S engleskog prevela: M. Evtov
 

Asad Rehman se pojavio kao ključna figura koalicije aktivista koji su izašli na ulice tokom prošlomjesečnog samita o klimi u Glasgowu, no priznaje da je „pomalo nevoljko postao borac za okoliš“.

Bacajući se na svoj ručak u jednom kafiću Istočnog Londona, Rehman – direktor dobrotvorne organizacije War on Want – kaže da je zube oštrio 1970ih i 1980ih dok se u svom rodnom Burnleyju kao mladić iz radničke klase borio protiv Nacionalnog fronta [krajnje desničarska, fašistička britanska partija] i da mu se u početku ekološki pokret činio dalekim i uglavnom irelevantnim za ciljeve koje je on zastupao.

„Sticao se utisak da je [taj pokret ] nekakvo spašavanje polarnih medvjeda ili tako čega, i zapravo važan samo bijelcima, ekolozima srednje klase.”

Ali kako se širio Rehmanov politički rad – od štrajka rudara preko [antirasističkih] kampanja [nakon ubistva] Stephena Lawrencea, policijskog ubistva Jeana Charlesa de Menezesa i raznih kampanja socijalne pravde na globalnom Jugu – tako se mijenjao i njegov pogled. Počeo je shvatati da klimatska kriza i nepravda koju je ona stvorila ni slučajno nisu daleki tehnički problemi o kojima će brinuti neko drugi, nego ključni za sve ono za šta se on bori.

„Bio sam istinski zapanjen... [kad je riječ] o rasnoj pravdi, o ekonomskoj i socijalnoj pravdi, [klimatska i ekološka kriza] je oličenje svih tih pitanja. Istovremeno mi je bilo jasno i da je to nešto što će ove stvari još više pogoršati... nije to kvantna fizika, samo treba pohvatati konce.”

Vjetrovi promjene s globalnog Juga

Rehman kaže da su na njega uticali pokreti za socijalnu pravdu na globalnom Jugu, koji klimatsku krizu često doživljavaju drugačije nego etablirane ekološke nevladine organizacije u Velikoj Britaniji, Evropi i Sjevernoj Americi.

„Oni su o klimi govorili bitno drugačije – vidjeli su klimu kao dio šire antikolonijalne borbe.”

Na [prošlogodišnjem] UN-ovom klimatskom samitu u Glasgowu, Rehman je bio na čelu globalne mreže aktivista iz autohtonih naroda, aktivista civilnog društva, sindikalaca, antirasista i mladih klimatskih štrajkaša koji su tu perspektivu stavili u centar debate.

Pod zastavom koalicije Cop26, aktivisti su svojim djelovanjem učinili da se u centru pažnje nađe klimatska pravda, a ne direktna zaštita okoliša, budući da su aktivisti, delegati i mnogi političari shvatili da se klimatska kriza ne može riješiti bez rješavanja temeljnog ekonomskog sistema koji krizu proizvodi.

„Proveli smo godine i godine stvarajući pokret”, kaže Rehman, „dokazujući da je ovo sistemska kriza, da se radi o rasističkom kapitalizmu, tvrdeći da klimatsku krizu ne možete razumjeti ako ne shvatite da postoji direktni slijed od ropstva do kolonijalizma i od imperijalizma do klimatske krize... Sada vidimo da ti argumenti prodiru [u aktivističke krugove i šire].”

Ovaj pokret za klimatsku pravdu započeo je prije više od deset godina. Rehman se sjeća kako je 2007. godine na Baliju, gdje se te godine održavao UN-ov klimatski samit, sjedeći pod nekim drvetom s desecima aktivista za pravdu iz cijelog svijeta raspravljao o tome šta im je dalje činiti.

Aktivisti su bivali sve više razočarani pristupom kojim su – kako su to oni vidjeli – dominirale moćne zapadne zemlje, globalne korporacije i uticajne nevladine organizacije.

„Tada smo odlučili da pokrenemo mrežu koja će povesti borbu ne samo u pregovorima o klimi, već i na terenu i na ulicama“, rekao je Rehman. „Htjeli smo izgraditi raznolik pokret da bismo u središte te borbe stavili pravdu – društvenu, ekološku, rasnu i rodnu – i postali moćan glas koji će pozivati bogate zemlje na odgovornost zbog izazivanja krize.”

Rehman kaže da je ključni trenutak za ovaj embrionalni pokret došao dvije godine kasnije na samitu o klimi u Kopenhagenu, kad su se aktivisti za klimatsku pravdu – pozivajući na cilj zatopljenja od 1⁰C – suprotstavili bogatijim zemljama koje su se zalagale za cilj od 2⁰C.

Dok je samit okončavao u previranjima, Lumumba Di-Aping, tadašnji predsjedavajući skupine G77 od 130 zemalja u razvoju, uputio je bolan apel rekavši: „2⁰C znače smrtnu kaznu za Afriku.“

Rehman kaže da je taj trenutak otkrio da bogate vlade „računaju da je žrtvovanje crnih, smeđih i autohtonih naroda prihvatljivije od svega što ugrožava njihove ekonomske interese“.

Kapitalizam se ne da popraviti

Prošlo je otad 14 godina, i premda je pojam klimatske pravde istaknut na ad hoc sastanku na Baliju bio centralna tema ovogodišnjeg COPa26, Rehman jasno vidi razmjere izazova i prilika koje stoje pred nama.

„Ovo je epohalan trenutak ljudske istorije... dubok i dalekosežan kao industrijska revolucija. Ljudi trebaju shvatiti da se događa promjena iz temelja – a pravo pitanje je kakvu ćemo transformaciju dobiti i kome će ona služiti.”

Ova očita politizacija klimatske krize uzbunila je političare i mainstream ekološke pokrete. Kritičari tvrde da govoreći da se klimatska kriza ne može riješiti bez rješavanja i preustrojavanja globalne ekonomije osuđujete sebe na poraz, s katastrofalnim posljedicama.

Ali Rehman se ne kaje. Tvrdi da su „fosilna goriva i logika ekstrakcije i eksploatacije“ utkani u tkivo ekonomskog poretka i stoga se – da biste se uhvatili u koštac s emisijama – morate istovremeno uhvatiti u koštac i s kapitalizmom koji ih stvara i sa drugim krizama, stavljajući u centar kampanje „pravdu i jednakost“.

„[Kritičarima bih rekao] pokažite mi kako je vaša teorija funkcionisala za ovih 26 godina vaše strategije za rješavanje ove krize... Pokušavali ste stalno i iznova na svoj način, ali to nije uspjelo, jer kako možete ostvariti tranziciju globalne ekonomije kad u isto vrijeme potpisujete trgovinske ugovore koji zakucavaju moć multinacionalnih kompanija i korporacija za fosilna goriva, kad na globalnoj razini imate finansijske institucije koje nastavljaju računati na fosilna goriva i prehrambene i energetske sisteme koji idu uz to?”

Rehman kaže da se ta jednačina „može učiniti funkcionalnom“ jedino ako se „tri četvrtine svjetske populacije prepusti istinskoj katastrofi“ a globalni Sjever haosu, nejednakosti i militarizmu.

„Ako ne želite takvu budućnost, ako to niste spremni prihvatiti za sebe i svoju djecu, moramo pitati: kako ćemo na smislen način ostvariti promjenu ekonomije usmjerene na rast i izvlačenje profita iz materijala i rada?“

Pokret je sve jači

Uprkos obimu zadatka, Rehman kaže da sve razvijenija svijest o sistemskoj prirodi krize i veze koje se grade između pokreta na globalnom Jugu i onih na Sjeveru znače da pokret za klimatsku pravdu nikada nije bio jači.

Narednih će mjeseci, tvrdi on, biti ključno da se klimatska kriza učini relevantnom za živote običnih ljudi – riječ je o toplim domovima, besplatnom javnom prijevozu i čistom zraku – i da se izgradi solidarnost.

„Klimatski pokret nikad neće izvojevati pobjedu samo s ekolozima; moramo izgraditi opštedruštveni konsenzus o neophodnim promjenama, a to znači dovesti i druge pokrete – radnički pokret, ljude koji rade na ekonomskoj pravdi i siromaštvu, moramo unijeti energiju pokreta Black Lives Matter, grupa za prava migranata.”

Dovršavajući ručak, Rehman se prisjeća Marshallovog plana za obnovu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

„To je ono što je sindikalni pokret radio prije 100 godina, kad je uvjeravao ljude da je moguće nešto bolje, da se stvari mogu promijeniti i da se mijenjaju“, kaže. „To je zadatak s kojim se sad suočavamo... Moć se gradi kroz kolektivno djelovanje i solidarnost – i to jest moguće.“

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 27/12/2021.

FOTO: Open Democracy