S engleskog prevela: M. Evtov
 

Objedinjeni izvještaj Međuvladinog panela za klimatske promjene (eng. IPCC) nedavno je dobio packu od stotina mjerodavnih naučnika koji pokušavaju razumjeti rasprostranjene katastrofe globalnog zagrijavanja.

Šta se promijenilo od onog prethodnog izvještaja iz 2014. godine? Pa eto, izbacili smo u atmosferu još trećinu biliona tona CO₂, prvenstveno sagorijevanjem fosilnih goriva.

Novi Izvještaj međutim budi tek blagi osjećaj hitnosti, pozivajući vlade da mobiliziraju finansije radi ubrzanog prelaska na zelene tehnologije. Ali zaključci Izvještaja daleko su od direktnog tumačenja IPCC-ovih vlastitih karbonskih budžeta (ukupna količina CO₂ koja se po procjeni naučnika smije emitovati za određeni porast temperature).

U Izvještaju se tvrdi da emisije CO₂ moraju biti svedene „neto-nulu“ do „ranih 2050ih” ako želimo održati barem 50% šanse da globalno zagrijavanje ne pređe 1,5°C. Ali ažuriranje procjene emisija za period 2020-2023. upućuje na bitno kraći interval. Prognoza budućih emisija ugljika na osnovu sadašnje količine pokazuje da se nulta vrijednost emisija mora postići već 2040. godine ako mislimo ograničiti zagrijavanje.

Budući da za organizaciju neophodne političke strukture i tehničke implementacije treba nekoliko godina, datum za eliminaciju emisija CO₂ radi zadržavanja globalnog zagrijavanja na 1,5°C u stvari je još bliži – negdje oko sredine 2030-ih.

Kolonijalni stavovi u srcu IPCC-a

Radom IPCC-a na smanjenju emisija (ono što stručnjaci nazivaju „ublažavanje”) već više od dvije decenije dominira određena grupa modelara koji koriste ogromne kompjuterske modele za simulaciju onoga što se s emisijama može dogoditi pod različitim pretpostavkama, prvenstveno u vezi s cijenama i tehnologijom. Već sam pisao da taj kadar, gotovo listom iz bogatih država s visokim emisijama, umanjuje stepen nužnosti smanjenja emisija.

IPCC-ov izvještaj o ublažavanju posljedica iz 2022. godine jest uključio poglavlje o „potražnji, uslugama i društvenim aspektima“, kao repozitorij alternativnih glasova, ali su ti glasovi u ključnom sažetku za kreatore politika svedeni na nečujni šapat.

Specijalističke grupe za modeliranje (koje se naziva Modeliranje cjelovite procjene, eng. IAM) uspješno su potisnule konkurentske glasove. Zadatak ublažavanja posljedica globalnog zagrijavanja svele su na cijenama stimulisanu promjenu tehnologije – iako su neke od najvažnijih, recimo takozvane „tehnologije negativnih emisija”, jedva izašle iz laboratorije.

IPCC nudi brojne „scenarije“ budućih energetskih sistema s niskim udjelom ugljika i načine da se do njih dođe. Ali, kako jasno pokazuju radovi profesorice Tejal Kanitkar i drugih, ovi scenariji ne samo da tehnologiju sutrašnjice, još uvijek u domenu spekulacija, pretpostavljaju izazovima djelovanja sad i odmah – što je praktično zeleno ušminkano poslovanje po starom – nego i sistematski ukorjenjuju kolonijalne stavove prema „zemljama u razvoju“.

Doduše, mnogi se modelari trude da rade objektivno, ali to čine unutar duboko subjektivnih granica koje su uspostavili i održali oni koji vode takve grupe.
 

Šta se desilo s pravednošću?

Ako iziđemo iz ezoterije IAM-scenarija koje vodeći klimatolog Johan Rockström opisuje kao „akademsku gimnastiku koja nema nikakve veze sa stvarnošću“, jasno je da će ograničenje porasta temperature na 1,5°C ili 2°C zahtijevati korjenite promjene većine aspekata modernog života.

Da zagrijavanje ne bi premašilo 1,5°C, potrebno je odmah smanjiti emisije za 11% u odnosu na prethodnu godinu (za 2°C to smanjenje pada na nekih 5%).

Unesite u računicu pravednost i većina „razvijenih“ zemalja nultu emisiju CO₂ treba doseći još ranije, između 2030. i 2035. godine, a zemlje u razvoju će taj primjer slijediti i do deceniju kasnije. Svako odgađanje će dodatno skratiti ove vremenske rokove.

Većina IAM-modela zanemaruje, a često čak i pogoršava opscenu nejednakost u korištenju energije i količini emisija, kako između država tako i između pojedinaca. Kako je nedavno izvijestila Međunarodna agencija za energiju, 2021. godine je 10% najvećih emitera bilo odgovorno za gotovo polovinu globalnih emisija CO₂ – uporedite to s 0,2% koliko iznose emisije onih 10% na dnu ljestvice.

I kud nas to vodi?

U bogatijim zemljama, svaka nada da će se globalno zagrijavanje zaustaviti na 1,5 ili 2°C zahtijeva tehničku revoluciju na skali poslijeratnog Marshallovog plana.

Umjesto da računaju na brzo usavršavanje tehnologija poput direktnog hvatanja CO₂ iz zraka, zemlje poput Velike Britanije moraju brzo primijeniti isprobane i provjerene tehnologije. Prilagoditi postojeći stambeni fond, s masovne upotrebe automobila s motorima na unutrašnje sagorijevanje preći na razgranati javni prevoz s nultom emisijom ugljika, elektrificirati industriju, graditi nove domove po standardu za Pasivne kuće, uvesti opskrbu energijom bez ugljika i, što je najvažnije, postepeno ukidati proizvodnju fosilnih goriva.

Tri decenije bahatosti dovele su do toga da sad sama tehnologija ne može dovoljno brzo smanjiti emisije. Druga, prateća faza, mora biti brzo smanjenje potrošnje energije i materijala.

Sad se postavlja pitanje: hoće li nekolicina nas velikih potrošača blagovremeno i organizovano (dobrovoljno ili prisilno) izvršiti korjenite promjene neophodne za dekarbonizaciju? Ili ćemo se boriti za svoje privilegije i dopustiti da to umjesto nas učine ubrzane klimatske promjene, haotično i brutalno?

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 24/03/2023.

FOTO: Giovanna Graf/EyeEm