S engleskog prevela: M. Evtov

Kad pomislite na otpor klimatskoj krizi, teško da vam automatski padne na pamet grupa stanara koji se bore za pravo na pristojno stanovanje. No, u kutku istočnog Londona upravo ti aktivisti povezuju svoju borbu s borbom zajednica na globalnom Jugu. „Finansijski sistem koji naše domove, tržišta i društvene prostore pretvara u prilike za ulaganja, isti je onaj koji finansira infrastrukturu za fosilna goriva koja raseljava zajednice oko lokacija ekstrakcije – kao u Nigeriji”, kaže Kieran iz podružnice Hackney Londonskog udruženja podstanara (London Renters Union).

Iste posljedice, ali i uzroci

Ljudima u Velikoj Britaniji sve su jasniji globalni učinci klimatske krize. Djelimično stoga što im se sad i kod kuće dešava ono što se već godinama dešava širom svijeta: iz godine u godinu im bivaju poplavljene kuće, a u cijeloj zemlji rastu prosječne temperature. Mnogo se manje, međutim, govori o činjenici da nas ne povezuju samo posljedice, nego i uzroci klimatske krize.

Ako želite razumjeti otkud isprepletenost sudbina radničke klase od Newhama do Ogonilanda, pogledajte jednog od glavnih igrača u centru te spone: britanske banke. Barclays, na primjer, i dalje finansira globalnu infrastrukturu za fosilna goriva – bazično ubrzavajući klimatsku krizu koja pustoši dijelove globalnog Juga. U isto vrijeme više lokalnih vijeća [u Londonu] tvrdi da su izgubila milione zbog manipulacija ove banke kroz skandal LIBOR [serija prevara oko stope po kojoj londonske banke pozajmljuju sredstva jedna drugoj: London Inter-bank Offered Rate], iako je Vrhovni sud ranije ove godine odbacio njihovu tužbu protiv banke Barclays.

Ljudi iz radničke klase u Velikoj Britaniji, koji su često smeđi i crni, izloženi su većem zagađenju zraka nego ostalo stanovništvo i teže su pogođeni jer su javne službe na koje se oni oslanjaju desetkovane mjerama štednje. U isto vrijeme, ogroman broj ljudi na globalnom Jugu živi u zemljama toliko zaduženim (kod banaka na globalnom Sjeveru) da ne mogu ulagati u mehanizme očajnički potrebne u odgovoru na klimatsku krizu – kao što su zdravstvo, socijalna zaštita, odbrana od poplava, stambeni objekti i obnovljiva energija u vlasništvu zajednice.

U međuvremenu su najveći zagađivači – industrija fosilnih goriva i agrobiznis – kroz subvencije vlade Velike Britanije tokom pandemije COVID-a praktično plaćeni da zagađuju. To je novac koji bi mogao osigurati podršku siromašnima za gorivo i stanovanje, biti uložen u rekonstrukciju infrastrukture koja pomaže u otklanjanju bar nekih problema prekarnog rada i klimatske katastrofe. Umjesto toga podržava najveće krivce za povećanje emisija štetnih gasova. I još nam se oni nude kao dio rješenja!

Zajednička borba

Veze između ljudi izloženih siromaštvu i klimatskoj krizi složene su, ali vrlo stvarne. Ovi ljudi su na mnogo načina u središtu krajnje nepravednih posljedica degradacije okoliša. Mnogi stanovnici istočnog Londona imaju daleko više zajedničkog sa zajednicama na drugim kontinentima nego s političarima koji su im na samo devet milja niz cestu, u Westminsteru. Ove veze pokazuju često skrivani element onoga što se misli kad se kaže da je klimatska kriza – globalna.

Ali spoznati to ne znači zataškati različitosti udara koje trpe različiti krajevi ove planete. Najsiromašnije zemlje, na primjer, često najmanje odgovorne za klimatsku krizu, moraju podnositi najveći teret bujičnih poplava, ogromnih požara, suše i propadanja usjeva. Klimatskoj krizi su izloženi ljudi širom svijeta, ali na različite načine i u različitoj mjeri: neki odmah, a neki polako, ali ipak pogubno. Ali na kraju se sve svodi na zajedničku borbu.

Iz tog razloga, dok se u Velikoj Britaniji održava UN-ov globalni klimatski samit COP26, mi zajedno s ostalima predvodimo blok za klimatske reparacije, kao dio inicijative Koalicije COP26 […]. Koalicija okuplja grupe i pojedince koji pozivaju na klimatsku pravdu. Zahtjevi bloka za reparacije fokusirani su na pravdu za radničku klasu Velike Britanije i cijelog svijeta.

Ali da bi došlo do njihovog ostvarenja, zemlje poput Velike Britanije, koje su odigrale najveću ulogu u pokretanju klimatske krize, moraju prihvatiti da sad moraju preuzeti i najveću ulogu u njenom rješavanju. Bilo bi ispravno i pošteno da britanska vlada, nakon stotina godina izrabljivanja globalnog Juga, preuzme odgovornost za svoje postupke. Ta odgovornost mora uključiti regulaciju banaka koje finansiraju klimatsku katastrofu, te prisiljavanje industrije fosilnih goriva i agrobiznisa (najviše odgovornih za emisije) da plate za zelenu i poštenu tranziciju na obnovljive izvore energije.

[Kako kaže Joseph Sikulu iz novozelandske mreže Pacific Climate Warriors]: „Finansijske institucije koje i dalje ulažu u projekte prljavih fosilnih goriva zapravo ulažu u uništavanje naših ostrva i naših domova. Vrijeme je da se korporacije koje su izazvale ovu krizu pozovu na odgovornost.” Vlade moraju prestati davati novac najvećim zagađivačima i umjesto toga ulagati u izolaciju naših domova, u tranziciju na zeleni javni prevoz, u zadruge za lokalnu proizvodnju/preradu hrane i obnovljive izvore energije.

Alternative ima!

Rast globalnog zagrijavanja moramo zadržati na najviše 1,5°C, što se može postići samo postizanjem nulte emisije ugljika do 2030. jer će 2050. godine biti prekasno. Postojeći klimatski planovi – kao i veći dio britanskog programa zelene tranzicije – i dalje se oslanjaju na ekstrakciju i eksploataciju tla diljem globalnog Juga, raseljavajući u tom procesu hiljade ljudi. Kako se učinci klimatskih promjena ubrzavaju, najteže su pogođeni oni koji si ne mogu priuštiti osiguranje i oni koji žive na mjestima gdje države nisu uspjele uložiti u obranu od poplava ili spriječiti eroziju obale – od Yorkshirea i Londona do Bengalskog zaljeva i Lagosa.

Biti istinski zelen znači pravdu za sve, a ni slučajno samo nastavak izrabljivanja i pljačke. Alternativa postoji. Od uzgoja nutritivne lokalne hrane koja osigurava zdravlje tla i raznolikost usjeva, preko demokratizacije proizvodnje energije sunca i vjetra, do univerzalizacije svima dostupnog zelenog prevoza.

Ali do sada zakon, politika i političari nisu ništa postigli. Dakle, jedina opcija je izlazak na ulice. Jer ovo je pitanje života i smrti. Ako sad preduzmemo mjere, mogli bismo do 2100. godine spriječiti preranu smrt 153 miliona ljudi koji umiru od posljedica zagađenja zraka – oko 40% tih smrti dogodiće se u narednih 40 godina – i mogli bismo dvije milijarde ljudi zaštititi od nestašice hrane i vode i ekstremne topline, od teških suša i raseljavanja.

Sve su naše borbe povezane, a i rješenja. Imamo i novac i tehnologiju, sad nam treba samo – akcija.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 28/10/2021.