S talijanskog prevela: M. Evtov
 

Barcelona, 14. oktobra 2019. godine, oko 9 ujutro. Nakon nekoliko sedmica čekanja konačno se objavljuje kazna izrečena „procésu“ za nezavisnost [katalonski skupni naziv za institucionalne i vaninstitucionalne korake i djelovanje za nezavisnost Katalonije] od prije dvije godine. Ciklusu koji se sastoji uglavnom od istorijskog referenduma održanog 1. oktobra 2017. i naknadnog proglašenja nezavisnosti, a kojeg je od početka do kraja odlikovao nesporni i jasno izraženi pacifizam.

Međutim, vrhovni sud daje suprotno tumačenje i iznosi najtežu optužbu: za pobunu, zločin sličan onom protiv javnog reda kakav je bio uveden prije uspostavljanja prava na proteste. [Devetoro od] 13 optuženih vođa pokreta za nezavisnost, većinom članova tadašnje katalonske vlade, osuđeno je na kazne koje zbirno iznose gotovo sto godina: presuda je politički vrlo ozbiljna, pravno neutemeljena i ljudski nasilna.

Reakcija je momentalna. Ljudi cijelog tog jutra pristižu na trg Catalunya i za kratko vrijeme se u samom srcu grada okupi masa od nekoliko desetina hiljada. Iznenađenje nastupa oko 13:00 kad kroz masu počne kružiti „tothom al aeroport“ (svi na aerodrom). Poziv upućuje Tsunami Democràtic, što je novi nick o kome se zna samo to da je u julu registrovao domen (kasnije uklonjen) i da sve otad koristi društvene mreže (posebno Twitter i kanale Telegram) radi osiguranja masovnosti akcija. Najava odmah postaje viralna i aerodrom je okupiran za manje od sat vremena! Nikakve koristi od prekida saobraćaja podzemne i nadzemne željeznice: ka aerodromu teku rijeke pješaka koje blokiraju i cestovnu mrežu u dužini od više od 15 kilometara. Akcija je već uspjela. Policija, kako državna tako i katalonska (mossos) reaguje pendrecima i gumenim metcima, u Kataloniji inače zabranjenim, ali nailaze na herojski otpor [...] koji nadahnjuje entuzijazam i osjećaj osvete. Do kraja dana otkazane su desetine letova, a akcije kompanije Aena, koja upravlja aerodromom u Barceloni, bilježe pad na berzi.

Nešto je očito drugačije: okupacija aerodroma je neviđeno intenzivna, ali ne djeluje kao ventil kroz koji se mobilizacija iscrpila. Naprotiv, okupacija je trenutak kad pokret postaje svjestan svoje moći i otvara novi ciklus borbi.

Naredni dan je ključan za potpuno razumijevanje otvorene faze. Za sedam naveče biva sazvan zbor pred delegacijom španske vlade. Poziv upućuju ANC (Nacionalna skupština Katalonije) i asocijacija Òmnium, glavni stupovi građanskog pokreta za nezavisnost, ali se odzivaju akteri svih vrsta, recimo CDR (komiteti za odbranu Republike), pokretačko krilo katalonizma.

Službeni događaj završava u devet, ali većina ljudi odlučuje da ostane. Policija se ne ustručava od napada, i to daleko nasilnijih no ikad dotad, ali se hiljade preostalih prosvjednika ne povlače nego dižu barikade, pale smeće u kontejnerima i aktivno se brane. Scenarij se ponavlja i sutradan. I dan nakon toga. Pa i onaj nakon toga.

Prošle su dvije sedmice, a situacija je i dalje puna tenzija; i to ne samo u Barceloni, nego i na cijeloj teritoriji Katalonije. Svakog dana blokirane ceste, sukobi na ulicama i masovni marševi. Posebno ističemo nezaboravni generalni štrajk 18. oktobra i demonstracije u subotu 26. oktobra – koji su rezultovali desetinama uhapšenih i desetinama ozlijeđenih, od kojih je više njih izgubilo po oko, a neki čak i testise.

[...] Šta je drugačije u odnosu na ono od prije dvije godine?

Kraj „civizma“

Jesenji ciklus 2017. godine obilježen je izvjesnim fetišizmom nenasilja i „ideologijom građanstva“ sažetom u motu „som gent de pau“ (mi smo ljudi mira). Takav stav je s jedne strane osigurao brojnost učesnika i očuvao transverzalnost pokreta, ali je s druge na kraju blokirao pokret strategijama nepokretnosti. Širenjem, prije svega, paranoje o protivzakonitosti, zamrznute su mogućnosti prekoračenja uspostavljene organizacije koju su odozgo nastavile orkestrirati ANC i Òmnium, na primjer, a ponekad i same stranke.

Novi ciklus definitivno napušta ovaj scenarij. Okupacija aerodroma uspostavlja legitimitet ilegalnih radnji i upotrebe sile radi njihove odbrane. Nešto vrlo važno što se potvrđuje, a dijelom i nadilazi, radikalizmom koji se javlja narednih dana.

Zauvijek biva odbačena ideja da se demonstracije moraju odvijati po unaprijed utvrđenom scenariju, bez mogućnosti uslovljavanja odozdo. Sad se na ulicu izlazi ne znajući kako ili kada će završiti taj dan. Postoji široka spremnost na konflikt nastala ne samo kao reakcija na presudu, nego i kao reakcija na reakciju kakva se na tu presudu očekivala.

Protiv politike straha

Niko nije predvidio ništa od ovoga. Ni država ni dobar dio pokreta za nezavisnost. Institucije, državne i katalonske, odgovorile su represijom bez presedana, represijom ciljanom na ulijevanje straha, stvaranje semantike rata, nametanje ucjene „red ili katastrofa“.

Spremnost na konflikt posljednjih sedmica mora se, na osnovu hiljada nijansi, tumačiti kao opozicija politici straha. Volja državljana da se ne povuku pred nasiljem države. To je proces sazrijevanja koji prolazi kroz odbijanje da se katastrofa prihvati kao jedina zamisliva alternativa postojećem. Proces prvenstveno mentalne i emotivne emancipacije, koja se gradi na ulicama, rigorozno zajednički. Obrana prijateljice i druga – to je kriterij oko kojeg se oblikuju određeni rituali i materijaliziraju određene prakse. Barikada nije više puki izraz bijesa, nego sredstvo samoodbrane i brige za drugog.

Katalonske institucije kao cilj

Saučesništvo katalonskih institucija u vršenju represije državnih institucija ima svoju cijenu. Sad i jedne i druge institucije imaju istog oponenta. Nije slučajno da se među glavnim zahtjevima pokreta nalazi i ostavka Miquela Bucha, ministra unutrašnjih poslova Katalonije odgovornog za mossos. Nije to, međutim, jedini razlog emocionalnog raskola između institucionalnog i ovog sad pokreta za nezavisnost: više se ne toleriše izvršavanje politike zatvoreno u granice simboličkog i birokratskog (tzv. „magična nezavisnost“) koje se svodi na poteze institucionalnih rezolucija bez konkretnog učinka – a što se s vremenom pokazalo potpuno beskorisnim.

Sadašnja panorama svjetlosnim je godinama daleko od one od prije dvije godine, kad se pokret za katalonsku nezavisnost pojavio kao prvi pokret koji nakon razdoblja krize nije doveo u pitanje logiku predstavljanja.

Brojne demonstracije ujesen 2017. godine obilježene su aplauzima mossovima i, umjesto da budu prostori stvarne demokratije, bile svedene na mjesta samozastupanja u znak podrške zastupničkom principu.

Svojevrstan aspekt tog ciklusa bio je fideizam prema liderima: tipičan pokazatelj je velika demonstracija u Briselu u znak podrške predsjedniku Puigdemontu.

Rekompozicija

Novi pokret nema lica ni glasnogovornike. Dani nemaju uspostavljenu strukturu i njihov epilog se gradi kolektivno, odozdo. U tom kontekstu svako može pronaći svoje mjesto i po tome je ova mobilizacija propusna, te uključuje čak i one koji se ne deklarišu kao nezavisnjaci. Pokret je i prije dvije godine bio u stanju privući ljude spremne da iz solidarnosti pruže otpor represiji iako ne dijele uvjerenje optuženih u procésu. Sad smo, međutim, svjedoci nečega što nadilazi jednostavnu demonstraciju solidarnosti: u pokret ulaze čak i subjekti koji se međusobno razlikuju po načinima djelovanja, drugačiji od onih koji su dosad dominirali. Upravo u tom smislu govorimo o rekompoziciji.

Najvažniji primjer svakako predstavljaju pokreti za krov nad glavom i za pravo na grad. Oni su aktivni dio ovog pokreta i obogaćuju ga vlastitim sadržajem i načinom djelovanja. Taj nam elemenat pomaže da shvatimo značenje određene vrste uličnih sukoba: blok, barikada i vatra sredstva su ponovnog prisvajanja i ponovnog označavanja urbanog prostora.

A tu je i ogroman arhipelag feminističkih kolektiva koji djeluju na tom području, kao i noviji ekološki pokret koji u presudi vidi prijetnju svojoj uobičajenoj praksi građanske neposlušnosti. To mnoštvo nije moguće svesti ni na kakvu „sintezu odozgo“, posebno ne u nacionalnom ključu: kretanje novog ciklusa nije slagalica koju treba sastaviti, nego protok koji se neprekidno nadopunjuje.

Generacijsko pitanje

U ovoj mnogostrukosti ponovo eksplodira i generacijsko pitanje. Mladež je odlučujući segment ove mobilizacije. To se vidi i na ulicama dok mladi iskazuju nespremnost da prihvate rezon države, ali prvenstveno u sadržajima protesta. U prvi plan se vraća rasprava o nemogućnosti pristupa dostojanstvenom životu koji podrazumijeva čitav niz društvenih pitanja, od krova nad glavom do zdravstvene zaštite, od obrazovanja do budućnosti uopšte. Argumenti koji predstavljaju važno obilježje njihove su dosadašnje borbe protiv bolonjskog procesa i „15M za klimu“. Međutim, postoji velika razlika u odnosu na to razdoblje: ako je 15M bila pobuna onih čija su očekivanja ugrožena, ovo je pokret onih čija se očekivanja svode na trajnu nesigurnost i nedaće.

Generacijsko pitanje je ključno za razumijevanje razvoja pokreta, a posebno pokreta za nezavisnost: društvene teme ponovo postaju pitanje zdravog razuma i neće ih neoliberalni katalanizam tako lako zasjeniti koristeći „nacionalnu stvar“ kao dosad.

Reakcija ostatka države

Širenje govora i solidarnosti protiv policijskog nasilja doprinijeli su stvaranju rasadnika mobilizacija širom Španije. Već je prvog dana, za vrijeme okupacije aerodroma u Barceloni, preko hiljadu automobila pokušalo blokirati saobraćaj oko Madrida. Nikad ranije nije bilo takve reakcije izvan Katalonije. Reakcije koja se nastavlja i narednih dana, ne samo u Madridu, već i u Saragosi, Valensiji, Euskadi, Andaluziji itd. što dovodi do hapšenja, povreda i sukoba s grupama krajnje desnice. Ovaj fenomen direktno optužuje režim '78, odnosno pravno-državno uređenje koje je omogućilo da se frankistički autarhični kapitalizam preusmjeri na neoliberalnu ekspanziju, te još od 15M podriva nacionalni konsenzus [na kojem se temelji Španija nakon Franca].

Kako će se situacija dalje razvijati?

Stvarno je teško reći. Važan datum svakako predstavljaju španski izbori 10. novembra, u kojima učestvuju dvije glavne katalonske stranke: ERC (Esquerra Republicana Catalana) i Junts Per Catalunya, a prvi put i CUP (Candidatura d'Unitat Popular) koja ima jasnu antikapitalističku matricu.

Po anketama trenutno vodi PSOE (Partido Socialista Obrero Español) koja se, međutim, ne izjašnjava o potencijalnim koalicionim partnerima. Vrsta koalicionih partnera za stvaranje većine pokazaće stepen vjerovatnoće stvaranja sporazuma, što je politika ERC-a i (dijela) Junts per Catalunya.

U svakom slučaju, ne vjerujemo da su za pokušaj mapiranja toka ovog fenomena ključni izbori, a ni institucionalni teren kao takav. Naprotiv, sudeći po događajima posljednjih nekoliko sedmica, utakmica koja se dosad igrala isključivo unutar institucija, u ovom će se ciklusu odigrati na ulici.

Dok ovo pišemo, univerziteti počinju štrajk na neodređeno vrijeme, a Tsunami Democràtic je već najavio datume sljedećih mobilizacija (koje će koordinirati nedavno cenzurisanom aplikacijom, što pokazuje da se represija odvija i na tehnopolitičkom frontu), insistirajući na „via de la confrontaciò“ za kojom mnogi odavno čeznu.

Ova faza je nesumnjivo rezultat dugog razvoja kojem su doprinijeli razni elementi, uključujući predani rad CDR-a i ostalih subjekata radikalne nezavisnosti, ali ne vjerujemo da je tu zanemariv rast okolnih pokreta, a ni emotivni uticaj koji su na daljinu izvršili Žuti prsluci i hongkonške mobilizacije i cijeli idealistički imaginarij tako kreiran.

Tenzije koje su eksplodirale jesu raznolike, ali su usklađene u jedinstvenu kolektivnu silu. Silu koja razgraničava ono prije i ono poslije, i to ne samo u Kataloniji nego i u ostatku države. Ta sila ne pokazuje znakove slabljenja i vlasti s njom moraju računati ne samo u slučaju drugih presuda, nego i slučajevima deložacija i rezova budžeta tokom predstojeće recesije.

IZVOR: DinamoPress

Objavljeno: 30/10/2019.