S engleskog prevela: M. Evtov

Riješenost Kine da do 2060. godine postigne karbonsku neutralnost, sadržana u njenom najnovijem petogodišnjem planu, četrnaestom po redu, naišla je na oduševljenje međunarodnih krugova. Uspije li joj plan, Kina bi sama mogla smanjiti globalne temperature za 0,25°C u odnosu na njihov očekivani rast. No, je li taj plan realan?

Karbonska neutralnost je ogroman izazov za svaku zemlju, a kamoli onu s velikom i ekonomijom u razvoju. Problem ima dvije dimenzije: prva – smanjenje emisija smanjenjem ekonomskih djelatnosti koje ih proizvode; druga – smanjenje emisija ili neutralizacijom učinka (npr. pošumljavanjem) ili zamjenom fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije.

Malo je vjerovatno da će Kina smanjiti ekonomske djelatnosti koje emituju stakleničke plinove. Kina je zemlja sa srednjim prihodima i stanovništvom od 1,4 milijarde ljudi, od kojih oko polovine živi od prihoda jednakih ili nižih od prihoda u podsaharskoj Africi. Čak i ako Kina razvije svoje visokotehnološke sektore (kako predviđa novim petogodišnjim planom), i dalje će stotine miliona ljudi raditi u energetski intenzivnim sektorima poput industrijske proizvodnje.

Povrh toga, iako će kineski privredni rast biti sporiji nego početkom 2000ih, potrošnja energije u domaćinstvima biće veća zbog rasta potražnje za automobilima i kućanskim aparatima tipičnog za srednju klasu. U Kini je 2020. godine bilo 281 milion automobila (204 na 1.000 ljudi), u poređenju s 279 miliona (816 na 1.000 ljudi) u SAD-u i 78,9 miliona (649 na 1.000 ljudi) u Japanu. Ako se stopa vlasnika automobila u Kini izjednači s onom u SAD-u ili Japanu, to će značiti utrostručenje broja automobila.

Naravno, predviđeno je da će broj stanovnika Kine do 2065. godine pasti ispod 1,2 milijarde. Ali će i tako ukupna potrošnja energije ostati visoka. Poređenja radi, 2019. godine su Amerikanci s 328,2 miliona stanovnika potrošili 26.291 teravat-sati (TWh) dok su Japanci sa 126,3 miliona stanovnika potrošili ukupno 5.187 TWh. Ako se 2065. godine onih 1,2 milijardu Kineza budu bavili istim aktivnostima kao današnje stanovništvo bogatijih zemalja, godišnje bi trošili od 48.050 TWh (ponašajući se kao Japanci) do 93.725 TWh (ponašajući se kao Amerikanci).

Ipak, obnovljivi izvori?

Više obećava opcija, a i sposobnost Kine da postepeno uvede obnovljive izvore energije. Ova zemlja brzo napreduje u rastućoj oblasti električnih vozila i već je uložila ogromna sredstva u sistem javnog prevoza koji se ne oslanja na fosilna goriva.

Velika nepoznanica je može li Kina uspjeti bez fosilnih goriva proizvesti dovoljno energije za sve svoje potrebe u domaćinstvima i industriji.

Postoje naznake da može. Novi Petogodišnji plan predviđa da se do 2030. godine udio energije vjetra, hidroelektrične i sunčeve energije poveća na 25% ukupne proizvodnje električne energije. To je 15% više nego u prethodnom petogodišnjem planu. Iako je cilj vrlo ambiciozan, nedavni tehnološki napredak učinio ga je itekako ostvarivim.

Na primjer, budući da su kineski resursi za solarne, hidro- i vjetroelektrane koncentrisani u njenim zapadnim provincijama, a većina potrošnje električne energije u istočnim priobalnim područjima, dosad je potencijal za obnovljive izvore energije bio ograničen vrlo neefikasnim prenosom električne energije na velike udaljenosti. No, nakon ogromnih ulaganja u rješenje ovog problema, Kina je savladala prenos visokonaponske električne energije, te je može jeftino prenositi po cijeloj zemlji. Ova napredna tehnologija sad je okosnica vladinog novog infrastrukturnog plana, čiji je cilj transformisati strukture kineskog energetskog sektora u narednih pet godina.

Drugi vid obnovljive energije je – nuklearna. Kina trenutno ima 50 operativnih reaktora koji daju 4% njene ukupne proizvodnje električne energije, a gradi još 18 reaktora koji bi taj udio trebali povećati na oko 6%. Do 2060. godine trebalo bi ih biti ukupno 350.

Da bi ugalj kojim sad proizvodi 66% električne energije zamijenila samo nuklearnom energijom, Kina bi do 2060. godine morala izgraditi više od 500 reaktora. A ako joj bude potrebno dvostruko više energije, onda još oko 1.000 reaktora, što bi značilo omjer reaktora i stanovništva sličan onom u Francuskoj, gdje 56 nuklearnih elektrana proizvodi 70% energije za 67 miliona ljudi.

Izgradnja još 1.000 reaktora u sljedećih 40 godina čini se finansijski i logistički nemogućom. Ali vjerovatno ne za Kinu, koja je u sličnom roku već transformisala druge infrastrukture. Na primjer, između 1988. i 2019. godine proširila je svoj sistem auto-puteva s oko 35.000 kilometara na 161.000 kilometara, nadmašivši SAD.

Zašto su nuklearke prihvatljive Kini, ali ne i drugim zemljama?

Kinu usto i manje sputava strah javnosti, što je ključni problem većine drugih zemalja kad je u pitanju izgradnja nuklearnih reaktora. Nakon japanske katastrofe u Fukushimi 2011. godine, Njemačka je digla ruke od nuklearne energije koja je (od 2014.) činila 29% njenog energetskog miksa. I u SAD-u je gotovo zaustavljena izgradnja novih nuklearnih elektrana nakon djelimičnog otapanja reaktora na ostrvu Three Mile 1979. godine. Nuklearna energija sad čini 20% američkog miksa električne energije, a SAD se i dalje suočava s upornim otporom neobičnog saveza proizvođača fosilnih goriva i ekoloških organizacija.

A ipak u naučnoj zajednici postoji konsenzus da je nuklearna energija i isplativa i ekološki prihvatljiva. Novi reaktori treće generacije mnogo su sigurniji i učinkovitiji od reaktora prve generacije koji se povezuju s incidentima poput onog u Černobilu. Sad bi posljedice nesreće ili terorističkog napada bile uporedive s posljedicama mnogih drugih uobičajenih rizika koje uzimamo zdravo za gotovo. A Kina u ostvarivanju svojih ciljeva dekarbonizacije može slijediti naučne činjenice, a ne interese posebnih grupacija.

Prepreku bi mogla predstavljati unutrašnja politika Kine, posebno ako nestabilnost u zapadnim regijama osujeti rast proizvodnje solarne i energije proizvedene u hidroelektranama i vjetroelektranama. Ali kad je u pitanju nametanje prioriteta, kineska vlada ima više političkog prostora od drugih.

Ako Kina izgradi 350-1.000 sigurnih nuklearnih reaktora, uspostaviće lanac opskrbe za masovnu proizvodnju kojom tim istim tehnologijama može jeftino snabdjeti i druge zemlje – posebno ekonomije srednjih prihoda poput Indije, Indonezije i Meksika.

Sve u svemu, činjenice idu u prilog ambicioznom cilju Kine da postigne karbonsku neutralnost do 2060. godine. A od njenog uspjeha će cijeli svijet imati koristi.

IZVOR: Project Syndicate

Objavljeno: 28/09/2021.