S engleskog prevela: M. Evtov
 

Svijet se već više od dvije godine suočava s pandemijom kakva nije viđena čitavo stoljeće, koja je prema SZO-u već odnijela 15 miliona života, a da nije ni blizu kraja. Ovo je za čitavo čovječanstvo kriza bez presedana i zahtijeva ogromne napore svih vlada, posebno onih u zemljama Trećeg svijeta gdje su ljudi posebno ranjivi – ne samo na bolest već i na neimaštinu koju ona nosi sa sobom.

Vlade moraju proširiti bolničke kapacitete, održavati spremnim adekvatan broj bolničkih kreveta, otvoriti objekte za testiranje, nabaviti vakcine i postaviti objekte za cijepljenje, itd. Osim toga, moraju pružiti novčanu pomoć ljudima i subvencije malim proizvođačima kojima prijeti bankrot.

Ali proizvodnja trpi – upravo zbog pandemije – a s njom i državni prihod po postojećim poreskim stopama. Ako ne povećaju stope poreza na bogatstvo, moraju povećati svoje fiskalne deficite, dakle, proporcionalno BDP-u.

Ali hajde da vidimo šta se zapravo dogodilo.

Omiljene mjere MMF-a: rezanje budžeta

Izvoz zemalja trećeg svijeta trpi upravo zbog usporavanja ili stagnacije svjetske ekonomije. Naravno, isto se dešava s njihovim uvozom – zbog usporavanja stope rasta njihovog vlastitog BDP-a; ali čak i pod pretpostavkom da su izvoz i uvoz pogođeni u istoj mjeri pa trgovinski deficit ili suficit opada u tandemu s BDP-om, ostaje činjenica da se moraju ispuniti naslijeđene obaveze vanjskog duga – čija visina u odnosu na BDP mora porasti. Rokovi otplate moraju se produžiti i servisiranje dugova mora biti odloženo na odgovarajući način. Drugim riječima, čak i ako za sve zemlje trgovinski tokovi u odnosu na BDP nakon pandemije ostanu isti kao i prije pandemije, dok sam BDP stagnira, zbog te stagnacije zalihe vanjskog duga rastu u odnosu na BDP.

Kristalina Georgieva, sadašnja izvršna direktorica MMF-a, u stvari često i govori nekim zemljama članicama da u ova krizna vremena odustanu od „mjera štednje“, iz čega se stiče dojam da je MMF konačno uvidio veličinu prijetnje koju pandemija predstavlja cijelom čovječanstvu. Georgieva je, na primjer, nedavno pozvala Evropu da „ne ugrozi svoj ekonomski oporavak snažnim mjerama štednje koje sve guše“.

Ali je stvarnost, kako se ispostavlja, sasvim drugačija.

Ovo insistiranje na „mjerama štednje“ ne može se odbaciti kao izuzetak. Oxfam je i ranije, 12. oktobra 2020. godine, izvijestio da je od marta 2020. godine, kad je proglašena pandemija, MMF s 81 državom pregovarao o 91 zajmu, od kojih se u čak 76, odnosno 84% njih, insistira na „mjerama štednje” koje ne samo da bi otežale život siromašnima, nego i usred pandemije srezale izdatke za zdravstvenu zaštitu.

Ne iznenađuje da Oxfam naglašava kontrast između savjeta koji Kristalina Georgieva daje Evropi (da se ne ograničava „mjerama štednje“) i stvarnog programa na kojem institucija na čijem je ona čelu insistira za treći svijet („mjere štednje“). Na toj osnovi Oxfam optužuje MMF da koristi „dvostruke standarde“ – jedan za razvijene zemlje, a drugi za zemlje trećeg svijeta.

Nije to licemjerje – to je kapitalizam...

Oxfamova analiza, međutim, prešućuje činjenicu da su dvostruki standardi evidentni u ponašanju MMF-a u stvari imanentni prirodi samog kapitalizma.

Drugim riječima, iznos kapitala koji se može dobiti iz „spoljnih“ izvora zavisi od količine „vlastitog“ kapitala koji ima pojedinac, zbog čega je vlasništvo nad kapitalom suštinski uslov da se bude kapitalista. Da nije tako, svako bi mogao postati kapitalista, pa bi umjesto jaza koji dovodi do klasne podjele postojala savršena društvena mobilnost.

Intelektualni branioci kapitalizma poput Josepha Schumpetera – koji je porijeklo profita pripisivao ne vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, nego posebnom talentu koji on naziva inovativnošću onih koji su postali kapitalisti – zapravo tvrde da svako tako inovativan, odnosno svako ko ima ideju za kreiranje novog proizvodnog procesa ili novog proizvoda, može od banaka dobiti kredit i pokrenuti posao.

Ali su takvi pokušaji da se uklone klasne podjele u društvu opipljivo lažni; nijedan poljoprivredni radnik, ma kako inovativnu ideju imao, ne može pokrenuti posao (ali mu, naravno, neko bogat može tu ideju ukrasti i pokrenuti posao).

... a i imperijalizam!

Na potpuno isti način, u svijetu imperijalizma gdje su zemlje podijeljene u dvije kategorije — centralnu i perifernu – banke zemalja centra mnogo su manje sklone kreditirati periferne zemlje nego svoje. U pitanju davanja kredita nužno postoje „dvostruki standardi”.

MMF, kao čuvar međunarodnog finansijskog kapitala kojim dominiraju metropolske finansijske institucije, mora održati ove „dvostruke standarde“ u sankcionisanju kredita i nametanju uslova za vraćanje kredita.

Kritika tipa one koju Oxfam zbog „dvostrukih standarda“ upućuje MMF-u, dakle, zasniva se na zabludi da je MMF dobronamjerna humana institucija koja treba brinuti o interesima čovječanstva, a ne kapitalistička institucija koja treba brinuti o interesima međunarodnog finansijskog kapitala.

Ne mislim na „nečovječnost“ samo u smislu da profit stavlja iznad ljudi, nego i u smislu koji iz toga proizlazi, naime da ne vidi svaki ljudski život kao jednaku vrijednost, te nužno primjenjuje „dvostruke standarde“ u svakoj sferi života. Na primjer, kad se zahtijeva da se industrije koje zagađuju okoliš premjeste iz centara na periferiju, iza tog zahtjeva očito stoji pretpostavka da ljudski život na periferiji ne vrijedi koliko i ljudski život u svjetskim metropolama.

Nepravednost društvenog sistema koji se zasniva na ovoj fundamentalnoj diskriminaciji, ili „dvostrukim standardima“ ako vam je draže, postaje evidentna naročito u periodima kakav je ovaj sad, usred pandemije.

IZVOR: CLIMATE & CAPITALISM

Objavljeno: 16/05/2022.

FOTO: Creative Commons Zero, Wallersteinov model centra i periferije