S engleskog prevela: M. Evtov

IR: Koliko su u toj neizvjesnosti važni tradicionalni principi političkih borbi i masovne mobilizacije? Na primjer, kakvu ulogu ima internacionalizam? Smještajući borbu za okoliš u širi okvir borbi za društvenu pravdu i mir, može li ih internacionalizam učiniti politički sveobuhvatnim? Koliko su u tome značajni principi klasne svijesti i klasne solidarnosti? Zaštita okoliša odozdo ima dobre primjere klasno svjesnih organizacija kakva je La Via Campesina, ali koliko je važno uspostaviti veze između takvih ekoloških pokreta i urbane radničke klase?

AD: Mislim da su jako važni i internacionalizam i klasna solidarnost. Knjigu započinjem svojim iskustvom odlaska u Cochabambu na Svjetsku narodnu konferenciju o klimatskoj pravdi i pravima majke prirode. Taj događaj su sazvali pokreti kao odgovor na klimatski COP koji se 2009. godine održavao u Kopenhagenu, gdje su globalne elite zapravo odbile pristati na obavezna smanjenja emisija stakleničkih plinova – što je bio početak neuspješnog puta koji nas je doveo do Pariškog sporazuma. Evo Morales i drugi iz raznih država Globalnog juga bili su toliko zgroženi tim smjerom da su zaključili da nam je potreban narodni pokret – neka vrsta globalnog klasnog odgovora, zasnovanog na ekološkom zahvatu na bazi Zelene internacionale. Osjećam se sretnikom zato što sam bio tamo i učestvovao u raspravama koje su se odvijale u Cochabambi.

Volio bih da se to nastavilo, ali, znate, promijenile su se političke okolnosti. Svrgavanje vlada ružičastog vala u Latinskoj Americi i izbor fašista na vlast u državama poput Brazila značili su da je taj projekat zapao u probleme. Ali mislim da ga vrijedi podržati i boriti se za njega, pa nastavljam ulagati napore da pomognem u organizaciji ove vrste Zelene internacionale.

Da bi pokret uspio, mora biti dosljedno usidren u globalnoj većini tako da odražava zahtjeve narodnih pokreta na globalnom Jugu. Moramo se pobrinuti da istorija tradicija globalne pravde – borbe protiv neoliberalizma koje su se vodile protiv svih međunarodnih trgovinskih sporazuma iz 1990ih i Svjetske trgovinske organizacije – bude uveliko utkana u nove oblike međunarodne ekološke solidarnosti.

To je vitalni element razvoja one vrste holističke borbe o kojoj smo već raspravljali. No, mislim da moramo uključiti i druge borbe, orijentisane oko raznih elemenata identiteta. To uključuje vrstu antikolonijalnih i antirasističkih elemenata koji su uveliko došli do izražaja u Cochabambi, gdje su izneseni vrlo jasni argumenti za to da je zagađenje globalnog atmosferskog dobra proizvod kolonijalizma.

Dio tih borbi mora biti i rodna. Na čelu ekoloških borbi diljem svijeta nalaze se žene i moramo biti svjesni da se klimatska kriza nesrazmjerno lomi po rodnim linijama – učinak na žene daleko je veći.

Žene su ključ društvene reprodukcije, a ono što vidimo diljem svijeta bazično je kolaps kapaciteta društava da se reproduciraju.

Zaštiti okoliša odozdo treba, kao pokretu, pristupiti holistički, ali znam da to može predstavljati izazov. Politička ljevica i društveni pokreti često se nasuču nastojeći sve te elemente borbe zadržati u igri i biti što pravedniji. Ali mislim da se moramo boriti za jedinstvo i holizam, a kako se to čini dobro nam pokazuju organizacije kao La Via Campesina.

IR: Jeste li pronašli temelje smislene nade da nam zaštita okoliša odozdo može pomoći u tradicionalnim borbama za jedinstvo? Konačno, ima li sama ekološka ravan ikakav potencijal za jačanje jedinstva odozdo – u čemu je korist uključivanja radikalnih elemenata ekološke borbe poput agroekologije?

AD: Pa, kako sam u knjizi i rekao, ljudi nemaju drugog izbora osim da se nastave boriti. Pišući Ekološki pokret odozdo naučio sam mnogo o temeljima nepokolebljive odlučnosti ljudi da se ne predaju. S jedne strane, ovo je smiješno opsežna knjiga jer sam zapravo sjeo da promislim o tome kako ključne ekološke teme ilustruju gdje se danas odvijaju krize i kako se tamo mobilišu pokreti. Tematska poglavlja knjige počinju dijagnosticiranjem skupa problema koje kapitalistička izrabljivačka dinamika stvara zaštiti okoliša, a zatim istražuju alternative odozdo.

Na primjer, u poglavlju o dekolonizaciji hrane analiziram krizu u poljoprivredi i prehrambenom sistemu, a zatim opisujem alternative koje dolaze iz agroekologije. Za svaku temu koristio sam isti pristup: pokušavao sam o njoj naučiti što više. Za ovo poglavlje učio sam o ekosistemima razgovarajući sa što više stručnjaka i čitajući što je više moguće. U ovom me slučaju istraživanje potaklo na razmišljanje o složenosti ekologije tla i ogromnoj raznolikosti života u svakom uzorku tla. Ta raznolika skupina organizama povezana je nevjerojatno lijepim međusobnim djelovanjem koje održava neizmjerno bogatstvo tla. To je izvrsna analogija za one vrste holističkih radikalnih politika o kojoj smo govorili, ali moramo i shvatiti kako da svojim radikalnim politikama održimo upravo tu vrstu prirodnog sistema.

Ekološke i političke analogije šire se i u drugim pravcima. Agroindustrijski model postupanja s tlom kao neutralnim supstratom na koji se bezbrižno bacaju hemikalije očito više ne funkcioniše. Ali dominacija tog monokulturnog pristupa otkriva mnogo o autoritarnom stilu sistema koji kapitalizam izvozi diljem svijeta.

Počesto se komunizam kritikuje kao totalitaran, ali ekološki sistemi proizašli iz industrijskog kapitalizma, organizovani hijerarshijski, destruktivni su kao i bilo koji zamisliv totalitarni oblik političke vladavine.Nasuprot tome, iz prirodnih ekosistema u zdravim tlima možemo naučiti mnogo o tome kako bi mogao izgledati ekološki pokret odozdo, iz baze.

No, možemo i razmišljati o holističkim zahtjevima potrebnim za oblikovanje one vrste pravog komunizma katastrofe na koji se moramo sve više oslanjati.

Nužno ukidanje nacionalnih država i rasističkih granica vrlo je dobar konkretan način na koji se može razmišljati o ekološkoj krizi i odgovoru na nju jer ćemo se s ubrzavanjem klimatskih promjena gotovo svi morati preseliti.

Knjigu završavam raspravom o političkim pitanjima o kojima smo ovdje govorili, te o tome da su naši sadašnji sistemi krajnje neodrživi budući da stvaraju ekološku krizu. Suočeni sa svim tim stvarnostima, moramo izgraditi nove oblike solidarnosti i alternativne načine postojanja u odnosu na ovu planetu. Jedino što nema alternativu je samo iznalaženje alternative [postojećem sistemu, op. ur.].

IZVOR: Climate&Capitalism

Objavljeno: 20/05/2024.

FOTO: Robert Garcia via Flickr