S engleskog prevela: M. Evtov

IR: (...) Na Zapadu se daju uočiti zvanično odobrene verzije zaštite okoliša otjelovljene u takozvanim nezavisnim institucijama, agencijama za zaštitu okoliša koje, međutim, finansira država (...). Zadnjih decenija se blokira njihova regulativa i rad, tako da su one očito razoružane i promijenile su stranu. Ali bi se reklo da se drugi prihvaćeni oblik zaštite okoliša zasniva na nevladinim organizacijama. Većina njih – kao Prijatelji Zemlje, Greenpeace i WWF – vodi porijeklo iz pobuna 1960ih, ali se ponekad čini da su i oni, čak i tamo gdje ih podržava masovno članstvo, zarobljeni u formu odozgo prema dole i okolišni supstitucionizam (op. ur. pri čemu ove organizacije preuzimaju ulogu pokreta). Čini se da je njihov pristup bazi gotovo transakcijski – članstvo osigurava novac, a NVO direktni aktivizam i politički angažman – od političkog lobiranja do prikaza visine nebodera ili naftne platforme. Da li vrsta zaštite okoliša odozdo opisana u Vašoj knjizi donosi neki svježiji pristup koji jača samu bazu za samostalno djelovanje?

AD: Rekao bih da je tako, ali ne pokušavam tvrditi da neprofitne organizacije koje vrše pritisak na državu ili ekolozi koji se mobilišu kroz neke od postojećih neprofitnih organizacija nemaju svoju ulogu.

Knjigu počinjem razmatranjem Svjetske narodne konferencije o klimatskoj pravdi i pravima majke prirode održane 2010. godine u Cochabambi, ali sam pišući knjigu imao na umu i tada promovisani Green New Deal, jer se Cochabamba događala u vrijeme uzbuđenja oko okolišne ekonomije nakon velike recesije 2008. godine. O Green New Dealu koji dolazi iz Britanije i Evrope puno se raspravljalo, pa je u izvjesnoj mjeri zaživio i u SAD-u, usred ovdašnjeg zvjerinjaka, ali su rasprave prestajale kako su širom svijeta na vlast dolazile desničarske vlade. Rezultat je bila ekonomija štednje, a sve rasprave o Green New Dealu su iščezle.

Ja sam čak i prije toga pisao o Green New Dealu zabrinut tim kejnzijanizmom odozgo prema dole i odsustvom osjećaja da trebamo obuzdati kapitalistički rast. Taj problem s kejnzijanizmom potiče od njegovog nastanka u drugačijem istorijskom trenutku – kad ljudi nisu razmišljali o nesigurnosti Zemljinih ekosistema ovako kao mi danas. Ali me brinulo i to što su planovi Green New Deala obično bili uokvireni granicama i pretpostavkama nacionalne države. Stoga njihovi pristupi i rješenja ne samo da su bili ograničeni i usmjereni odozgo prema dole, nego imali i neokolonijalne poglede.

Prijedlozi Green New Deala ponovo su se pojavili između 2017. i 2019. godine, dok su se u SAD-u progresivni političari mobilisali oko kampanje Bernieja Sandersa a u Velikoj Britaniji oko kampanje Jeremyja Corbyna. Njihove kampanje su proizvele neke uzbudljive prijedloge politika. Ali sam smatrao da se ni one našim ekološkim problemima ne bave u smislu planetarnog sistema i da se, prije svega, ne orijentišu na ono što je potrebno globalnom Jugu i zajednicama na prvim linijama klimatske krize.

U knjizi tu neravnotežu pokušavam ispraviti istražujući niz pitanja od primarne važnosti za globalni Jug, počevši od poljoprivrede – koja se, kako znate, gotovo nikad ne spominje u planovima zapadnjačkog Green New Deala – pa onda dolaze urbanizacija, energetska tranzicija, očuvanje bioraznolikosti i migracija. U tim tematskim poglavljima pokušavam sagledati niz različitih oblika organizacije na različitim nivoima. Na primjer, u poglavlju o Dekolonizaciji hrane razmatram globalni seljački pokret La Via Campesina, transnacionalnu organizaciju koja ima vlastite oblike predstavničkog upravljanja. Ovaj pokret izgleda ne pati od vrsta supstitucionalizma koji spominjete u vezi s neprofitnim ekološkim sektorom na Zapadu. La Via Campesina stvarno pokušava mobilisati ljude na sasvim direktan demokratski način, što uključuje snažnu komponentu rodne ravnopravnosti. (...)

U primjeni tog šireg pristupa odozdo prema gore istinski me zanima istraživanje tradicija koje potiču iz britanske radikalne historiografije utjelovljene u, na primjer, Stvaranju engleske radničke klase / The Making of English Working Class, djelu EP Thompsona. Pokušao sam oponašati cijelu tu ideju stvaranja istorije odozdo i narodne oblike organizacije tretirao ozbiljno kao i Thompson. Ta tradicija je recimo u Indiji dovela do studija podređenih, pristupa istoriji koji je razotkrio kako su se seljaci mobilisali i odupirali upadima britanskih imperijalnih snaga na njihovu zemlju. U mainstream istoriografiji odozgo prema dole nikad nismo mogli čuti takve glasove jer su imperijalni funkcioneri uvijek pisali o narodnim „nemirima“.

Vrste mobilizacije koje razmatram trebaju pristup odozdo prema gore. Bez toga bi ih bilo teško jasno razumjeti jer im je način organizovanja vrlo fleksibilan i, moglo bi se čak reći, spontan. U knjizi sam pokušao pokazati taj širi spektar mobilizacijskih formacija koje se razvijaju u kontekstu globalnog Juga.
 

IR: Smatrate li da u kontekstu tog širokog spektra mobilizacija i njihovih oblika postoje zajedničke organizacijske snage koje se otkrivaju kroz zaštitu okoliša odozdo prema gore? Na primjer, imaju li ove mobilizacije – bilo da su eksplicitno klasno svjesne (kao La Via Campesina) ili više spontane – veću demokratsku otpornost, te stoga i snažnije vodeće principe? Ako imaju, da li su boljoj poziciji da se odupru instrumentalizaciji za račun neoliberalne agende nego neke kooptirane zapadnjačke nevladine ekološke organizacije?

AD: Pa, narodni pokreti su mjesta političkog vrenja i nadmetanja. Mada se bore za obranu zajedničkih ekoloških dobara, uvijek su pod pritiskom interesa elita i država. Vođe su ponekad potkupljive, a narod strahom natjeran da šuti.

Mislim da stvarnu složenost ekoloških pitanja bolje shvataju ljudi na terenu, tamo gdje klimatska kriza ozbiljno pogađa. Oni i njihovi pokreti imaju bolji uvid, upravo zbog svojih materijalnih prilika.

U poglavlju knjige o energetskoj tranziciji kao specifičan primjer istražujem slučaj Južne Afrike, gdje je vlada bar prihvatila diskurs o „pravednoj energetskoj tranziciji“, ali je pokušava ostvariti tako što za izgradnju obnovljivih izvora energije dovodi privatne firme. Mnoge od njih su s globalnog Sjevera, uglavnom iz Evrope, tako da narodni pokreti postavljaju brojna pitanja o kapitalu – što je s obzirom na vrlo visoki stepen nezaposlenosti u mjestima poput Južne Afrike itekako važno pitanje.

To je važno pitati jer u međuvremenu izvjesni narodni pokreti na terenu blokiraju ceste zato što njihove zajednice stalno ostaju bez struje.(...) Ljudi na terenu stambeno su ugroženi jer ne mogu platiti režije koje nameće državno komunalno preduzeće.

Pokreti za pravednu energetsku tranziciju samo su jedna od mnogih borbi koje u knjizi razmatram u vrlo različitim kontekstima. Ako u svim tim borbama postoji jedan skup ujedinjujućih principa, onda je to vrsta intersekcijske zaštite okoliša u kojoj ljudi zaista uspostavljaju veze jer su na terenu direktno izloženi tim raznolikim krizama. Ta vrsta zaštite okoliša u oštroj je suprotnosti s onim tipom odozgo prema dole i parcijalnim rješenjima – gdje se trud ulaže na spašavanje samo jednog dijela ili rješavanje samo jednog problema u okolišu – koji su strašno podložni neoliberalnom diskursu.

IR: Reklo bi se da zaštita okoliša odozdo prema gore podrazumijeva holistički pristup. Koliko se to svodi na radikalizam – u smislu da se, da bi se održao holizam, mora kopati do samih korijena krize, pa odatle graditi pronalazeći veze s drugim trendovima, faktorima, problemima i masovnim pokretima? (...)

AD: U borbi za okoliš možemo pobijediti samo ako uključimo masovne pokrete. To je jedini način da se nešto učini jer će zaštita okoliša odozgo, uprkos nekim svojim uspjesima, očito uvijek biti podložna kočenju iz političkih krugova. A kako klima i okoliš u širem smislu zapadaju u dublju krizu, ta opasnost će, naravno, bivati sve jača.

Glavni „liberalni“ političari na globalnom Sjeveru nose se s klimatskom krizom obećavajući da će energetsku tranziciju odozgo ubrzati – bacanjem javnog novca na privatne korporacije kakva je Ørsted koja gradi vjetroelektrane na otvorenom moru. U SAD-u se to čini po Zakonu o smanjenju inflacije koji potpisuje predsjednik Biden, a znam da se u EU nešto slično događa i s Evropskim zelenim dogovorom. Problem je u tome što su ove inicijative uspostavljene odozgo, a ipak se nalazimo u trenutku neviđenog procvata fosilnih goriva. Političari, uključujući „liberale“ poput Joea Bidena, ne preduzimaju u vezi s tom kontradikcijom ništa ozbiljno i, s jedne strane, zaštitnicima okoliša govore: Radimo ono što je potrebno gurajući Nove zelene dogovore. Ali, s druge strane, mogulima fosilnih goriva i s njima povezanim finansijskim špekulantima šalju poruku: Ne brinite, kapital vam je siguran, nastavljamo s iskopavanjem fosilnih goriva – ista meta, isto rastojanje.

I na globalnom Jugu postoji neka vrsta paralelne situacije. Političari, recimo indijski premijer Narendra Modi, izjavljuju da radi ekonomskog razvoja moraju poboljšati svoju energetsku nezavisnost i energetski suverenitet. Indijska vlada u tu svrhu gradi značajne projekte solarne energije, ali istovremeno u tandemu namjerava otkriti milijarde funti vrijedne slojeve uglja i izgraditi nove termo-elektrane.

Modi i Indija su samo jedan primjer.

Vidim ta protivrječja kao jednu od velikih opasnosti s kojima se suočavamo u smislu postojećeg političkog establišmenta i njegovog pristupa odozgo prema dole.

Pretpostavljam da se u ozbiljnom razmišljanju o optimizmu mora raditi o mogućnosti da se odozdo prema gore postavi neka smislena opozicija ovim političkim trendovima – i liberalnoj dvoličnosti koja istovremeno podstiče fosilni kapital i energetsku tranziciju, a i fašističkim odgovorima na klimatsku krizu koji sve više napadaju migrante.

Ima dobrih znakova da na Zapadu odjekuje potreba za radikalnim djelovanjem i da se ljudi ovdje ekološki radikaliziraju. Kao pokazatelj može poslužiti to da je knjiga Andreasa Malma Kako raznijeti naftovod / How to Blow up a Pipeline postala bestseler, adaptirana u film i predstavljena u New York Timesu – čime je dosegla mnogo širu publiku. U Velikoj Britaniji istovremeno imate Extinction Rebellion koji prednjači u ovoj vrsti radikalnog protesta odozdo prema gore. Radikalizacija i holističke perspektive o kojima smo govorili svakako se događaju, ali odgovor je represija koja je vrlo ozbiljno pitanje.

Naravno, na globalnom Jugu taj obrazac odavno postoji. Zapravo, u knjizi tvrdim da pokreti na globalnom Jugu odavno dižu u zrak naftovode i brane zajednička ekološka dobra.

Te glavne političke sile koje djeluju u sadašnjem globalnom trenutku razvijaju se u vrijeme kad biva preokrenuto sve što smo u relativnoj klimatskoj stabilnosti holocena uzimali zdravo za gotovo.

Nestaće sve političke izvjesnosti na koje smo navikli – nacionalne države, nacionalne granice i svjetski mega-gradovi, vjerojatno tokom naših života, ali sigurno prije 2100. godine. Mislim da je ključni skup ekoloških borbi koje nas očekuju zapravo priprema za tu ogromnu rekonfiguraciju – dok svejednako pokušavamo odozdo izgraditi ono što nam je potrebno da preživimo i ostvarimo energetsku tranziciju u najvećoj mogućoj mjeri.

IZVOR: Climate&Capitalism

Objavljeno: 20/05/2024.