S engleskog prevela: M. Evtov

Moguće da je Kamala Harris, demokratska kandidatkinja za potpredsjednicu SAD-a [novoizabrana potpredsjednica] nehotice potakla pokret protiv cijepljenja kad je tokom debate s potpredsjednikom Mikeom Penceom rekla da bi odbila primiti vakcinu protiv COVID-19 koju odobri Trumpova administracija.

Harrisova je s punim pravom ostala zgrožena načinom na koji Trump i Pence nadziru operaciju Warp Speed kojom je vladajuća administracija pokušala ubrzati razvoj vakcine protiv COVIDa-19. [Predsjednik Trump je neprestano nazivao i požurivao direktore farmaceutskih kompanija i miješao se u zvanični postupak odobravanja vakcine; tj. vršio pritisak da se vakcina – i bez ispitivanja sigurnosti i efikasnosti – odobri prije novembarskih izbora.]

Trumpova vlada očito nije jedina koja u političke svrhe petlja sa sigurnošću vakcine. Rusija je već u augustu objavila da je tamošnji zdravstveni regulator prvi na svijetu odobrio vakcinu protiv COVIDa-19, ali ne testirajući joj sigurnost i efikasnost kroz presudnu treću fazu kliničke studije – onu fazu kad se hiljadama ispitanika daju ili vakcina ili placebo, pa se prati pruža li vakcina ikakvu zaštitu. Bilo šta što u takvim slučajevima može poći po zlu ne bi dovelo u opasnost samo one koji su već primili vakcinu, nego bi – gotovo sasvim sigurno – i radikalno potkopalo vjeru u imunizaciju protiv COVIDa-19.

Strah od lijeka

Službenici javnog zdravstva strahuju da takva vrsta uplitanja vlasti otežava podršku ne samo istraživanjima vakcine protiv COVIDa-19, već i uopšte vakcinama. Opsežna anketa provedena u septembru pokazuje da je samo 51% Amerikanaca spremno primiti vakcinu, u odnosu na 72% koliko ih je bilo u maju. Sličan pad povjerenja desio se i u Velikoj Britaniji, posebno među mladima.

U maju su Centri za kontrolu i prevenciju bolesti u Michiganu izvijestili o znatnom padu broja petomjesečne djece koja primaju preporučene vakcine: u prethodne tri godine bivalo je vakcinisano oko dvije trećine djece, a sad manje od polovine.

Ovakav pad izlaže djecu opasnosti od bolesti poput morbila (ospica) – čija izuzetna zaraznost može izazvati epidemiju čim obuhvat vakcinacije padne ispod 90%. Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF izvještavaju o sličnim padovima na globalnom nivou.

Širom svijeta se bilježi znatan pad broja djece koja su primila tri doze vakcine protiv difterije, tetanusa i velikog kašlja – te prvi put u gotovo tri decenije dolazi do smanjene pokrivenosti [ovim vakcinama].

Do ovog pada je došlo uglavnom zbog zatvaranja, kao i zbog straha od zaraze COVIDom-19 koji je ljude naveo da se drže podalje od zdravstvenih ustanova. Ali to je samo razlog više da se povjerenje u vakcinaciju jača umjesto da se podriva.

Da bi vratila povjerenje, Uprava za hranu i lijekove se posljednjih dana uspjela oduprijeti Trumpovim pokušajima blokiranja strožih regulatornih mjera za hitna odobrenja vakcina protiv COVIDa-19. Nove mjere nalažu proizvođačima vakcina da tokom dva mjeseca nakon druge doze vakcine (ako vakcina zahtijeva dvije doze) prikupljaju podatke o najmanje 50% učesnika svog kliničkog ispitivanja. [...]

Koliko god je Harrisova bila u pravu kad je osudila Trumpove spletke, bilo bi poželjno da je tad naglasila da se Trumpovo miješanje u razvoj cjepiva mora zaustaviti upravo radi sprečavanja gubitka povjerenja u vakcine – i to na vrhuncu globalne pandemije. Ovako je zapravo dala municiju antivakserima cijelog svijeta i svima koji se kolebaju rekla da su im strahovi opravdani. [...]

Trump se i prije no što je izabran za predsjednika deklarisao kao protivnik vakcina, ali sadašnjim uplitanjem u ovo pitanje nesumnjivo postaje glavni negativac u ovoj priči (uz Vladimira Putina). Ali Harrisova nije nimalo pomogla kampanji vakcinacije i nehotice je pomogla da se i vakcinacija pretvori u stranačko pitanje. Slično raspravi o maskama, samo u inverziji: demokrati koji nose maske odbijaju vakcinaciju, a republikanci koji [iz nekog principa] odbijaju maske – iskazuju predanost partiji stajući u red da prime Trumpovu ‘bocu’.

I eto nas u haosu i prije početka vakcinacije. Vlade nisu građanima baš dobro objasnile princip vakcinacije. Prije svega im nisu objasnile da čak ni vakcina koja se odavno koristi i koja je dokazano sigurna i efikasna nije neka magična gumica kojom se brišu virusi, instant-rješenje koje nam omogućava „povratak u normalu“. Građani ni slučajno nisu usvojili poruku da prve vakcine možda i ne pruže potpuni imunitet, te da čak i postojeće vakcine pružaju uglavnom tek određeni stepen zaštite. A malo je vakcina čija jedna jedina doza pruža doživotnu zaštitu.

Emocionalna zaraza

Vakcine spadaju u najveća dostignuća u istoriji naše vrste, a mi kao da se trudimo da zaštitu vakcina izgubimo u trenutku kad nam je najpotrebnija.

Ovu zastrašujuću situaciju je Heidi Larson (London School of Hygiene and Tropical Medicine) više-manje predvidjela još prije dvije godine: Politički degenerisana i digitalno omogućena „emocionalna zaraza“ koja uništava povjerenje u vakcine na kraju će dovesti do toga da nećemo moći zaustaviti narednu epidemiju.

Izgleda da se njeno proročanstvo ostvaruje, iako ona pišući ovaj zajedljivi komentar o potopu dezinformacija protiv vakcina nije mislila na koronavirus nego na pandemiju gripe smrtonosne poput one španske 1918. godine.

Heidi Larson vodi Projekat povjerenja u vakcine (Vaccine Confidence Project/VCP) u kojem međunarodni tim epidemiologa, statističara, antropologa i politologa prati širom svijeta stavove javnosti prema vakcinama. Ove sedmice je taj projekat u medicinskom časopisu Lancet objavio prvu zaista globalnu procjenu nivoa podrške vakcinaciji: procjena se zasniva na intervjuima koji su od 2015. do 2019. godine vođeni s više od 284.000 ljudi u 149 zemalja.

Rezultati nimalo ne ohrabruju: tokom dotičnog perioda u Evropi i Sjevernoj Americi došlo je do skromnog porasta povjerenja u vakcine, ali je taj porast zapanjujuće nizak, posebno u nekim državama EU-a, recimo u Francuskoj i Holandiji.

U Francuskoj je 2015. godine samo 9% ljudi vjerovalo da su vakcine sigurne – isto kao i u Japanu, što je te godine bila najniža stopa na svijetu. Četiri godine kasnije je taj procenat skočio na manje od 30% – što je još uvijek zastrašujuće malo. Holandija je prošle godine dogurala do 30% – sa 20% 2015. godine. I Južna Koreja je zabilježila značajan pad povjerenja u vakcine – što je rezultat internetske kampanje koju je protiv vakcinacije vodio pokret ANAKI (korejska skraćenica za „odgoj djece bez lijekova“).

Razvijene zemlje u kojima se najviše vjeruje u vakcine jesu Australija (gdje je 2019. godine 72% ispitanika izjavilo da čvrsto vjeruje u sigurnost vakcina), Kanada (67%) i Finska (66%). Ali prije no pomislite „Mah, opet ista skando-antipodsko-kanadeska kombinacija nepodnošljivih štrebera vazda prvih po svemu [...]”, valja znati da su i one u ovome daleko ispod rezultata u većem dijelu globalnog Juga. Godine 2019. su tri države s najvećim udjelom stanovništva koje vjeruje u sigurnost vakcina bile: Uganda (87%), Bangladeš (85%) i Liberija (83%).

U stvari, u prvih deset nema ni jedne jedine razvijene države; ni u prvih deset, ni u prvih dvadeset, pa čak ni u prvih trideset. [...] Iz mape koju su izradili istraživači jasno se vidi da se sigurnost vakcina najviše dovodi u pitanje na globalnom Sjeveru, posebno u Japanu i Evropi.

Kliničari i istraživači kažu da je razlog za to vrlo jednostavan: većina zaraznih bolesti koje su kroz istoriju harale ljudskim društvom danas su u razvijenom svijetu iskorijenjene čudesima dvadesetog stoljeća: vakcinama (!), antibioticima, modernim sanitarijama i higijenskim navikama.

Sve do pandemije COVIDa-19, na Zapadu je sjećanje na život u stalnom strahu od zaraznih bolesti bilo gotovo sasvim izgubljeno (osim u zajednicama pogođenim HIV-om/AIDS-om). Većina ljudi nije svjesna da vakcine svake godine sprečavaju dva-tri miliona smrtnih slučajeva. Zaboravili smo kakvo su vakcine – čudo.

U zemljama u razvoju, međutim, mnoge te bolesti zapravo nisu nikad nestale, osim što su globalnim zalaganjem iskorijenjene male boginje. Uskoro, nadajmo se, i dječja paraliza, uprkos slučajevima poput onoga u Nigeriji gdje je inicijativa za iskorjenjivanje dječje paralize propala zbog terorističkih napada koje su pripadnici Boko Harama usmjerili na ubijanje zdravstvenih radnika, suzbijanje kampanje imunizacije protiv dječje paralize i vandalizaciju i uništavanje klinika. Uprkos svemu, u zemljama u razvoju ljudi često satima stoje u redu za vakcinu – zato što su njima užasi zaraznih bolesti itekako poznati.

[...] No ima i država u razvoju gdje se bilježi znatan pad povjerenja u vakcine. Istraživanje objavljeno u Lancetu navodi da, iako EU u cjelini pati od posebno niskog povjerenja u vakcine, povjerenje javnosti u sigurnost vakcina posljednjih godina bilježi skroman porast u Velikoj Britaniji, Finskoj, Irskoj, Francuskoj i Italiji [...].

Ovo je posebno dobra vijest u slučaju Italije, s obzirom na to da su se protiv vakcinacije intenzivno zalagali i krajnje desna Lega i lijevo-desno-zeleni melanž od Pokreta pet zvjezdica, donedavno koalicija u vladi. Po izvještaju Davida Brodera, Jacobinovog urednika za Evropu, „antivakserski“ pokret je 2017. godine u Italiji doveo do šestostrukog porasta broja oboljelih od ospica: 2.718 zaraženih i 12 smrtnih slučajeva [zbog čega je vlada donijela odluku o obaveznoj vakcinaciji kojom se djeci uslovljava pristup obrazovnim ustanovama; pokušaji roditelja da falsifikuju potvrde o vakcinaciji bile su strogo kažnjavane.]

Jedan od najvećih padova povjerenja javnosti u vakcine (tokom 2015-2019.) zabilježen je u Indoneziji, što je vjerovatno rezultat fetve koju su izdali tamošnji muslimanski lideri, a po kojoj je vakcina haram jer sadrži sastojke dobijene od svinja. Ta dezinformacija je bila popraćena kampanjom kojom su lokalni iscjelitelji gurali svoje „prirodne alternative“ vakcinama, isto kako to čine i alternativci na Zapadu.

Na Filipinima je od 2015. do 2019. godine povjerenje u sigurnost vakcina naglo opalo zbog itekako stvarnog problema s vakcinom protiv groznice denga – dengvaxie francuske farmaceutske kompanije Sanofi Pasteur.

Neobičnost groznice denga je u tome što prva infekcija obično ne ubija, ali je druga infekcija drugom vrstom denge mnogo gora, jer odgovor imunološkog sistema na prvu infekciju zapravo pogoršava reakciju na drugu. Neki stručnjaci za denga-groznicu odmah su upozorili da bi vakcina dengvaxia mogla imati sličan učinak na svu djecu koja nikad nisu imala prvu infekciju, jer bi svako naknadno izlaganje virusu u divljini djelovalo kao ova „druga infekcija“, što bi bolest pogoršalo umjesto da je spriječi.

Tako je 2017. godine program vakcinacije obustavljen. Opet je pokrenut tek nakon što je uspostavljen protokol koji osigurava da se vakcinišu samo djeca koja su već bila izložena ovoj bolesti. Kako je denga na Filipinima široko rasprostranjena, većini djece nije prijetio rizik od takvih komplikacija, ali je šteta za odnose s javnošću zbog preuranjene primjene inače sigurne vakcine već bila nanesena.

Naglo se srozalo povjerenje ne samo u vakcinu dengvaxia, nego i u sve ostale vakcine. Što je bila prava katastrofa jer je – zahvaljujući nizu vladinih kampanja imunizacije – smrtnost djece u toj zemlji za dvadeset i pet godina smanjena za dvije trećine. […] Haos dengvaxije, bilo da je bio rezultat greške ili nemara, direktno je uzrokovao 600 smrtnih slučajeva. Ali je pad povjerenja u vakcine rezultirao daleko većom smrtnošću.

Suzbijati histeriju na pravi način

Projekat povjerenja u vakcine zaključuje da je pad povjerenja u vakcine proizašao iz kombinacije brzog globalnog širenja dezinformacija preko Interneta, „generalnog nepovjerenja u vlade i naučne elite“ i zloupotrebe ovih dvaju faktora koju su izvjesne grupe vršile radi financijske ili političke koristi.

Ali istraživanje pruža i određenu nadu. Istraživači su otkrili da većina ljudi, bez obzira na lokaciju, nije sklona bezuslovnom poricanju važnosti vakcina čak i ako dovode u pitanje njihovu sigurnost. „Čini se da javnost generalno razumije korist od vakcina“, kaže Clarissa Simas, jedna od istraživačica uključenih u studiju, „ali naučna i zajednica javnog zdravstva moraju biti daleko efikasnije u izgradnji povjerenja javnosti u sigurnost vakcinacije, posebno sada – dok čekamo vakcinu protiv COVIDa-19.“

Istraživanje pokazuje da na stepen vakcinacije najviše utiču povjerenje u zdravstvene radnike (naspram nemedicinskih izvora zdravstvenih savjeta, recimo porodice i prijatelja) i viši nivo naučnog obrazovanja, te pol – budući da na vakcinaciji djece češće insistiraju žene nego muškarci.

Na osnovu ovih nalaza zaključuje se da bi poboljšanju stope vakcinacije mogle doprinijeti kampanje naučne i medicinske pismenosti i poboljšanje komunikacijske strategije organizacija javnog zdravstva.

Čini se da to potkrepljuju poboljšanja postignuta u dijelovima Evrope gdje su vođene kampanje za podizanje svijesti o vakcinama.

Takve kampanje međutim treba finansirati s odgovarajućeg nivoa. Larsonova se žali jer strategija za poboljšanje relevantne komunikacijske infrastrukture nije nedostajalo: Ministarstvo zdravlja i socijalnih usluga SAD-a izdalo je jednu takvu još 1999. godine, Savjetodavni odbor za vakcine SAD-a 2011. godine, a SZO 2012. godine. „Nažalost, ovi planovi nikad nisu ni finansirani ni provedeni do kraja.“ [...]

Ali osnovni problem nepovjerenja u naučne i političke elite ostaje neriješen čak i s boljim kampanjama.Ovo pitanje – koje je domen političke ekonomije – sasvim razumljivo koči naučnike u javnom izricanju bilo kakvih tvrdnji. Ukoliko se tim pitanjem ozbiljno ne pozabavimo, neće uspjeti čak ni najbolje finansirana komunikacijska kampanja koja zagovara vakcinaciju.

Iako se dezinformacije o vakcinama šire i kroz tradicionalne medije, najviše zabrinjava širenje kroz društvene mreže. Za firme poput Facebooka, strah, ogorčenje i pristranost predstavljaju moćne pokretače aktivnosti korisnika koje algoritam drži u začaranom krugu, stalno im pružajući sadržaje kakvi su ih inicijalno i pokrenuli na angažman. Upravo to omogućuje pravu pandemiju netačnosti o COVIDu-19. [...]

Ipak nije ni samo do društvenih mreža. Nakon pada prihoda od oglašavanja u štampi, i tradicionalne novine i časopisi vode se ambalažom sadržaja i naslovima koji udaraju na emocije i donose najveći broj klikova.

Redakcije s malobrojnim i loše plaćenim osobljem moraju napumpati sadržaj što je brže moguće, vremena za udubljivanje nema, pronalaženje dodatnih izvora za potvrdu nalaza nije moguće: iz većine redakcija izbačeni i glavni i urednici rubrika, kao i svi zaduženi za provjeru istinitosti informacija. Potpuno je srušen Berlinski zid između ličnog mišljenja i stvarne vijesti, koji – ako ćemo pravo – nikad ni nije bio baš neprikosnoven.

Tu ne pomažu ni cenzura ni „označavanje“ lažnih vijesti na društvenim mrežama – zato što se to sukobljava s principom maksimiziranja profita ugrađenim u sva preduzeća na tržištu. Uostalom, trenutni nalet strogosti prema dezinformacijama nije ništa drugo do nastojanje vlasnika društvenih mreža da se zaštite od državnih propisa.

Cenzura je, u svakom slučaju, kontraproduktivna – jer cilj nije da se kolebljivost oko vakcina pomete pod tepih, nego da se kolebljivi pridobiju. Rješenje nije ni u razbijanju monopola giganta društvenih mreža, jer je na emocije isti bez obzira na to vrši li ga jedan profitom motivisani gigant tipa Face-amaz-oogle ili desetak srednjih profitom motivisanih firmi.

Kratkoročno rješenje očito leži u zakonskoj regulaciji ovog sektora, ali bi dugoročni cilj svakako trebao biti njegova dekomodifikacija. A porez nametnut medijskim gigantima i telekomunikacijskim firmama treba usmjeriti ka novinarima i novinskim publikacijama – u cilju oživljavanja institucije novinarstva.

Ograničavanje demokratije ni slučajno ne rješava stvar

Slom novinarstva je samo simptom mnogo rasprostranjenije slabosti.

Ovdje je ilustrativan slučaj Italije […] gdje virolog Roberto Burioni, čuven po svom radu na promociji vakcinisanja, bije bitku protiv pseudonauke koju je promovirala bivša koalicijska vlada krajnje desne Lege i Pokreta pet zvjezdica (M5S).

Teško se čovjeku ne složiti s Burionijevim zalaganjem za politiku zasnovanu na dokazima i odbrani nauke. Ali neke aspekte njegove bitke protiv smrti ekspertize valja prihvatiti s rezervom.

David Broder u tekstu za Jacobin opisuje kako Burioni insistira na tome da „nauka nije demokratija“ i da „o pitanjima života i smrti trebaju govoriti samo oni koji su ove stvari proučavali.“ Što se može shvatiti i kao preporuka da se odluka o vakcinaciji ukloni iz demokratske rasprave. […] Broder piše da su takve izjave simptom prezira s kojim politički centar odbacuje obične ljude kao funkcionalno nepismene. [Slično onome kako je Hillary Clinton Trumpove glasače u deindustrijalizovanom središtu Amerike otpisala kao „hrpu jadnika“.] Ne mora se čovjek slagati s tim glasačima, pa ni s protivnicima vakcina, kad smo već kod toga, da bi shvatio da odbacivanje protivnika kao previše glupih za donošenje odluka može samo pogoršati stvar.

Ali svakako treba biti u stanju saosjećati s tim kako se ti glasači osjećaju iznevjerenima zbog centralizovanog upravljanja [životom zajednice] pod vodstvom eksperata, gdje se jedno po jedno područje političkog djelovanja uklanja iz odgovornosti države i dohvata kolektiva. Sjećam se da mi je u Briselu, gdje sam radio za vrijeme krize u eurozoni, jedan visoki službenik Evropske komisije rekao da nema govora o tome da birači odlučuju čak ni o fiskalnoj politici – zato što su preglupi da bi znali što je za njih najbolje, pa bi glasanjem neprestano sami sebe uvaljivali u sve veći dug. Zato takve odluke donose eksperti.

A kako su se ti eksperti koji nama vladaju zapravo proslavili svojim predviđanjima? Nije nikakvo čudo da je vjera u stručnost izgubljena s ekonomskom krizom 2008. godine i debaklom u eurozoni, nakon čega se nejednakost na Zapadu sve više i više produbljuje.

Kako pomiriti stručnjake i demokratiju

Politički centar – a ponekad i ljevica – uporno se zgražaju nad globalnim usponom populizma – što je donekle traljava karakterizacija. Taj je fenomen ojačan upravo za vrijeme ove postdemokratske tehnokratske vladavine eksperata. [...]

Nauka nam kazuje samo ono što jest, a ne ono što treba. Nauka samo opisuje svijet. Burioni je u pravu, nauka nije demokratija, činjenice ne nastaju glasanjem, zato ni ne glasamo o onome što jest. Ali mi ne živimo u nauci. Živimo u demokratiji. A u demokratiji birači odlučuju šta bi trebalo biti.

Sad, kad se demokratski odluči kurs onoga što bi trebalo biti, nauka nam apsolutno može pomoći – ukazujući na najbolji put da to i ostvarimo. Ako demokratski odlučimo da izgradimo most, inženjeri će nam reći kako da to učinimo. Zato stručnost i jest neophodna! Ali neće nam inženjeri reći da moramo izgraditi most. Ne postoji objektivan, naučno „ispravan“ skup politika izvan demokratske rasprave.

Drugačije razmišljanje je čisti scijentizam, uvjerenje da je nauka najbolji ili jedini način da odredimo sva mjerila i sve ono što bismo trebali činiti. Scijentizam, ironično, izuzetno uspješno potkopava povjerenje u stručnost, samim tim što stručnjake postavlja u ulogu vladara koje se, poput apsolutnog monarha, nikad ne može maknuti s funkcije.

Drugim riječima, naučna tehnokracija potkopava narodni suverenitet. A postojanje apsolutnog vladara koji poništava narodni suverenitet redovno dovodi do pobune protiv vladara.

Ključno bi bilo da stručnjaci spoznaju gdje im je mjesto, tj. da počnu djelovati kao savjetnici pravog suverena: nas. U nedostatku ikakve artikulisane obrane stručnjaka kao savjetnika naroda i predstavnika naroda, postoji samo želja za svrgavanjem stručnjaka kao vladara. Stoga je ovdje jedino rješenje širenje demokratske vladavine – čija je svrha samouprava, a ne „ispravna“ vlada. [Kad je problem nepovjerenje u elite (političke i ine), demokratija i još demokratije ne predstavlja dio problema, nego rješenje problema.]

Štetočine iz Big Pharme

[Nepovjerenje u elite odražava se i na drugi način.] Većina učesnika kampanja protiv vakcina, pa čak i oni koji se vakcinama ne protive nego se dvoume oko njihove sigurnosti, prvenstveno će ukazati na izopačenost „Big Pharme“. Reći će da su te korporacije korumpirane, da im je samo do profita dioničara i da su njihovi lobisti kupili naše političke vođe. Sistem je lažiran.

Što se tiče pokvarenosti ovih firmi, nisu nimalo u krivu. Ben Goldacre je britanski ljekar i pisac koji je dobro istražio i jasno predočio kako farmaceutska industrija ne samo finansira klinička ispitivanja čije negativne podatke ne otkriva i nikad ne objavljuje, nego često čak i planira naučne radove o svojim lijekovima, te angažuje pisce iz sjene koji te radove pišu u ime navodno nezavisnih akademika. Goldacre vjeruje da je farmaceutski sistem do srži iskvaren.

Govorimo o istim onim firmama koje kod diplomata lobiraju da u zemljama u razvoju spriječe pristupačnost postojećih lijekova koji djeluju protiv COVIDa-19, firmi koje su povećale cijenu stotina postojećih lijekova koji se koriste u liječenju COVIDa-19, od steroida do sedativa. Kad se antivirusni remdesivir pokazao izuzetno moćnim protiv ove bolesti, njegov proizvođač Gilead mu je povisio cijenu za 33 posto. Nije ni čudo što toliko ljudi prezire ove krvopije.

Problem je u tome što nas previše reaguje prihvatajući pseudonauku […] umjesto da se borimo za dekomodifikaciju farmaceutske djelatnosti – za to da se ove kompanije oduzmu privatnom sektoru i pretvore u agencije za javno dobro, kakve su – recimo – vatrogasne službe.

Zaboravlja se da nadriljekari koji pružaju ove „usluge“ nisu ništa manje okrenuti profitu nego Big Pharma. I nadriljekari svoje navodne lijekove prodaju zloupotrebljavajući činjenicu da im mete nisu dovoljno potkovane medicinskim i naučnim znanjem. Naime, višestruka naučna ispitivanja dokazuju neefikasnost navodnih lijekova ovih nadriljekara.

Koliko god Goldacre raskrinkava Big Pharmu zbog neetičnog iskrivljavanja medicinske nauke usmjerenog na profit, ništa manje ne kritikuje ni prodavače magle u industriji alternativne medicine – koja je, kako se ispostavlja, dobrim dijelom u vlasništvu istih onih velikih farmaceutskih korporacija koje proizvode i konvencionalne lijekove. […] Kako veli Goldacre: „To što je Big Pharma sranje ne znači da čarobni grah liječi rak.“

A to je razlog što mi na ljevici – ili barem dijelovi akademske ljevice – moramo priznati svoju sramotnu ulogu u podrivanju povjerenja u vakcine, a samim tim i u podrivanju povjerenja u sve konvencionalne medicinare i medicinske stručnjake.

Izvjesni ljevičarski akademici podlegli su uticaju poststrukturalističkih interpretacija filozofa nauke poput Paula Feyerabenda koji tvrdi da su naučne teorije samo društvene konstrukcije, da je nauka eurocentrična ideologija i da je „zapadnjačka“ medicina neminovni proizvod struktura ugnjetavanja, te da postoje i „drugi načini saznanja“. […] Od 1980-ih je ova antirealistička „filozofija“ izbjegla iz akademije i zarazila mnogo šire dijelove društva. Antivakseri često iznose uproštenu verziju ovog poststrukturalističkog poimanja: „Pa nije ni nauka sveznajuća.“ Što se naravno ne da poreći, kako priznaje i irska komičarka Dara Ó Briain, po školovanju teoretska fizičarka, a čuvena po komentaru: „To što nauka nije sveznajuća ne znači da joj rupe u znanju možemo popunjavati svojim omiljenim bajkama.“

Naučna revolucija je revolucionarna upravo stoga što je napredak nauke doveo do toga da prvi put u ljudskoj istoriji prepoznamo da se autoritetima ne smije vjerovati samo po sili autoriteta – jer je ljudsko razumijevanje svijeta nesumnjivo nepotpuno i pristrano.

Nauka je naš pokušaj da tu pristranost ispravimo i da održimo beskonačni, nikad dovršivi proces razumijevanja. Međutim, budući da su i sami naučnici ljudi, i sam će mehanizam za ispravljanje pristranosti uvijek biti pristran. Ali rješenje neizbježne pristranosti nije u napuštanju pokušaja korigovanja pristranosti, nego u nastavku rada na unapređenju razumijevanja.

Što će reći da prljavi poslovi Big Pharme ne dokazuju to da su naučni nalazi tek puki proizvoljni konstrukti, nego to da komodifikacija farmaceutskih istraživanja izopačuje nauku u čije se ime ta istraživanja provode. Stoga je rješenje problema Big Pharmeu uklanjanju uzroka izvrtanja nauke radi profita. Farmaceutska istraživanja, razvoj i proizvodnja lijekova ne smiju biti roba na tržištu.

Ali njihovo uklanjanje s tržišta podrazumijeva rat na više frontova: protiv antivaksera i pseudonauke alternativne medicine, protiv onih u našim vlastitim redovima koji potiču čaranje-baranje, protiv omalovažavajuće centralstičke postdemokratske tehnokratije, protiv neoliberalnih rezova budžeta za javno zdravstvo i strategije vakcinisanja, protiv društvenih medija koji profita radi eksploatišu nauku o ponašanju ljudi, protiv propasti institucije novinarstva, te – prije svega – protiv tržišne manipulacije naukom koju vrši Big Pharma.Ni na jednom od navedenih frontova ne smijemo posustati ako mislimo pobjeći ne samo iz noćne more COVID-19, nego i izbjeći svaku još goru moru neke još smrtonosnije kuge – koja nam očito jednog dana ne gine.

IZVOR: Jacobine

Objavljeno: 16/10/2020.