S engleskog prevela: M. Evtov

U skladištu Amazona u Bessemeru (Alabama) 738 radnika glasalo je za pridruživanje sindikatu, a 1.798 je bilo protiv. Vijesti jesu loše, ali to ne znači da radnici Amazona neće i ne mogu pobijediti u budućim kampanjama. Jer mogu. A ovi rezultati ne iznenađuju kad ste pobliže upoznati sa samom kampanjom.

Priče o užasnim radnim uslovima u Amazonu dobro su poznate. Zna se da Amazonovi radnici uriniraju u boce da ne bi bili disciplinski kažnjeni što traće vrijeme u WC-u – Amazon to smatra „odsustvom s radnog mjesta“. Christian Smalls je prije godinu dana otpušten jer je u izuzetno plavoj [pod vlašću demokrata] državi New York javno govorio o tome da u njegovom pogonu Amazona ljudi rade bez lične zaštitne opreme. Jennifer Bates, zaposlenica Amazonovog skladišta Bessemer, svjedočila je pred Kongresom o stvarima od kojih se prevrće želudac. Radnici Amazona očajnički trebaju sindikat i u Alabami i u Njemačkoj – i bilo gdje drugo gdje ovaj visokotehnološki futuristički poslodavac sa srednjovjekovnim stavovima o radnicima otvori ekspozituru bilo kakve vrste.

Kako onda objasniti poraz u Bessemeru?

Zatiranje sindikata

Na sve sindikalne izbore izuzetno utiču tri faktora: bezobzirnost poslodavaca – što nezakonita a što, mahom, zakonita (maltretiranje i zastrašivanje radnika i iznošenje bestidnih laži [...]), strategije i taktike sindikalnih organizatora, te širi društveno-politički kontekst u kojem se održavaju sindikalni izbori.

[…] Bezobzirnost kampanja kojima poslodavci uništavaju sindikate nije ništa novo. Ako vam treba podsjetnik, pročitajte Ispovijesti eliminatora sindikata/Confessions of a Union Buster (Martin Jay Levitt; 1988.) Tu knjigu je napisao bivši plaćenik poslodavaca. Puna je hvalisanja, kako se i pristoji nekome ko je pomogao uništiti tolike sindikalne kampanje. Levitt tu objašnjava čitaocu da je „uništavanje sindikata polje naseljeno nasilnicima i izgrađeno na prevari. Kampanja protiv sindikata je napad na pojedince i rat protiv istine. A takav rat je beščastan. Sindikati se mogu uništiti jedino lažima, izvrtanjem [istine], manipulacijom, prijetnjama i samo i isključivo stalnim napadima. Svaka kampanja 'sprečavanja sindikaliziranja', kako se nazivaju ti ratovi, počiva na kombinaciji strategija dezinformacija i ličnog napada.“

Knjiga, baš kao i ovaj slučaj sa sindikatom u Amazonu, dokazuje da američkim radnicima pod hitno treba Zakon o zaštiti prava na organizovanje [poznat kao PRO, upravo usvojen u Kongresu]. Podrška sindikatima nikad nije bila veća, ali je pitanje da li je dovoljno jaka da garantuje usvajanje ovog zakona i u Senatu , što znači da ni ubuduće neće slabiti značaj dobre strategije i taktike u organizovanju. […] U kampanjama protiv sofisticiranih poslodavca koji imaju dovoljno resursa (kao Amazon) nema mjesta pukim željama i samozavaravanju neiskusnih.

Brojni znaci upozorenja

Kampanja u Bessemeru je od samog početka patila od onoga što iskusni organizatori prepoznaju kao kobne nedostatke.

Netačan popis radnika. Prva takva mana je široko prihvaćena netačna pretpostavka o broju zaposlenih u skladištu. Kada je sindikat NLRB-u (National Labor Relations Board / Savezni odbor za radne odnose) podnio službeni zahtjev za održavanje izbora 20. novembra 2020. godine – u vrijeme kad je malo ko obraćao pažnju na bilo šta osim na predsjedničke izbore – Sindikat maloprodaje, veleprodaje i robnih kuća (Retail, Wholesale and Department Store Union / RWDSU) pretpostavljao je da to skladište ima 1.500 radnika. Ali je Amazon, nedugo nakon toga, odgovorio NLRB-u da u skladištu ima oko 5.800 radnika. [To je značilo da organizatori moraju brže-bolje prikupiti višestruko veći broj potpisa podrške da bi obezbijedili propisanu trećinu ukupnog broja radnika.]

Treba dodati da su neiskusni organizatori često zbunjeni kad radnici potpišu organizatorima punomoć za održavanje referenduma o sindikatu , a onda glasaju protiv sindikata. A zapravo nikad ne treba postaviti pitanje kao „Želite li glasati hoćete li imati sindikat ili ne?“ [nego od radnika tražiti] da se obavežu da će glasati za i da, s preliminarnom punomoći, i to potvrde potpisivanjem peticije za sindikat.

[…]

Manipulacija rasprava o sindikalnim članarinama. Amazon u februaru pokreće internetsku stranicu na kojoj opisuje šta sve radnici mogu s novcem koji bi inače davali za sindikalnu članarinu. Amazon to objavljuje i kao hashtag na Twitteru, što izaziva lavinu šprdnje sa samim Amazonom. Ali organizatori uskoro shvataju da imaju itekakav razlog za zabrinutost. Stuart Appelbaum, predsjednik Sindikat maloprodaje, veleprodaje i robnih kuća dokazuje javnosti da uprava Amazona laže: „Amazon pokušava napraviti problem od članarine, iako članarina uopšte nije obavezna“, kaže Appelbaum za Washington Post. Slične poruke dominiraju i ostalim izvještajima o potpuno predvidljivom pokušaju razbijanja sindikata kroz dezinformacije o članarinama; jedan sindikalista izjavljuje da, po zakonima Alabame, sindikalizirani radnici nisu obavezni plaćati sindikalnu članarinu.

Iako je tvrdnja sindikata tačna – u državama gdje postoji takav zakon radnici ne moraju plaćati članarinu – organizatori nikad radnicima ne trebaju sugerirati da ne plaćaju članarinu. Naprotiv. Iskusni organizatori ozbiljno obrade s radnicima pitanje članarina prije no što to učini poslodavac.

Lako je predvidjeti da će se svugdje (od vecea do menze i satova za registraciju dolaska na posao) pojaviti plakati o tome kako kompanije pružaju više no što radnici dobiju plaćanjem članarine. Pametnije je zato pitati radnike zašto kompaniju odjednom boli briga kako radnici troše vlastiti novac, te objasniti radnicima da je plaćanje članarine neophodno za izgradnju snaga potrebnih za borbu s monstruoznim poslodavcima poput Amazona. [Npr. fondovi solidarnosti, pravna pomoć i finansijska pomoć radnicima na udaru bogatih kompanija nezamjenjivi su u toj borbi, op.ur.]

U toj priči je dodatni problem bila semantika. Sindikat je plasirao plakat za plakatom s porukama u stilu Sindikat je na vašoj strani. U mnogim videozapisima iz Bessemera dostupnim na društvenim mrežama aktivisti i organizatori redovno o sindikatu govore kao o nečemu što postoji izvan radnika koji ga pokušavaju osnovati. Daleko bi primjerenije zvučao slogan kao npr. Zajedničkim snagama do stvarnih promjena ili bilo kakav gdje sindikat ne zvuči kao naziv zgrade ili ulice [tj. strano tijelo ili nešto odvojeno od radnika, op.ur.].

Fokus na fabričke kapije, bez kućnih posjeta. Velika većina uspješnih kampanja pokazuje da je presudno kako se i gdje odvijaju razgovori s radnicima. […] Uspješni organizatori nikad ne presreću radnike koji dolaze na posao da bi im rekli „Ne brinite. U Alabami ne morate plaćati članarinu”. Zašto? Zato što ih poslodavac nadzire. To vrijedi za sve poslodavce, a kamoli za Amazon koji sam razvija nadzorne sisteme! Ionako nervozni radnici ni slučajno ne žele biti viđeni kako pred dolazak na posao razgovaraju sa sindikalistima. Uspješne sindikalne kampanje zahtijevaju kućne posjete; kad radnike nenajavljeno posjetite u njihovim kućama, možete s njima neometano razgovarati – daleko od budnog oka njihovih poslodavaca. Jedan organizator kampanje za sindikat u Amazonu objasnio je u intervjuu za American Prospect da se u kuće nije išlo zbog pandemije Covida-19. A to mi je potvrdio i direktor za komunikacije sindikata. Ali u tako zahtjevnoj kampanji valja staviti masku, pozvoniti na vrata, objesiti na prsa dezinfekcijsko sredstvo – da se dobro vidi, pa odstupiti par koraka i – poštujući socijalnu distancu – osigurati angažman radnika!

Sve kampanje, ne samo sindikalne, zahtijevaju lični kontakt. I Biden je spočetka griješio – sve dok nije shvatio da tako može izgubiti izbore. Slično tome, svi članci o napetom drugom izbornom krugu za Senat u američkoj državi Georgia navode kako su organizatori pokreta za glasačka prava bili svjesni da im – uprkos pandemiji – nema druge do ili tabanati ili sjesti u auto, ali se – u svakom slučaju – naći s glasačima licem u lice. […]

U teškoj kampanji ništa ne može zamijeniti kućne posjete i tačka. […]

Odsustvo većinske podrške. Jednu od najvažnijih taktika teških sindikalnih borbi organizatori nazivaju testom većine. Taj test podrazumijeva da većina radnika koji imaju pravo glasa na predstojećim sindikalnim izborima, ili koji glasaju za štrajk, potpišu peticiju ili se fotografišu i izrade javno dostupan poster, letak ili internetsku stranicu gdje se – uz poruku u kojoj navode namjeru da glasaju za – vide ili njihovi potpisi ili lica. Na pitanje zašto to nije učinjeno u Bessemeru, direktor za komunikacije sindikata mi odgovara da sindikat nije htio ništa javno – zato što je „radnu snagu štitio“ od otpuštanja. Autogol.

Vođe zahtjevnih sindikalnih borbi često griješe misleći da im specifičnost okolnosti – industrije, grupe radnika, vrste radnika, regije, istorijskog trenutka, nivoa nadzora itd. – daje za pravo da ne slijede dobre prakse organizovanja […]. Kad u okviru nekog postrojenja vlada strah – što je sigurno bio slučaj na [sindikalnim] izborima u Amazonu – taj strah se može prevladati jedino ako svaki radnik koji je za sindikat istupi i to javno kaže. Ono što istinski štiti radnike jest njihova zajednička akcija. O kolektivnoj moći se uči kroz razgovor i djelovanje.

Većine se stalno testiraju – diskretno i tiho – sve dok većina radnika ne bude voljna potpisati. A kad ih većina potpiše, to je već ozbiljan pokazatelj pobjede kampanje. Do eksplozije dodatne podrške dolazi tek kad neodlučni koji su se dotad suzdržavali shvate da se većina njihovih kolega ujedinjuje. Pokazalo se da sistematski zastrašivani radnici najviše vjeruju vlastitim saradnicima koji se usude javno reći Što je dosta – dosta je.

Radnike pridobija kad vide da drugi radnici u velikom broju zauzimaju stav; radnike ne pridobijaju skupovi sa superzvijezdama koje žive izvan dotične države, a ni poznati nogometaši, glumci i glumice, pa čak ni Bernie Sanders ni predsjednik SAD-a. (Iako videozapis predsjednika Bidena vrijedi pozdraviti iz mnogo razloga, od kojih ni najmanje nisu nebitni buduće kampanje i generalna opravdanost sindikata). Svaka kampanja je unaprijed osuđena na propast ako je više ljudi podržava izvana nego iznutra.

Poraz nije pobjeda – ali ne mora biti ni kraj sindikata

[…] Narednih dana ćete vjerojatno vidjeti mnogo poruka u stilu „radnici su pobijedili iako nisu pobijedili.“ Ali radnici nisu pobijedili. A to je stravično žalosno. Mediji, posebno oni koji se nazivaju radničkim, nisu smjeli poticati pretjerane nade u ovu kampanju – kao ni u kampanju Volkswagen ni u kampanju Nissan. Poraz je u sva ova tri slučaja bio više no očit. Kad mediji daju prioritet klikovima i sljedbenicima, a zanemaruju stvarnost, ni slučajno ne pomažu radnicima i vjerojatno im nanose štetu. […]

IZVOR: Nation

Objavljeno: 09/04/2021.