Kad pogledam Extinction Rebellion, vidim isključivo bijela lica. To se mora promijeniti

Piše: 

Athian Akec

 

Nesumnjivo je da je grupa Extinction Rebellion bitno doprinijela tome da se klimatska kriza u Velikoj Britaniji počne ozbiljnije shvatati, i to zahvaljujući taktici koja kombinuje uporne blokade pojedinih dijelova grada autocesta s namjernim izlaganjem hapšenju. Ta je taktika međutim mnogima prepreka da se priključe ovim akcijama – a ti mnogi dolaze iz slojeva društva koji su najpogođeniji kako klimatskom krizom, tako i ekonomskim i socijalnim politikama. Oni su istovremeno i najizloženiji policijskoj represiji, bez ikakvih blokada ili uličnih protesta. Budućnost društvenih pokreta, pa i ovog klimatskog, zavisi od toga koliko će biti otvoreni za one koji već uveliko nose teret sadašnjosti i ne mogu si priuštiti da brinu o budućnosti bez koje ih je kapitalizam svakako ostavio. To međutim nije samo pitanje taktike nego i ciljeva: za planetu se ne može učiniti ništa ako se ne sruši poredak koji ju je doveo na rub katastrofe. Da parafraziramo: ko neće da govori o kapitalizmu, nek ćuti i o klimatskoj krizi. (@RiD)


S engleskog prevela: M. Evtov

XR mora shvatiti da nedostatak raznolikosti u njihovim redovima, njihov imidž srednje klase i glamurizacija hapšenja odbijaju mlade crnce i ostale nebijelce.

Neki aktivisti pokreta Extinction Rebellion predstavljaju globalno zagrijavanje kao prijeteću katastrofu. Ali je mojim rođacima na globalnom jugu ta distopijska budućnost već stigla. U Keniji, Etiopiji i Somaliji već se šokantnih 12 miliona ljudi suočava s glađu uzrokovanom nedostatkom kiše. Smrtonosne tropske bolesti šire se lakše dok se klima zagrijava, a zbog zagađenja zraka u Africi godišnje umire 780.000 ljudi. Ali mnogim crnačkim tinejdžerima koji poput mene žive u siromašnim gradskim četvrtima, pokret klimatskih promjena donosi isključivo apatiju.

Ja sam prošle sedmice, pod oblačnim nebom sjeverozapadnog Londona, pitao nekoliko svojih drugova iz razreda šta misle o Extinction Rebellionu. Jedan je glatko odvratio: „Šta ti je to?“

Gledajući medijske izvještaje o školskim klimatskim štrajkovima, vidio sam samo bijela lica – što definitivno ne odražava moje društvo, moju zajednicu, a ni raznolikost šireg britanskog društva. Zašto se tako malo ljudi spremno baviti dotičnom činjenicom iako klimatsko zagrijavanje najteže pogađa globalni jug? Šta grupe kao što su Extinction Rebellion zapravo mogu učiniti da to promijene i zašto bi to uopšte oni trebali mijenjati?

Kratak i iskren odgovor: taktiku pokreta Extinction Rebellion osmislila je britanska bijela srednja klasa za britansku bijelu srednju klasu. Njihova se suštinska retorika o distopijskoj budućnosti ne uspijeva probiti među one koji su već suočeni s košmarnom sadašnjošću, okruženi siromaštvom i štednjom.

Taktika namjernog izlaganja hapšenju u međuvremenu kod mnogih nebijelaca izaziva neugodu – s obzirom na loša iskustva koja članovi moje zajednice imaju s policijom. Ovom osjećaju nepovezanosti doprinosi činjenica da se klimatski pokret ne solidariše s našim političkim borbama.

Moji prijatelji i ja nismo politički neaktivni. Ali mi se bavimo isključivo s ovdje i sada. Mi si ne možemo priuštiti luksuz razmišljanja o dalekoj budućnosti. Mi smo još uvijek žrtva finansijske krize iz 2008. godine i već čitavu deceniju upravo mi podnosimo najveći teret štednje, neoliberalne ekonomije i postepene erozije socijalne sigurnosti. Uz sve to, na Snapchatu se gotovo svakog mjeseca javi posmrtni spomen mojim vršnjacima poginulim od noža. Stoga je lako vidjeti zašto su protesti Extinction Rebellion za nas samo bijeli šum.

Nijedan pokret ne može biti istinski progresivan ako isključi glasove etničkih manjina – a to odražavaju i povremeni izljevi neznanja i ksenofobije ekologa. Rupert Read, glasnogovornik Extinction Rebelliona, nedavno je u [emisiji BBC-ja] Question Time tvrdio da migranti povećavaju „neto ekološki otisak“ i da je stoga za borbu protiv klimatskog zagrijavanja ključno pooštriti kontrolu na granicama. Ako ovaj pokret nastavi ignorisati raznolikost glasova, ovi regresivni pogledi mogu ući i u dominatni klimatski diskurs.

Ključni dijelovi uništavanja klime jesu ekonomski sistemi u srži raznih oblika ugnjetavanja širom svijeta: neoliberalizam na globalnom sjeveru i neokolonijalizam na globalnom jugu. Neokolonijalizam pokreće ekstrakciju resursa i uništavanje klime u Aziji, Africi i Južnoj Americi. Bez uključivanja crnih glasova, pokret protiv klimatske krize mogao bi postati sredstvo klimatskog kolonijalizma, budući da se resursi globalnog juga iskorištavaju sve više dok se zapadne ekonomije dekarboniziraju. Zapad se spašava na štetu drugih.

Prošle godine je policija jednog mog prijatelja zaustavila i pretražila čak 12 puta. Kad sam njemu rekao da se članovi Extinction Rebelliona namjerno daju uhapsiti, iznervirano je prevrnuo očima. „To nije opcija za crnce“, rekao je dodajući da će njega policija, bude li uhapšen, nesumnjivo drugačije tretirati, a usput će mu najvjerovatnije biti uništeni budući izgledi za karijeru. Taktika namjernog izlaganja hapšenju dodatno je otuđila obespravljene zajednice poput moje, zajednice koje su generacijama imale loša iskustva s policijom.

Da bi ljudi poput mene i mojih prijatelja mogli sigurno izaći na proteste, pokret Extinction Rebellion mora reformisati svoju taktiku, te mladim nebijelcima aktivno pristupiti i pokazati im da zaista shvata teške izazove s kojima se mi suočavamo.

Pokret Extinction Rebellion hitno mora skrenuti pažnju na to kako klimatska kriza trenutno pogađa ljude na globalnom jugu. A usto treba pokazati i to kako bi izgledala budućnost zbog koje valja štedjeti: dekarbonizacija ekonomije sama po sebi nije dovoljna – moraju nam pokazati da, uspiju li, u zelenoj budućnosti neće biti ugovora bez fiksiranog radnog vremena, beskućništva, siromaštva, ni razbojništava. Ukoliko se ovaj pokret uobliči s jasnom željom da radikalno transformiše nepravde kapitalizma, mogao bi dobiti podršku potrebnu i izvan bjelačke srednje klase. Da bi se odgovor na ovu krizu riješio na bilo koji smislen način, ključno je da aktivisti shvate da su možda najviše na udaru upravo one grupe koje u njihovim redovima nisu zastupljene.

Izvor: The Guardian

Objavljeno: 19/10/2019.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

25/10/2019