S engleskog prevela: M. Evtov

Dug je životna činjenica – iako se pokazalo da je jedan od najtrajnijih problema u našem svijetu. Vaš dom, vaša roba široke potrošnje, vaša diploma i, ako živite u SAD-u, vaša medicinska njega – sve to više nego vjerojatno počiva na zaduživanju. A među rezultatima duga su i povremene ekonomske krize. Kad god se pojave takve krize, čuju se i pozivi na oprost dugova. Ali moćnici i vojska komentatora upozoravaju da takvi potezi moraju biti ograničeni i odmjereni – da ne bi nastao haos i nered.

Michael Hudson je drugačijeg mišljenja. Ovaj bivši ekonomista banke Chase Manhattan i savjetnik brojnih vlada, uključujući onu u Washingtonu, napisao je vrlo uticajnu knjigu Super imperijalizam, gdje objašnjava kako je pojava međunarodnog monetarnog sistema zasnovanog na dolaru u poslijeratnoj eri pomogla SAD-u u finansiranju neograničene vojne potrošnje.

Hudson, sad profesor ekonomije na Univerzitetu Missouri-Kansas City, upustio se u arheologiju da bi otkrio porijeklo duga i privatne imovine. S Jakobinovim Brankom Marčetićem razgovara o rezultatima ovog istraživanja i o svojoj knjizi iz 2018. godine ... i oprosti im dugove njihove: pozajmljivanje, pljenidba i otkup sve od finansija bronzanog doba do godine jubileja (…And Forgive Them Their Debts: Lending, Foreclosure, and Redemption from Bronze Age Finance to the Jubilee Year). Ovo djelo pokriva sve, od oprosta dugova u drevnim društvima do toga koliko je pogrešnog u onome što znamo o kršćanstvu. Intervju je uređen, zbog dužine razgovora i radi jasnoće.

BM: Tvrdite da su naš moderni odnos prema dugu i razumijevanje duga jedinstveni u ljudskoj istoriji. Kakav je bio odnos drevnih društava prema dugu i kako su ga držali pod kontrolom?

MH: U drevnim društvima, gotovo sva dugovanja bila su predmet odnosa među pojedincima, ono što su Evropljani nazivali pozlaćenim dugom. Ako nekoga povrijediš, ako mu slomiš ruku ili ga ubiješ, drevno društvo je imalo dva izbora: ili nastane zavada i tvoja porodica se bori protiv njegove, ili se sukob rješava restitucijom tj. izmiriš dug. Plaćanje tog duga – bilo u novcu ili, u ozbiljnijim slučajevima, u robinjama ili stoci – postepeno je postalo riječ za dug, i za uvredu, ili riječ za grijeh. Dakle, prvobitno značenje Očenaša na hebrejskom i grčkom bilo je: „Oprosti nam dugove naše“.

U mesopotamijskoj agrarnoj ekonomiji većina se dugova počela dugovati dvoru i hramovima. Obaveze su plaćane tokom cijele godine. U Sumeru trećeg milenija p.n.e., ili u Babiloniji drugog milenija p.n.e, ako između dvije žetve idete u krčmu, tamo imate otvoren račun kao i kod dvora za avans u životinjama, vodi ili poljoprivrednim sirovinama; sve se rješavalo kreditom. Svi dugovi su plaćani na gumnu, u žitu, a jedinica žita bila je jednaka jedinici srebra.

Ali se ponekad dešavalo da žetva podbaci, zbog rata ili suše, pa niste mogli platiti dug. A tada se, kao u Hamurabijevim zakonima, kazivalo: „Ako dođe Hadad, bog oluje, i uništi usjeve, onda se dugovi ne moraju plaćati.“ U osnovi je društvo tako funkcionisalo u trećem, drugom, pa čak i u prvom mileniju p.n.e. Kad novi vladar preuzme tron ili kad postoje drugi razlozi – završi se rat ili se javi bilo koji razlog za otpis duga – poništiš dugove, oslobodiš dužničke sluge da se vrate svojim porodicama, a ti im vratiš obećanja koja su dali. Jer šta bi se dogodilo da se dugovi ne izbrišu? Odjednom bi svi ti dužnici postali sluge osobe kojoj su dugovali, neke bogate osobe.

BM: Tvrdite i da je ovo pitanje u središtu biblijskih priča za koje mislimo da su nam poznate.

MH: O tome je bila prva Isusova propovijed. Kad je Isus ušao u sinagogu i razmotao svitak proroka Izaije i rekao: „Došao sam da objavim godinu Gospodnju“, što je značilo otpis duga – godinu jubileja – koja je iz Babilonije unesena u judaizam, kao i na cijelom Bliskom istoku. Ljudi koji su prevodili Bibliju zapravo nisu znali šta znače te riječi. Šta to znači „godina Gospodnja?“ Šta to znači „deror“? To je bio otpis duga.

To je shvaćeno tek nakon što su asiriolozi počeli otkrivati da je cijelo bliskoistočno društvo praktikovalo otpisivanje dugova – baš kao što su antropolozi nailazili na tu praksu obnove ravnoteže u svim društvima od američkih starosjedilaca do evropskih kraljevstava. Poenta je u ovome: Kako spriječiti destabilizaciju i polarizaciju društva? Tako što otpisuješ dugove.

BM: Kako se promijenio ovaj stav prema dugu i otpisu duga?

MH: Na Zapadu koncept kamata nije postojao nigdje u grčkim dokumentima pisanim linearnim B pismom, od otprilike 1600. do 1200. p.n.e. Otprilike u osmom stoljeću p.n.e. prvi put se javlja ideja o dugu s kamatom, a lokalni poglavari odjednom postaju ono što brojni istoričari nazivaju mafijaškim porodicama. Samo su pronašli način da monopoliziraju zemlju, sve do otprilike sedmog i šestog stoljeća. Reformatori su posvuda, diljem Grčke i Italije, dizali revolucije, a kasnije su reformatori nazvani „Tirani“.

Cijela borba svakog ranog društva bila je: kako spriječiti da stanovništvo padne u ropstvo? Dvorovi su za to imali razlog. Ako mali obrađivači koji dvoru plaćaju porez duguju svoj urod kreditoru pa budu morali raditi na kreditorovoj zemlji – umjesto da kuluče gradeći zidove palate i kopajući jarke za navodnjavanje – onda više neće moći plaćati dvoru poreze u usjevima i dodatnom radu. Kreditori bi faktički preuzeli vlast.

Vjerovatno sve do prvih kraljeva Rima, vladari su diljem Bliskog istoka govorili: „Najvažnije nam je spriječiti da klasa kreditora postane nezavisna oligarhija. Jer ako ne bude zavisna od nas i dobije ekonomski višak, iskoristiće ovaj rad da unajme vojsku, srušiće nas i postati država.”

Dakle, uvijek ste imali borbu između države koja štiti društvo od klase kreditora — oligarhije — i oligarhije koja želi nezavisnost i ne želi otpisati dug. A to je bila borba koja je trajala četiri stoljeća prije Isusovog vremena. Rani kršćani su u osnovi bili zagovornici jubilarne godine, pokušavali su poništiti dug.

BM: Kakvu su ulogu dug i rastuća moć kreditora odigrali u burnoj rimskoj istoriji?

MH: U Rimu je oligarhija oko 509. godine prije Krista zbacila pogrešne kraljeve; oligarhija koja je u biti htjela ostatak rimskog stanovništva svesti na kmetstvo. Cijela Republika bila je dugi niz pobuna – pobuna za pobunom u traženju otpisa duga i preraspodjele zemlje. Sve se to nazivalo demokratijom. A za oligarhiju demokratija znači da su svi kreditori jednaki i sloboda je stoga sloboda porobljavanja ostalog stanovništva.

Demokratija je kroz antiku za većinu stanovništva značila kmetstvo. Aristotel je tu bio vrlo jasan. Rekao je: „Mnogi gradovi imaju ustave koji izgledaju kao demokratije, a zapravo su oligarhije.“ U stvari, kako se bogataši bogate – pisao je Aristotel – svaka demokratija teži da se pretvori u oligarhiju, a onda se oligarhija pretvara u nasljednu aristokratiju koja gospodari nad ostatkom društva.

Imate cijeli istorijski razvoj kojim se formira moderni svijet koji ukida tradiciju otpisa duga – tradiciju koja je oslobađala stanovništvo od dužničkog ropstva – te dovodi do onoga što je postalo kmetstvo. A zasniva se na ideji da je zakon neumoljiv.

Istoričari sad kažu: „Pa, dečko, Rimsko carstvo i nije bilo tako loše – vidi samo koliko se obogatilo.“ Ali je to bogatstvo bilo koncentrisano u rukama 1% stanovništva, a 99% ih je na kraju bilo vezano za zemlju. Ako čitate kasne knjige Novog zavjeta, sve do knjige Otkrivenja, sve se tu vrti oko „živimo u posljednjim vremenima, to je strašno, Rim je zvijer, ovdje nema nade. Ne možemo do zemljišne reforme. Zbog pohlepe bogatih ne možemo nikad otpisati dugove. Ne preostaje nam ništa drugo nego postati mučenici i umrijeti i nadati se da će na drugom svijetu stvari biti bolje, a možda se i Isus vrati.” Osnovna ideja hrišćanstva je protivljenje Rimu.

Svaku će ekonomiju neko planirati. Postavlja se pitanje hoće li je planirati kreditori, kako se to dešava danas. Ili ćete imati vladara, vladu koja će reći: „Moj posao je da održim stabilnost društva i spriječim njegovu polarizaciju, da bismo mogli preživjeti, biti izdržljivi i napredovati“? Kreditori ne mare za opstojnost. Njihov vremenski okvir prilično je kratak.

BM: Koje su implikacije ovoga na oporavak nakon pandemije, s obzirom na to da živimo u visoko zaduženim društvima?

MH: Svaka ekonomija u kojoj je dug opterećen kamatom ima tendenciju da raste sporije od samog duga. Svakih nekoliko godina imate eksponencijalno udvostručenje duga, a ekonomije nikad nisu bile u stanju držati korak s tim. Dug svake porodice, svake korporacije, svake ekonomije ima tendenciju da raste brže nego dužnička sposobnost otplate, sve dok ne dođe do kraha. A kad ne možete platiti, ili gubite imovinu, ili postajete – ovako ili onako – sluga svog kreditora, u smislu da mu morate platiti radom, dati mu sve što proizvedete. Vlasništvo nad imovinom koncentrisano je u rukama kreditora, ukoliko ne otpišete dugove – što je činilo drevno društvo i što je nekada bilo srž drevne religije.

Svaka ekonomija u kojoj je dug opterećen kamatom mora se u nekom trenutku restrukturirati, inače će sva ekonomija završiti u vlasništvu grupice ljudi na vrhu, kao što se desilo u Rimu. Tako je Rimska Republika i završila kao Rimsko Carstvo. Postala je centralizovana. Svaka finansijalizovana ekonomija ima tendenciju centralizacije. Ne samo bogatstva, nego se centralizacijom bogatstva u rukama finansijske klase centralizuje i politička moć, donošenje odluka i, na kraju, vojna sila.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 23/12/2021.
FOTO: glas-javnosti.rs