S engleskog prevela i prilagodila: M. Evtov

Korporacija je impresivna društvena ustanova. Obdarena je širokom lepezom pravnih privilegija koje joj omogućavaju strukturiranje vanjskih kapitalnih investicija, proizvodnju profita i akumuliranje bogatstva. Proizvodni kapacitet korporacije stvorio je svijet u kojem živimo. Ali je moderna korporacija u svom trenutnom obliku duboko nedemokratična i u srcu naše ekonomije generiše nejednakost. Prema tome, nejednaka raspodjela društvenog bogatstva i dubina krize s kojima se suočavamo neodvojivi su od korporacije.

Inkluzivno vlasništvo – novi koncept za novo doba

Svaki pokušaj prevladavanja impotencije institucija demokratije, ekonomske nejednakosti i ubrzanih oblika planetarnog sloma svojstvenih kapitalizmu, mora imati strategiju za transformaciju korporacije. Tim je jasniji značaj laburističkog Fonda inkluzivnog vlasništva – za koji se u nedavnoj analizi Financial Timesa navodi da će tokom deset godina redistribuirati korporativno bogatstvo i radnicima raspodijeliti dionički kapital u vrijednosti do 300 milijardi funti. To je dio šireg progresivnog političkog programa za transformaciju i demokratizaciju korporacije i samim tim preoblikovanje bogatstva i moći u društvu.

Da bi se osmislilo nove načine djelovanja korporacija neophodno je prevazići političke instrumente regulatorne ili redistribucijske države i upustiti se u preuređivanje distribucije i prirode prava vlasništva, upravljanja i kontrole – zato što oblik posjedovanja korporacije i način upravljanja korporacijom suštinski utiče na to kako korporacija djeluje, i u čijem interesu. Kombinacijom primata dioničara u upravljanju preduzećem, posredovanja financijskih institucija koje djeluju kao rentijeri korporacijskog vlasništva, te duboke finansijalizacije korporacije, brojna preduzeća su pretvorena u mašine za izvlačenje kapitala bez ikakve veze s prvobitnom namjenom.

U ovoj ekonomiji obilježenoj niskim nivoima ulaganja, decenijama sporog rasta realnih plata i dugotrajnom krizom produktivnosti, hitno su nam potrebne svrsishodna, demokratska i inkluzivna preduzeća. Za prelazak na produktivne oblike poslovanja potreban je dubok institucionalni zaokret u vlasničkoj strukturi i kontroli kompanija.

Fond inkluzivnog vlasništva predstavlja pokušaj preuređenja korporacije u te svrhe. Takva politika nalagala bi velikim kompanijama da godišnje prebace 1% dionica u zatvoreni fond koji demokratski kontrolišu radnici, čime bi se dividende i glasačka prava dodijelili shodno udjelu u Fondu. Ne, dakle, eksproprijacija postojećih dioničara, nego razrjeđivanje dionica, što na obrtni kapital kompanije ne bi uticalo negativno, ali bi unutar kompanije proširilo prava na dohodak i kontrolu, osiguravajući da svi u njoj imaju istinski udio i pravo glasa. Oko plana izvedbe vode se važne rasprave, ali smjer je jasan.

Umjesto da upravom preduzeća dominiraju vanjski investitori i njihovi menadžeri koji često i sami imaju značajne vlasničke udjele, Fondovi bi omogućili da u oblikovanju strateškog odlučivanja snažan glas dobije i radništvo. Ovo bi, zajedno sa širim reformama korporativnog upravljanja i jačanjem organizovanog radništva, omogućilo demokratizaciju upravljanja preduzećem. Proširivanjem vlasništva novim kolektivnim oblicima vlasništva, Fondovi bi djelovali kao moćan mehanizam za preraspodjelu resursa i moći unutar kompanija i šireg društva. Zaustavljajući konstantno rastući udio korporativnog vlasništva koji generišu finansijske operacije (a što često rezultuje kratkoročnim rješenjima i lošim odlukama), vlasnički fondovi djelovali bi kao snažan garant održivog stvaranja vrijednosti, doprinoseći razvoju naprednije i inventivne ekonomije. Ukratko, ovi fondovi bi omogućili pojavu produktivnijih i odgovornijih oblika poslovanja.

Ako ovaj preobražaj obrazaca prihodovanja i kontrole unutar preduzeća djeluje radikalno, ne zaboravimo da je privilegije korporacijama, posredstvom politike, dodijelilo društvo. Isto kao što je i dioničarima – a ne radništvu – dodijelilo prava na upravljanje i dohodak.

Kako u svojoj sjajnoj novoj knjizi pokazuje Katrina Pistor, nove oblike kapitala stvara zakon [...] To kako se kapital proizvodi, i za koga, podložno je tumačenjima i predstavlja poprište političke borbe. Kako nekada, tako i sad moramo preurediti upravljanje firmom i raspodjelom njenog viška. Istovremeno valja podsjetiti na postojeći sistem po kojem viši menadžment prima naknade u dionicama i opcijama dionica. Ovaj proces umnogome liči na mehanizme Fonda inkluzivnog vlasništva ali, za razliku od njega, produbljuje nejednakost i moć ograničava na malobrojne.

Prevazići neoliberalizam znači obnoviti veze između ekonomije i politike

Na putu iz neoliberalizma, strategije za demokratizaciju vlasništva presudan su korak: ne samo kroz vlasničke fondove, već i nizom intervencija radi uvođenja raznovrsnosti oblika preduzeća osnovanih na demokratskom i inkluzivnom principu, takvih koja radikalno proširuju vlasništvo nad kapitalom u društvu.

Neoliberalizam je mnogo toga: način upravljanja i racionalnost, često kontradiktorna strategija za regulaciju kapitalizma, preoblikovanje države radi nametanja tržišnih oblika mjerenja i vrednovanja u sve oblasti života (pojedinca i društva), te ideologija i klasni projekt koji je kapital i moć prebacio višim klasama.

Ali, u svojoj srži, u svakom obliku, neoliberalizam je svjesna strategija da se ekonomsko izoluje od političkog, da se ekonomija zaštiti od demokratske intervencije.

Kako Quinn Slobodian demonstrira u Globalistima, svojoj vrhunskoj istoriji kraja carstva i rađanja neoliberalizma, neoliberalni projekt bio je i jest konstruktivan projekt, zasnovan na stvaranju pravila, institucija i zakona koji imovinu štite od demosa, održavajući i jačajući postojeće hijerarhije bogatstva i moći koja proizlazi iz prirode i nejednake raspodjele kapitala.

Insistiranjem na fleksibilnosti korporacije kao društvene institucije, njenom političkom uređenju, a samim tim i kapacitetu za promjene, intervencije koje će preoblikovati prirodu i raspodjelu imovine u ekonomiji ponovo će potvrditi našu sposobnost i potrebu da ekonomski život svjesno kreiramo tako da može obezbijediti uslove za univerzalni procvat.

Na kraju krajeva, ako je kapitalizam dijelom skup prava na eksploataciju imovine – od prava stanodavaca da izvlače najamnine do prava dioničara da kontrolišu višak vrijednosti kompanije – onda će se postkapitalistička politička ekonomija zasnivati na novim aranžmanima vlasništva i kontrole koji produbljuju i proširuju socijalne i ekonomske slobode i prednost daju produktivnim oblicima poduzeća.

S obzirom na ubrzanu destrukciju okoliša i krizu demokratskog kapitalizma, transformacija predstavlja najsigurniji put. To kako i za koga organizujemo svoju ekonomiju već smo u savremenoj istoriji preinačivali dva puta – u obimu i tempom koji zahtijeva trenutak. Od presudne je važnosti to da su oba puta temelj transformacije bile radikalne promjene u strukturi vlasništva i pravu svojine: od proširenja javnog vlasništva provedenog na bazi poslijeratnog konsenzusa, do masovne privatizacije koja je bila vrh koplja neoliberalnog kontranapada. I sve će buduće transformacije naše ekonomije zavisiti od značajnih promjena u vlasničkoj strukturi, iako u radikalno drugačijim smjerovima u odnosu na prošle, tj. prema produbljivanju demokratije u svim sferama života.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 03/09/2019.