Na aerodromu Stansted je 28. marta 2017. godine petnaest aktivista iz udruga End Deportations, Lesbians and Gays Support the Migrants i Plane Stupid blokiralo avion koji je Ministarstvo unutrašnjih poslova unajmilo za deportaciju 60 ljudi u Nigeriju i Ganu. To je bilo prvi put da se masovna deportacija spriječi na ovaj način, a sud je dotične aktiviste danas (10.12.2018.) proglasio krivima za ugrožavanje sigurnosti aerodroma, u skladu s britanskim Zakonom o sigurnosti u zračnom i vodenom transportu (Aviation and Maritime Security Act). Jo Ram, jedna od aktivistkinja i članica uredništva časopisa Red Pepper, istražuje zločinačku graničnu politiku Velike Britanije, te objašnjava zašto je grupa poduzela ovu akciju. (Red Pepper)
Piše: Jo Ram
S engleskog preveo: M. Manojlović
Zora. Neko vam lupa na vrata. Prisilno, a i nasilno, izvlače vas iz kuće i odvode u deportacioni pritvor, možda i stotinama kilometara daleko. Stižete na obuku za koju vam kažu da je obavezna. No to je zamka. Vi ste azil tražili zato što vam je u rođenoj zemlji život ugrožen zbog seksualnosti. Država tvrdi da ste svoju ljubavnu vezu inscenirali. Vašoj majci i mlađoj sestri azil je odobren. One mogu ostati, ali vi ne možete. Vi ostajete u centru za azilante, iz „administrativnih“ razloga. Vi i još 650 takvih. U centru se osjećate kao u zatvoru. Centar i nalikuje zatvoru. Okružen je bodljikavom žicom. U centru vas zlostavljaju. Verbalno i fizički. Drugi zatvorenici kao i stražari. Hrana je odvratna. Uskraćena vam je zdravstvena njega. Niko vam ne govori dokad ćete tu ostati. Neizvjesnost je Nepodnošljiva.
Dobijete papire iz kojih saznate da ćete biti deportovani. Ili vam kažu da ste na rezervnoj listi. Možda vas silom ukrcaju u avion. A možda i ne. Možda se provučete kroz komplikovanu žalbenu proceduru. Možda ste baš vi jedan od šačice ljudi koji nađu advokata specijalizovanog za imigracione procese. Ali vremena više nema. Kažu vam da se možete žaliti nakon deportacije. Stavljaju vam lisice. Sprovode vas dva, možda i tri stražara Tascora. Svi oni rade duge smjene za male pare. Možda su imali druge planove. Pa im je u zadnji tren javljeno da moraju u tu smjenu. U svakom slučaju, niko od njih nije obučavan da u skučenom prostoru kontroliše pritvorenike. A neki su već snimljeni pri rasističkim i seksističkim ispadima, i to pred očima svojih nadzornika.
Masovne deportacije, koje se u Velikoj Britaniji provode od 2001. godine, kombinuju institucionalni rasizam britanske države s nasiljem industrijskog kompleksa zatvora, kolonijalizmom (i njegovim homofobnim nasljeđem), rasizmom klimatskih promjena, te vlašću i medijima uvijek spremnim za destruktivne populističke spektakle. Sadašnja premijerka Theresa May već se kao ministarka unutrašnjih poslova (2010-2016.) pobrinula za najoštrije izmjene zakona o imigraciji u posljednjih nekoliko decenija. Njeno se ministarstvo zalagalo za internacijske centre, te obnovilo ugovor s privatnom kompanijom Serco uprkos izvještajima o nehumanim uslovima i seksualnom nasilju unutar centara pod njihovim nadzorom. Velika Britanija ima najveći evropski pritvorski kompleks za imigrante – sav pod kontrolom privatnih firmi. Ogroman je to biznis: proširenje onoga što Angela Davis naziva industrijskim kompleksom zatvora. Tamo, kao nekom magijom, završavaju ljudi koje mičemo s očiju da se ne bismo suočili s ozbiljnim izazovima.
Theresa May je u Veliku Britaniju uvela propise po kojima je razdvojeno nekih 33.000 porodica s prihodima manjim od propisanog minimuma. Novi zakoni su, po riječima same May, osmišljeni da stvore „ neprijateljsku sredinu“ za migrante, a paket mjera uključuje i propis po kojem stanodavci moraju provjeravati imigracijski status potencijalnih stanara. Državne granice, već odavno deteritorijalizovane i reteritorijalizovane na aerodromima i drugim saobraćajnim čvorištima, politika Therese May 2016. godine uvodi u škole, na igrališta, u bolnice, na radna mjesta i na ulice – gdje su u racijama na imigrante s policijom sarađivale i humanitarne organizacije za brigu o beskućnicima. Ako tražite azil u Velikoj Britaniji, mora vam biti jasno da tu ne samo da niste dobrodošli, nego da u svakom trenutku možete biti podvrgnuti ispitivanju. Ljudima koji ovdje žive i rade već decenijama, koji su ovdje stvorili domove i porodice, ništa više nije sigurno: mogu završiti u zatvoru (na neodređeno vrijeme) ili biti prisilno deportirani kad god krenu na posao, ili ljekaru. Prikupljanje podataka, neograničeno pritvaranje i proizvoljno deportovanje jasno govore da biti „drugačiji“ znači biti u opasnosti, te da su nasilne granice prisutne na svakom koraku.
To je najjasnije pokazao drugi distopijski izum Therese May, sad već zloglasna operacija Vaken. Rasistički kombiji ciljano poslani u područja s visokim procentom imigranata bili su doduše predmet poruge i brzo povučeni ne ispunivši direktni 'cilj' poticanja ljudi na dobrovoljni odlazak, ali su zato vrlo uspješno uspostavili scenu za pokretanje otrovne javne debate o imigraciji. Njihov učinak se ne mjeri „efikasnošću politike“ nego zločinima iz mržnje koje je njihova retorika katalizirala (i ozakonila), kao i širenjem antiimigracijskih stavova koji su odigrali ulogu na obje strane referenduma o Brexitu. Trump je prijetio da će izgraditi zid, a May ga provukla kroz samo srce naših zajednica.
Ne treba se zavaravati. Ovo je državni rasizam, ohrabren politikom straha, potpiren desničarskim medijima, omogućen erozijom zajedništva i svakodnevnom nesigurnošću koju stvara ekonomski sistem koji je iznevjerio sve osim najbogatijih. U ovako otrovnoj sredini, retorika koja se koristi jasno pokazuje da se kontrola ne preuzima samo od Evropske Unije. I premda odgovornost za ovu kulturu netrpeljivosti prvenstveno leži u rukama Therese May i njene stranke, rasističkoj antiimigrantskoj agendi prešutno su priznali legitimitet i mnogi na ljevici. A kako 2002. godine reče Gary Younge: „Ustupci rasističkoj agendi neće rasiste 'neutralisati' nego ih još više ohrabriti“.
Masovne deportacije su osnova ovog u sve većoj mjeri netrpeljivog ksenofobnog okruženja. Deportacije se obavljaju pod zaštitom noći, koriste se privatni zaštitari i privatni avioni, a odredišta su – najčešće – bivše britanske kolonije i mjesta britanskih vojnih intervencija kao Pakistan, Nigerija i Afganistan. Da bi se napunio avion, hapse ljude na osnovu pretpostavljene nacionalnosti, a onima koji često strahuju za svoj život ponekad se ne dopušta ni da ulože žalbu ili sačekaju presudu. I dalje se praktikuju 'rezervne liste' i na aerodrom dovode ljudi koji do zadnjeg trena ne znaju hoće li ih deportovati ili neće, iako je parlamentarni Odbor za unutrašnje poslove (Home Affairs Select Committee) kritikovao ovu praksu nazvavši je „nehumanom“ i još 2013. godine zatražio da se ona obustavi.
Masovne deportacije nemaju veze s „kontrolom imigracije“ već s izazivanjem straha i razdora. Usto su i homofobne. Nakon deportacije, mnogim osobama LGBT+ prijete krivični progon i smrt zbog njihove seksualne orijentacije, a prije toga bivaju izložene i agresivnim istragama britanskih vlasti i uvredljivim optužbama da su njihove ljubavne veze lažne. Homoseksualnost predstavlja krivično djelo u 40 zemalja Commonwealtha, što je nasljeđe britanskog krivičnog zakonodavstva. Umjesto što protjeruje ljude na mjesta gdje im njihova seksualnost garantuje progon ili smrt, britanska vlada bi, potaknuta baštinom vlastitog homofobnog kolonijalizma, trebala raditi na ukidanju kriminalizacije seksualnosti širom svijeta i iznaći način da pozabavi istorijskim dugovima kolonijalizma.
Masovne deportacije su duboko povezane i s rasističkom klimatskom krizom. Elite, osobito globalnog Sjevera, čije su sadašnje i dosadašnje emisije gasova najodgovornije za promjenu klime, odlaze na jednodnevne sastanke avionima koji proizvode ogromne količine ugljen-dioksida, a te avione, koji inače služe za korporativnu razonodu, naša vlada iznajmljuje da bi deportovala ljude. Naravno, zajednice na globalnom Jugu prve su na udaru posljedica klimatskih promjena, bilo fizički (poplave, širenje pustinja, nestašica vode i jačanje oluja) ili politički: sukobi i rasističke granice. U pokušaju da se domognu sigurnosti evropskih obala, preko 5.000 migranata utopilo se ili nestalo samo u Sredozemnom moru 2016. godine.
Kad su 28. marta 2017. godine End Deportations, Lesbians and Gays Support the Migrants i Plane Stupid spriječili deportacioni let za Nigeriju i Ganu, znali smo da je jednoj ženi na tom letu suprug rekao da će je ubiti kad stigne u Nigeriju i da je tamošnjoj policiji prijavio njenu seksualnu orijentaciju, što znači da ako je ne bi ubio on, to bi vjerovatno učinila država. Jedan drugi putnik, koji u Britaniji živi već 18 godina, zaprijetio je samoubistvom bude li vraćen u Ganu. Muškarcu koji je u Obali Slonovače bio podvrgnut mučenju naše Ministarstvo unutrašnjih poslova reklo je da iz Gane može kući autobusom. Što je dosta, dosta je. Ovo mora prestati.
Ovu praksu možemo i moramo iznijeti u javnost. A to znači i da se moramo boriti protiv stranačke razjedinjenosti koja predstavlja logiku kapitalističkog sistema. Odbijamo pristati na ovo i ujedinjeni kažemo: ovo nismo mi! Zahtijevamo da ovi brutalni letovi prestanu odmah i da se pokrene potpuno nezavisna javna istraga o „ neprijateljskoj sredini“. Jer niko nije slobodan dok svi ne budemo slobodni.
Preneseno sa: Red Pepper
Datum objavljivanja: 10/12/2018.