S engleskog prevela: M. Evtov

Definitivno se javlja sve više ideja o participaciji građana, o participaciji civilnog društva, o demokratskim inovacijama – ukratko, vlada potraga za povratom demokratije.

U okviru Konferencije o budućnosti Evrope, u hvale vrijednom pokušaju demokratizacije Evropske unije, Evropsko vijeće je nedavno dalo svoj blagoslov uključivanju građana u javnu raspravu o smjeru koji treba preuzeti Evropska unija.

Pozivi na produbljivanje, radikaliziranje i spašavanje demokratije množe se sve od finansijskog sloma 2008. godine. Evropska ljevica se mobilizira oko Manifesta demokratizacije Evrope – takozvanog Pikettyjevog plana koji uključuje i Sporazum o demokratizaciji Evrope.

Prije godinu dana je francuski predsjednik Emmanuel Macron iznio ideju o osnivanju evropske agencije za obranu demokratije. Ta agencija bi u svaku zemlju EU-a slala stručnjake da „zaštite izborni proces“ od cyber-napada i manipulacija. Reklo bi se, dakle, da se rađa široka koalicija naprednih snaga koja nadilazi ideološku podjelu na ljevicu i desnicu, koalicija ujedinjena u nastojanju da obnovi demokratiju. Što, zar, treba proslaviti.

Ili ne?

Vrag nikad ne spava

Koliko god ideja participativne demokratije zaslužuje široku javnu podršku, toliko ju je i opasno nekritički slaviti – jer ukoliko se ideal demokratije optereti zadacima koje ne može izvršiti, lako ga se upregne za ostvarenje opakih ciljeva.

Taj trik su naše političke elite savladale da bi sebe oslobodile društvene odgovornosti, čime se još više produbljuju nepravde koje su i potaknule pozive na istinsku demokratizaciju. Ovu tendenciju zapaža marksistički istoričar Erik Hobsbawm u svom detaljnom istraživanju istorije kapitalizma, gdje navodi da su evropski i vladari SAD-a do kraja devetnaestog stoljeća zaključili da se demokratija ne može izbjeći, te da će im „vjerojatno predstavljati smetnju, ali politički bezopasnu“.

Čim se zapošljavanjem lična sudbina radnika čvrsto zaplete u dobrobiti kapitalizma, mehanizmi demokratije neće propustiti da tu kratkoročnu povlasticu običnih ljudi pretoče u politiku. Elite su shvatile da je demokratija zapravo moćan alat u obrani kapitalizma – sve dok radnicima sredstva za život zavise od dobrobiti kapitalizma (jer im je zaposlenje jedini izvor prihoda). Istorija se ponavlja kako demokratija ponovo opasno ulazi u modu.

Ovdje ponavljam bojazan koju je revolucionarna socijalistkinja Rosa Luxemburg imala o kapitalističkoj demokratiji kao oruđu radikalne politike. Ovo je njen sarkastični komentar o nadama i strahovima u vezi s davanjem političkog glasa radničkoj klasi uoči Weimarske narodne skupštine 1919-1920:

„Okupiće se razne društvene klase i upustiti se u ugodnu, mirnu i 'dostojanstvenu' raspravu, nakon koje će održati glasanje, možda čak i o onoj čuvenoj 'raspodjeli'. Kad kapitalistička klasa uvidi da je u manjini, ona će – kao istinski disciplinirana parlamentarna stranka, uzdahnuvši reći: Eto, ništa mi tu više ne možemo! Očito smo nadglasani. Zato ćemo radnicima prepustiti i predati u ruke svu našu zemlju, tvornice, rudnike, sve naše vatrootporne sefove i svu svoju lijepu zaradu.“

Mehanizmi demokratske participacije, čak i potpuno razvijeni, mogu biti tek sredstvo demokratizacije postojećeg društvenog poretka, a nikako sredstvo radikalne transformacije prirode tog poretka. Dakle, šire uključivanje građana eventualno i može postići ravnomjerniju raspodjelu bogatstva stvorenog neobuzdanom eksploatacijom ljudskih i prirodnih resursa, ali je malo vjerojatno da će radikalno izmijeniti način na koji djeluje „motor prosperiteta“ – kako se sad nadaju zagovornici javnih rasprava. Proširenu verziju ovog argumenta pogledajte ovdje.

Stege kapitalizma

U Evropskoj uniji još je teže osloboditi demokratiju iz stega kapitalizma, iz strukturnih razloga – to jest razloga koji imaju veze sa samim razlogom postojanja Unije i načinom na koji je konstitutivna logika Unije utjelovljena u podjelu političkih nadležnosti.

Prije nekih 70 godina, nakon drugog svjetskog rata, Evropska unija je zamišljena kao projekat izgradnje mira. Glavno sredstvo za postizanje trajnog mira bila je tržišna integracija kojom se ispreplelo ekonomsko blagostanje Evropljana i njihovih vlada. Ideja tržišne integracije čini srž sporazuma Evropske unije, pa je, kroz princip superiornosti prava EU i direktne primjene prava EU u pravnim sistemima država članica, logika ekonomske integracije počela vladati i nad ostalim politikama, tj. onim prepuštenim vladama članica – kao što su javno zdravstvo i obrazovanje.

Integracija evropskog ekonomskog prostora provodila se fokusiranjem na rast, efikasnost i konkurentnost tržišta, te uključila i smanjenje javne potrošnje i uklanjanje sigurnosti radnih mjesta, kao i privatizaciju javnih resursa i uravnoteženje javnih budžeta.

Što se pokazalo itekako uspješnim sredstvom za izgradnju mira.

Ironija je u tome što je ta komercijalna logika oslabila evropska društva iako ih je učinila bogatijima, a rezultat je krhka ekonomska struktura obilježena prekarijatom i spremna za kolaps.

Ogromna ekonomska i socijalna promjena pokrenuta pandemijom koronavirusa rezultat je upravo te krhkosti; i pandemija i ekonomski kolaps Evrope bolno su vidljivi simptomi ove socijalne i ekonomske nesigurnosti koja pogađa sve, ali siromašne najviše. Upravo ta nesigurnost pokreće protofašističke mobilizacije koje se javljaju sve češće.

Ograničenja javnih rasprava

Dok krećemo u obnovu svojih ekonomija, ne smijemo zaboraviti da je njihova krhkost plod specifičnih politika i ideologija koje su davale prioritet kratkoročnoj tržišnoj učinkovitosti, a ne dugoročnom društvenom blagostanju, te da je ta politička praksa prethodila finansijskom krahu 2008. godine.

Vrijeme je, dakle, za radikalan pomak – evropski projekat moramo preispitati kao težnju za kolektivnim društvenim blagostanjem, a ne samo za bogatstvom njenih članica. Da bismo to postigli, moramo ojačati javne službe – zdravstvo, obrazovanje, kulturu, nauku, okoliš – direktnim javnim ulaganjima na razini EU, osiguravši da opstanak sviju nas ne zavisi isključivo od proizvodnje profita.

A to se neće desiti pokretanjem širokih javnih rasprava. Sve dok ljudima sredstva za život zavise od ostvarenja kratkoročnih ciljeva rasta, demokratija će ostati zaokupljena ovom opasnom komercijalnom logikom. Treba nam transevropski društveni ugovor, s naglaskom na 'društveni'.

Treba nam dugoročna javna dobrobit garantovana Ustavom.

Potrebne su nam izmjene Sporazuma koje je Evropsko vijeće odbacilo – promjene koje bi Evropsku uniju obavezale da u oblastima socijalne pravde, nauke i brige o okolišu čini mnogo više no što čini. Bez toga demokratija ostaje neoliberalna maštarija, da se izrazimo prikladnom sintagmom Jodi Dean.

Zaštita demokratije

Ne bismo smjeli dopustiti da vodstvo EU pod krinkom demokratije prebaci svoju odgovornost na građane, da demokratiju preotme za obranu industrija koje uništavaju prirodu i eksploatišu ljude, i da ljudi to prihvataju zbog ekonomskog rasta i zapošljavanja. Šta možemo učiniti da demokratiju zaštitimo od ove opasnosti?

Ključno će biti da se Fond EU za oporavak ne iskoristi za ponovno pokretanje dosadašnjih ekonomija, nego za zaustavljanje ekonomske zavisnosti naroda od eksploatacijskih i zagađujućih industrija.

Fond treba koristiti da se ljudima pruži osnovna ekonomska stabilnost – da ne budu gladni i da imaju zdravstvenu zaštitu; da se okonča prekarni i rad bez ugovora; da se socijalno osiguranje proširi na sve (uključujući samozaposlene); da se povise minimalne plate; da se fokus stavi na aktivno otvaranje novih radnih mjesta u društvenim preduzećima – koja služe zajednici, te davanje mandata EU da dopunjava državne sisteme socijalnog osiguranja.

Ukratko – Fond treba stvoriti transevropsku mrežu socijalne sigurnosti za evropsko stanovništvo, a ne samo za državljane EU. Tek kad ljudima život prestane zavisiti od dobrog zdravlja kapitalizma, demokratija može izaći iz službe kapitalizma i oligarhije koja profitira od tog ropstva.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 06/07/2020.