Uništavanje rijeka radi smanjenja zagađenja zraka i zagrijavanja Zemljine atmosfere, koji su nas odveli na put gotovo već ireverzibilnih klimatskih promjena, predstavlja dobar recept za obezbjeđenje čiste energije taman toliko koliko i mazanje živom radi uklanjanja akni: leš doduše ima lijep ten, ali je ipak leš. Problem obezbjeđenja energije za rastuće čovječanstvo neće se riješiti dok god se posmatra u kontekstu profita (tj. kako da privatne korporacije i biznisi ne gube, kako da nastave rasti itd.) i dok god vodeću ulogu u definisanju mjera igra privatni sektor – jer privatni sektor nije kanal za ostvarivanje opšteg, nego privatnog interesa. Energija kao vitalni resurs za ostvarivanje prvenstveno prava na opstanak i život jest pitanje opšteg interesa i zahtijeva da se o njoj odlučuje u širokom okviru masovne demokratije, a ne u uskim poslovnim krugovima. Implikacija je i da sama demokratija mora otići znatno dalje od izbora i vratiti se (i) u ekonomsku sferu.
Pišu: Suzan Šerbart (Susann Scherbarth) i Šon Svini (Sean Sweeney)
S engleskog preveo: M. Manojlović
„Ako stalno radiš jedno te isto, i rezultati će biti jedni te isti.” Ima li boljeg objašnjenja za dosadašnji kolektivni neuspjeh u sprečavanju klimatske katastrofe i društvenih podjela? Minula je još jedna godina, a nivo stakleničkih gasova i dalje raste; vrijeme je da promijenimo rutinu.
Klima nam je 2018. godine pružila potresan uvid u novu normalnost: rekordne temperature, Arktik u plamenu, kao i čitava sjeverna hemisfera. Sve je ovo, skupa s oktobarskim upozorenjem Ujedinjenih Nacija na katastrofalne posljedice povećanja globalne temperature za 1,5°C, učinilo da se u javnosti sve češće spominje da je klimatska katastrofa itekako stvarna, i da su njene posljedice itekako ozbiljne.
Godinu 2018. karakteriše zamah aktivizma klimatskih pokreta u borbi protiv političke letargije. Od britanskog pokreta Extinction Rebellion do štrajka hiljada učenika u Australiji (i sličnih pokreta drugdje). Klimatske demonstracije u Evropi brojnije su no ikad. U Njemačkoj je protiv rudnika uglja protestovalo rekordnih 5000 ljudi ujedinjenih u akciji građanskog neposluha. Donešeno je i više zakona koji idu u pravom smjeru: Irska država i mnogi evropski gradovi odrekli su se eksploatacije fosilnih goriva; EU je podržala građane i lokalne zajednice u projektima proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, a Španija ukinula sporni „porez na sunce”. Pali su i troškovi proizvodnje obnovljive energije i njenog skladištenja.
Ali suštinskih promjena u debati o klimatskim promjenama nažalost nema. Sponzor sastanka Ujedinjenih Nacija o klimi (održanog krajem 2018. u Poljskoj) bila je industrija uglja. I ovaj sastanak je urodio tek niskim ambicijama, izgovorima kojima se sabotira istinsko djelovanje, te nazadovanjem u pogledu smislenog i pravednog finansiranja zemalja na globalnom Jugu. Iako Pariški dogovor (2015.) predviđa mjere radi ograničavanja globalnog zagrijavanja na 1,5°C, velike industrijske države obavezale su se na smanjenje emisija ugljeničkih gasova da bi se spriječio porast globalne temperature za 3°C. A većina ih se ne pridržava ni tih mjera.
Jedan od razloga takvog stanja leži u tome što klimatskom politikom dominira neoliberalna ideja da tranziciju ka niskokarbonskoj privredi treba da vodi privatni sektor. Taj pristup borbi protiv klimatskih promjena pokazao se neuspješnim. Taj pristup nije zaustavio rast potrošnje fosilnih goriva uprkos sve većoj dostupnosti obnovljivih izvora energije. Sve veća potražnja za energijom izazvala je porast potrošnje energije ne samo iz obnovljivih izvora, nego i esploatacijom fosilnih goriva . Politike usmjerene na tržište ograničavaju uvođenje obnovljivih izvora energije i drugih ekoloških rješenja – zato što ne donose profit privatnom sektoru. Rezultat tih politika je sve veće energetsko osiromašenje.
Koliko je pristup zasnovan na slobodnom tržištu neuspješan u smanjenju emisija, toliko je neuspješan i u pogledu socijalne pravde. Protesti Žutih prsluka (Gilets jaunes) u Francuskoj pokazuju da nepravedne 'zelene' politike nailaze na otpor siromašnijih slojeva – koji osjećaju samo negativnu stranu tih politika, a zauzvrat ne dobijaju ništa. Ti protesti dovode u pitanje trenutni diskurs o klimatskim promjenama. Klimatski pokret mora prepoznati da se ovdje radi o otporu neoliberalnom pristupu koji rizike i troškove nastoji prebaciti s korporacija na pleća radničke klase. Borba za spas klime unaprijed je izgubljena ako ne uključi radnike i siromašne slojeve. Ako se od njih očekuje da plaćaju troškove zagađenja koje nisu prouzrokovali, klimi se ne piše dobro. [Slična argumentacija stoji i za zemlje u razvoju, nerijetko bivše evropske kolonije čiji je razvoj bio spriječen imperijalističkim ekspanzionizmom i eksploatacijom i koje nisu doprinijele ovakvom stanju, a od kojih se sada traži da obuzdaju njihovim društvima prijeko potrebni privredni rast i snose posljedice krize iako je nisu uzrokovale. Op. ur.]
Klimatske politike moraju 2019. godine krenuti novim, radikalnim smjerom. Karika koja tu nedostaje zapravo je energetska demokratija. Energetska demokratija podrazumijeva da je energija opšte dobro, a ne roba koja se može kupovati i prodavati. Pristup energiji je univerzalno ljudsko pravo – temeljni preduslov za dostojanstveno učestvovanje u javnom životu. Energetska demokratija zahtijeva javno i društveno vlasništvo nad energijom – pouzdanom, pristupačnom i čistom – koja služi i društvenim i ekološkim potrebama.
Samo ako je energija u društvenom vlasništvu i pod demokratskom kontrolom možemo smanjiti njeno rasipanje i ukupnu potrošnju, riješiti se ugljeničkih gasova, te lokalnim zajednicama omogućiti da same odaberu izvore energije. Demokratska kontrola značila bi da svi mnogo brže mogu preći na energiju iz 100% obnovljivih izvora. Demokratska kontrola podrazumijeva inkluzivna rješenja – zajedničko rješavanje problema vlasništva, proizvodnje, uštede i skladištenja energije, te borbu protiv energetskog siromaštva – koja bi milionima omogućila da bolje žive. Za razliku od sadašnjeg modela zasnovanog na profitu, demokratska kontrola ne zanemaruje da su kvalitetna energetski efikasna domaćinstva očajnički potrebna – svima.
Energetska demokratija odbacuje energetsko profiterstvo, koje ogromne potrebe za energijom tvrdoglavo vezuje za fosilna goriva i odbija se suočiti s energetskim siromaštvom. Energetska demokratija pruža alternativu destruktivnom nadmetanju za „udio u tržištu” – još jednom naslijeđu privatizacije. Koncentrisanje na investitorsku dobit vezuje velike „etablirane” kompanije za status quo, prisiljavajući ih da se odupiru uvođenju obnovljivih izvora energije. Sve ovo sprečava planiranje, kooperaciju i lokalni doprinos neophodne za prelazak na privredu bez fosilnih goriva.
Moramo ohrabriti i podržati lokalne zajednice i opštine da preuzmu kontrolu nad vlastitim energetskim potrebama, stavljajući na prvo mjesto solidarnost. No, energetska demokratija mora djelovati na svim nivoima – lokalnih zajednica, regionalnih i državnih vlada, međunarodnih institucija poput Evropske unije.
Energetska demokratija se zalaže za istinski „pravednu tranziciju”, garantujući zaštitu i učešće u odlučivanju radnicima čija bi radna mjesta mogla biti ugrožena napuštanjem fosilnih goriva. Energetska demokratija usto omogućava plansku i uređenu tranziciju umjesto nesigurnog prelaza kojim upravlja neizbježni haos finansijskih tržišta.
Klimatsku katastrofu ne možemo spriječiti ako sve nastavimo kao i dosad – što uključuje i ignorisanje društvenih podjela. Valja nam 2019. godine postaviti energetsku demokratiju u centar pažnje.
Preneseno sa: opendemocracy.net
Datum objavljivanja: 17/01/2019.