S engleskog prevela: M. Evtov

Naftne kompanije, vlade, sindikati, mediji, velike ekološke grupe, pa čak i dijelovi ljevice – svi su oni tehnologiju hvatanja i skladištenja ugljika proglasili važnim načinom borbe protiv klimatskih promjena. No, oni tako zapravo opravdavaju nastavak vađenja fosilnih goriva i očuvanje neodrživog statusa quo.

Kongresu [SAD-a] je prošlog mjeseca upućeno pismo koje potpisuje neobična koalicija velikih naftnih i plinskih kompanija, avio-prevoznika, sindikata i velikih ekoloških skupina poput Nature Conservancy i National Wildlife Federation. Njihov zahtjev? Veća stopa finansiranja za razvoj tehnologije hvatanja i skladištenja ugljičnog dioksida (carbon capture and storage / CCS). Ova tehnologija, kažu potpisnici, neophodna je za suzbijanje u atmosferi alarmantno visoke koncentracije CO₂ koja najviše doprinosi globalnom zagrijavanju.

Zahtjevu industrije fosilnih goriva i avio-kompanija za proširenjem postrojenja za hvatanje ugljika pridružili su se čak i izvjesni dijelovi ljevice, naročito saradnici časopisa Jacobin. [...]

Zašto su se iza ovog rješenja klimatske krize postrojili tako različiti sektori?

Šta je hvatanje i skladištenje ugljičnog dioksida?

Uprkos sve razornijim ekstremnim vremenskim nepogodama, rekordno visokim temperaturama i stalno rastućem nivou mora, svijet se i dalje uglavnom snabdijeva energijom iz fosilnih goriva. Procjenjuje se da se 85% energije u svijetu proizvodi sagorijevanjem fosilnih goriva. U međuvremenu, nivo ugljen-dioksida u atmosferi sad iznosi oko 410 dijelova na milion, više nego u 800.000 godina.

Hvatanje ugljika je proces kojim se gas CO₂ usisava ili iz zraka ili iz emisija postrojenja na fosilna goriva, pa zakopava u zemlju. Ideja zvuči intrigantno i slična je fotosintezi, procesu kojim CO₂ iz zraka izvlače biljke i alge koje ga, koristeći sunčevu energiju, pretvaraju u biljno tkivo. Prema jednom industrijskom think tanku, hvatanje ugljika „koristi iste sile i procese kojima su nafta, plin (uključujući prirodno prisutni CO₂) i drugi ugljikovodici već milionima godina zarobljeni u srcu Zemlje.“

S obzirom na to da se svake godine bilježe novi rekordi u koncentraciji ugljika u atmosferi, ovu tehnologiju bismo trebali dočekati raširenih ruku, zar ne?

Pa ne baš.

Ubrzavanje zagađenja zraka

Za početak, većinu ugljika koji svake godine hvataju postrojenja CCS zapravo ponovo koriste naftne kompanije u procesu koji se zove „unaprijeđeno crpljenje nafte“. Prema nekim procjenama, tako se koristi gotovo 80% uhvaćenog ugljika, što podrazumijeva da se uhvaćeni ugljik ubrizgava u zemlju da bi se izvadile inače nedostižne rezerve nafte. Drugim riječima, postrojenja CCS izvlače iz atmosfere CO₂ samo da bi njegov najveći dio iskoristila za nove ekstrakcije i sagorijevanje fosilnih goriva. Kad se CCS koristi za unaprijeđeno crpljenje nafte, na kraju se u atmosferu vraća 73% uhvaćenog ugljika.

Ovo djelimično objašnjava zašto je industrija nafte, plina i uglja tako entuzijastična oko hvatanja ugljika. Korporacije sebi tako uspostavljaju „zeleni“ kredibilitet dok svejednako nastavljaju emitovati ugljik i zagađivati zrak i vodu. Budući da postrojenja za hvatanje i cjevovodi za transport CO₂ često subvencionira savezna vlada, kompanije za fosilna goriva u stvari dobijaju poticaje za povećanje crpljenja nafte i plina. Kako zapaža Greenpeace, korištenje unaprijeđenog crpljenja nafte zapravo znači da će „zarobljeni CO₂... ubrzati zagađenje ugljen-dioksidom“.

Nedovoljno i nedjelotvorno

Globalni institut za CCS, grupa koja zagovara CCS, procjenjuje da ukupni ugljik pohranjen procesom CCS širom svijeta trenutno iznosi 40 miliona tona godišnje.

Ovo zvuči kao impresivna brojka sve dok ne znamo da se sad u atmosferu godišnje oslobađa oko 33 milijarde tona CO₂. To znači da postrojenja CCS trenutno hvataju samo oko 0,1% ukupno oslobođenog CO_2.

No veći je problem što bi ova tehnologija hvatala samo mali dio ukupnih emisija čak i po najoptimističnijem scenariju gdje se postrojenja brzo grade i umrežavaju, a uhvaćeni ugljik ne reciklira za daljnje ekstraktivne aktivnosti.

A tu su i astronomski troškovi. […] U svijetu trenutno radi samo dvadesetak velikih postrojenja za hvatanje ugljika. Troškovi izgradnje jednog takvog postrojenja iznose više od milijardu dolara. […]

Povećanje hvatanja ugljika „hiljadu puta“, kako predlaže Jacobinova saradnica Holly Buck, značilo bi ogromne troškove, ne uključujući tekuće troškove održavanja i rada, a ipak nas ni milimetra ne bi približilo smanjenju zavisnosti od fosilnih goriva i tranziciji ka obnovljivoj energiji. Ko će platiti troškove izgradnje i održavanja ovih postrojenja? Malo je vjerojatno da će zagađivači preuzeti velike investicione troškove oko CCS-a bez finansijskih poticaja poput prihoda od unaprijeđenog crpljenja nafte ili državnih subvencija. Veliki dio tereta stoga će pasti na porezne obveznike iz radničke i srednje klase. I opet će multinacionalne energetske kompanije ubirati ogromne profite od vađenja fosilnih goriva, istovremeno koristeći prednosti javnog finansiranja i nanoseći štetu radničkoj klasi.

Ovi troškovi čak ne uzimaju u obzir štetu koju stotine energetski intenzivnih objekata za hvatanje i skladištenje ugljika nanose okolišu u cijelom svijetu. Zagovornici CCS-a zanemaruju da za hvatanje stakleničkih plinova treba sagoriti znatne dodatne količine goriva, uz one potrebne za proizvodnju električne energije. Food and Water Watch napominje da bi „postrojenja na prirodni plin i ugalj naknadno opremljena tehnologijom CCS pri proizvodnji iste količine električne energije povećala potrošnju prirodnog plina i uglja za 13%, odnosno 35%“. Čak i kad bi ova postrojenja mogla uhvatiti i pohraniti 100% „normalne” produkcije CO₂ pogona na fosilna goriva plus dodatni CO₂ nastao radom CCS-a, to bi i dalje značilo nanošenje znatne štete životnoj sredini, jer „sagorijevanje goriva za proizvodnju električne energije opasno zagađuje zrak, iscrpljuje oskudne vodne resurse i stvara velike količine toksičnog otpada.” A tu su i ozbiljne posljedice nastavka bušenja, hidrauličkog frakturiranja i rudarenja koje će prirodno uslijediti ekspanziji CCS-a: od otrovane pitke vode do zemljotresa.

Opravdanje za povećanje ekstrakcije fosilnih goriva

Jasno je da je CCS apsolutno nedovoljan za rješavanje ogromne klimatske krize s kojom se suočavamo. No, mediji ipak nastavljaju s propagandom potencijala ove tehnologije. Svakodnevno se objavljuju nove priče o izvanredno „uspješnim“ projektima hvatanja i skladištenja ugljika. Milijarderi „filantropi“ poput Billa Gatesa obećavaju znatne iznose za projekte CCS. Najnoviji prijedlog zakona o infrastrukturi, koji je Senat odobrio a Bajdenova administracija podržala, uključuje milijarde dolara za prikupljanje ugljika. Čak su i ciljevi Pariških sporazuma o klimi bili zasnovani na razvoju tehnologije CCS i postrojenja koji trenutno ne postoje. Kako objasniti da se toliki dio establišmenta postrojio iza hvatanja ugljika?

Hvatanje ugljika je lako utrživo rješenje upravo zato što je dio manipulativno zelenog marketinga koji kompanijama omogućuje nastavak vađenja fosilnih goriva dok nama daje nadu da ugljikovodike možemo jednostavno pretvoriti u čist i održiv izvor energije. […] Nije ni čudo što naftna industrija ulaže velika sredstva u skretanje pažnje na CCS. Samo proguglajte „carbon capture“ i naći ćete nekoliko rezultata pretraživanja koje sponzoriraju ExxonMobil, Aramco i Shell. Za industriju fosilnih goriva hvatanje ugljika je idealno rješenje jer ne prijeti njihovom džepu – zapravo se, kako smo vidjeli, može koristiti za povećanje profita.

No, zašto su i organizacije koje tvrde da govore u ime radnika i životne sredine obećale podršku novim zahtjevima da Kongres finansira CCS? […] Među više od 160 potpisnika prethodno spomenutog pisma Kongresu našle su se i ekološke grupe poput National Wildlife Federation i Nature Conservancy, te sindikalne federacije kao AFL-CIO i LIUNA. To je zato što cilj ovih organizacija nije sukob nego partnerstvo s gigantima naftne industrije, a radi zaštite skromnih površina zemljišta ili donošenja simboličkih klimatskih mjera koje su pogodne za bombastične naslove, ali ne zadiru ozbiljno u profit.

Srećom, većina ekoloških organizacija u svijetu protivi se hvatanju ugljika kao rješenju. Više od 500 američkih i kanadskih klimatskih i ekoloških skupina potpisalo je izjavu u kojoj se zakonodavci pozivaju da odbace CCS. Ova tehnologija, kako s pravom primjećuju, „predstavlja opasno odvraćanje pažnje“, „nepotrebna je“, „ne funkcioniše“ i „koristi zagađivačima“.

Mitologija o CCS-u osvaja ljevicu

Neki sektori ljevice, međutim, a posebno pisci o zaštiti okoliša koji sarađuju s časopisom Jacobin, ponavljaju sumnjive tvrdnje koje kompanije za fosilna goriva iznose o tehnologiji hvatanja ugljika.

Leigh Phillips, čiji se radovi u Jacobinu redovno objavljuju, u više navrata je naglašavao potrebu za CCS-om, kako zbog otvaranja radnih mjesta, tako i zbog zaštite naše planete. On navodi da takav „Green New Deal koji se fokusira na nuklearnu energiju i sintetičke ugljikovodike, uz solarnu i energiju vjetra, poboljšane geotermalne sisteme i energiju morskih valova, plimu i oseku, vodik i CCS (hvatanje i skladištenje ugljika) predstavlja vrstu ekonomskog poticaja koji deindustrijalizirane zajednice mogu shvatiti kao pružanje istinske transformacije. To bi moglo osigurati budućnost i ovoj planeti i političkoj ljevici.”

Je li moguće da je Phillips zaista nesvjestan da je „pristup koji obuhvata sve opcije u ponudi“, o kojem piše, upravo ona floskula kojom su i Obamina i administracija Busha II opisale vlastite prijedloge mjera za ublažavanje klimatskih promjena – planove koji su, uz obnovljive izvore energije, uključivali nastavak korištenja uglja, nafte, prirodnog plina i nuklearne energije? Phillipsova retorika ne samo da daje pokriće političarima iz establišmenta koji nisu učinili ništa u borbi protiv klimatskih vanrednih situacija, nego i potiče iznimno opasnu iluziju da još ima vremena za sagorijevanje fosilnih goriva. U stvari, ništa nije dalje od istine.

Holly Buck, takođe saradnica Jacobina, ide čak i dalje […] – ona bi da nas uvjeri da vađenje i sagorijevanje nafte zapravo mogu voditi nultim emisijama CO₂. Spinovanje dostojno PR-ovaca samih naftnih giganata.

Šta zbilja jest spasonosno rješenje?

Umjesto da se nauštrb radničke klase bacaju ogromna javna sredstva na neutemeljenu i skupu tehnologiju, trebamo zahtijevati da se provedu sve mjere kako bi fosilna goriva ostala u zemlji.

To podrazumijeva otpor interesima najvećih zagađivača, uključujući naftne korporacije, petrohemijske kompanije, zrakoplovne monopoliste, vojsku i proizvođače automobila. Da bismo u najkraćem mogućem roku prešli na obnovljivu energiju, moramo zahtijevati nacionalizaciju cjelokupnog energetskog sektora, stavljanje avionske i automobilske industrije pod kontrolu radnika i potrošača. Moramo pozvati na masovno smanjenje potrošnje energije, što je moguće postići zamjenom proizvodnje automobila stvaranjem brzog i pouzdanog javnog prevoza, te okončanjem proizvodnje i upotrebe luksuznih roba kao što su jahte, vile, luksuzni automobili i privatni mlaznjaci. Neophodno je hitno razraditi projekte obnovljive energije – uključujući solarne farme, vjetroelektrane i hidroelektrane – koji će se realizovati kroz javne radove i platiti visokim porezima na bogatstva superbogatih.

Osim toga, mi već imamo provjerenu metodu održivog i efikasnog hvatanja ugljika: pošumljavanje i zaštitu svih postojećih šuma. Prelazak s proizvodnje automobila na brze željeznice ne samo da bi smanjio emisiju CO₂ nego i omogućio da se za pošumljavanje oslobode ogromni dijelovi zemljišta – autoputevi, parkirališta itd. Mogli bi se pokrenuti veliki projekti javnih radova za sađenje i njegu drveća i borbu protiv požara. Ništa u ovoj „tehnologiji hvatanja ugljika“ ne bi zahtijevalo bilione dolara godišnje za operativne troškove. I ne bi zagadilo ni zrak ni vode.

IZVOR: Left Voice

Objavljeno: 21/08/2021.