Grupa ekoloških aktivista u Njemačkoj bori se protiv namjere energetskog koncerna da proširenjem rudnika uglja uništi prastaru šumu. Koncern pri tome uživa zaštitu države, uprkos njenom zvaničnom kursu ka energetskoj politici koja će se oslanjati na obnovljive i neškodljive izvore energije. Zaštita države podrazumijeva i upotrebu policije.
Ne treba stoga čuditi kad u Bosni i Hercegovini vidimo kako domaći, ali i strani moćnici uz pomoć vlasti razvaljuju korita planinskih rijeka radi privatnih malih hidroelektrana, poput one na hercegovačkoj Doljanki koju ovih dana bageriše jablanički košarkaš u ulozi biznismena. Mirzi Teletoviću, naime, na raspolaganju spremno stoji lokalna policija – za slučaj da se ko usprotivi ili barem pokuša uslikati njegove građevinske radove. Privatni se profit ne boji države – naprotiv: ekonomske i političke elite tijesno su povezane, što osigurava da instrumenti države služe interesima kapitala. Inspirativna je odvažnost aktivista koji tome pružaju otpor, kao u slučaju Hambaške šume. Njihov otpor sugeriše da ponekad rezultate daju samo očajnički potezi poput stanovanja u šumi, ali i dokazuje da se front organizovane političke borbe mora proširiti.
Prevod s njemačkog: M. Manojlović
Komentar 1: Slučaj Hambaške šume – diktatura koncerna
Piše: Olaf Georg Klein
(...)
U kakvoj demokratiji zapravo živimo? Zašto koncern kao što je RWE može i smije dovoditi u pitanje sposobnost djelovanja države i njen monopol na primjenu sile? Ovo su pitanja koja se nameću kad posmatramo apsurdna dešavanja u Hambaškoj šumi (Hambacher Forst).
Energetski koncern RWE želi posjeći šumu staru 12.000 godina da bi proširio svoj rudnik uglja – i sviju nas staviti pred svršen čin uprkos tome što savezna vlada upravo razmatra skorašnji strukturisani prestanak eksploatacije uglja. Mnogi građani – naročito na istoku Njemačke – smatraju da koncerni time otvoreno objavljuju rat vladinim odlukama, što bi moglo temeljno promijeniti naše shvatanje demokratije.
Velika koalicija kao da je toliko zabavljena samom sobom da više nije u stanju, ili nije voljna, intervenisati čak ni u pitanjima koja se suštinski tiču današnjice i budućnosti čitavog stanovništva – na primjer tako što bi moratorijumom na sječu šume natjerala RWE da bar sačeka odluku Komisije o prestanku eksploatacije uglja.
Šokantna je zloupotreba policije i vatrogasnih službi kojima je pokrajinska vlada Sjeverne Rajne Vestfalije (NRW) naložila da – uprkos pokrenutim sudskim procesima – nasilno uklanjaju ekološke aktiviste iz šume i uništavaju njihove nastambe. Pokrajinski političari, od premijera Lašeta (Laschet) do ministra unutrašnjih poslova Rojla (Reul), djeluju kao mizerne marionete RWE-a.
Jer šumske nastambe [ekoloških aktivista, o.ur.] tolerišu se već godinama. A ovakvi postupci vlade podsjećaju na diktaturu koju smo smatrali prevaziđenom. Koliko glupima zapravo smatraju svoje građane? Čista je laž da uklanjanje nastambi nema nikakve veze s planiranom sječom šume već služi isključivo zaštiti samih stanovnika tih nastambi. Improvizovana skloništa iznenadno i proizvoljno bivaju proglašena stambenom gradnjom. Kako je moguće da policija, koja treba da štiti ustav i državu, odlukom pojedinih članova pokrajinske vlade postane pomoćna soldateska koncerna RWE? Ovo mnoge – posebno na istoku – bolno podsjeća na to kako je pred kraj Demokratske Republike Njemačke (DDR-a) policija tretirala građanske aktiviste.
Prema anketi portala Zeit online od 19. septembra, 75% Nijemaca se protivi sječi Hambaške šume. To je 60 miliona građana. Koja partija, koja politika zastupa interese ove većine u našoj demokratskoj republici?
U Hambaškoj šumi je 19. septembra poginuo 27-godišnji novinar i bloger Štefen Majn (Steffen Meyn). Tragičnim nesretnim slučajem. No ne računa li RWE upravo s ovakvim nesretnim slučajevima? Nekoliko dana nakon tog događaja, kao da je došlo do predomišljanja; deložacije su obustavljene. Privatni kontraktori su iz protesta povukli mašine, iako su se tako izložili skupim odštetnim zahtjevima.
To je bio trenutak pogodan za proglašenje moratorijuma, bez moralne štete i za jednu stranu. Tako je npr. lužička energetska firma LEAG obustavila preseljenja do konačne odluke Komisije za ugalj. No u Hambaškoj šumi se nastavljaju i ignorisanje Komisije i besmisleno uništavanje prirode. Uprkos tome što je formiran nenasilni građanski pokret i što je preko 750.000 građana potpisalo peticiju protiv sječe, pokrajinska i savezna vlada jednostavno ignorišu narodno nezadovoljstvo, što ne samo da je skandalozno samo po sebi, već navodi i vodu na mlin (krajnje desničarske) Alternative za Njemačku (AfD), naročito na istoku.
Jer je upravo na istoku Njemačke već godinama bolno očit jaz između obećanja demokratije i njene stvarnosti. Mnogi građani odrasli u diktaturi naročito dobro prepoznaju da li u nominalnoj 'demokratiji' zaista ima demokratije, baš zato što su se nakon mirne revolucije i ujedinjenja nadali da će u demokratskoj državi njihovi interesi biti bolje zastupljeni. Stoga su i posebno osjetljivi na uticaj koji koncerni vrše na politiku.
A ovaj upliv je već odavno sveprisutan: koncerni lobiranjem utiču na partije i finansiranjem ih čine ovisnim, a istaknute političare koji im idu na ruku dok su na vlasti nagrađuju unosnim poslovima kad im istekne mandat. Sve se ovo na istoku ne doživljava samo kao nesretna nuspojava demokratije, već kao suštinski nedemokratsko, diktatorsko postupanje. Diktatura koncerna.
Ponašanje RWE-a će samo pojačati ovu razočaranost demokratijom, i osnažiti antidemokratske impulse. Ako želimo smanjiti uticaj AfD u istočnoj Njemačkoj, nije se dovoljno boriti protiv te partije i primjenjivati državni monopol sile na ekstremne desničarske strukture. Potrebno je konačno pokrenuti javnu diskusiju o stanju naše demokratije. Uticaj koncerna na politiku koji se razvija već decenijama mora se konačno i efikasno suzbiti, kao što se i lobiranje mora regulisati. Demokratija mora dokazati svoju otpornost prema uplivima koncerna i postići istinski demokratska rješenja zasnovana na konsenzusu. Ovo bi dugoročno uskratilo plodno tlo za rast i razvoj partija kao što je AfD. Za to još uvijek nije kasno.
Komentar 2: Političko buđenje
Piše: Andrew Muller
Protest u Hambaškoj šumi bilo bi pogrešno smatrati naprosto pokretom za zaštitu okoliša. Pedeset hiljada ljudi koji su prisustvovali demonstracijama protekle subote došli su ponukani različitim motivima i zastupali različite svjetonazore. Jedni su protestovali riječima, drugi okupirali stabla. Većina je jednostavno željela poslati poruku svijetu i proslaviti nedavne sudske presude. Učestvovati se može na više načina – na licu mjesta kao i decentralizovano – po čitavoj Njemačkoj, ali i globalno, uključujući se preko Interneta. Čovjek ne mora nužno imati lični odnos prema šumi da bi osjetio potrebu da je zaštiti.
Ovom pokretu daje snagu upravo njegova otvorenost. Jer ne radi se samo o jedinstvenom ekosistemu. Globalno zagrijavanje nije isključivo „zelena“ tema i ne tiče se samo mjerljive emisije gasova. U pitanju je visoko kompleksna problematika koju je potrebno misliti u sprezi s drugim političkim borbama. Nije slučajno što posljedice ne osjećaju svi u jednakoj mjeri.
Siromašnoj zemljoradnici na globalnom jugu – ali i ovdašnjim poljoprivrednicima pogođenim sušom – klimatske promjene već sad imaju sasvim drugačije značenje nego privilegovanim bijelcima koji njihove proizvode kupuju u supermarketima. Ove odnose jezgrovito izražava slogan koji se često čuje na protestima protiv eksploatacije uglja: Treba mijenjati sistem, a ne klimu (System change, not climate change).
Klimatske promjene su tako dugoročne i naizgled apstraktne da ih nije jednostavno adekvatno politizirati. A ipak se trenutno dešava upravo to! Mladi ljudi, koji će posljedice klimatskih promjena snositi u mnogo većoj mjeri nego njihove ostarjele vođe, doživljavaju protest u Hambaškoj šumi kao političko buđenje. Ujedinjuju se različiti tabori – ekolozi i ljevičari, radikali i centristi.
I dobro je što je tako. Samo tako može nastati smislen većinski pokret sposoban da nešto promijeni. Nadajmo se je da će se ovaj proces i nastaviti intenzitetom iskazanim krajem prošle sedmice.
(Lektorisala i redaktorisala: M. Evtov)
Preneseno sa:
http://www.taz.de/Kommentar-Hambacher-Forst/!5538185/
Datumi objavljivanja: 2/10/2018. i 8/10/2018.