Piše: Norbert Mappes-Niediek
Odabrao i s njemačkog preveo: M. Purić

Balkan se zbog svojih divljih, široko razgranatih porječja često naziva plavim srcem Europe. Međutim, netaknuta priroda je u opasnosti jer se na ovom području gradi sve više hidrocentrala. Tome se protive brojni prirodnjaci, sa osrednjim uspjehom.

Veselo klokoće izvor Sane, jedne od najvažnijih rijeka na sjeveru Bosne. Sjajno plavo zimsko nebo zrcali se u uskom potoku. Okolo se prostiru šume; snijeg je. Priroda gdje god pogledaš. „Problem je u tome što se ovdje, samo par stotina metara od izvora, gradi hidrocentrala. Mala je, samo 4,9 megavata, ali ipak ugrožava izvor”, kaže ekologinja Jelena Ivanić.

Tehnički progres u taj siromašni kraj dugo nije dolazio. Sada dolazi, ali uz ozbiljne posljedice po okoliš. Trenutno se svugdje na Balkanu, ali naročito u Bosni i Albaniji, grade male hidrocentrale. Žestok je to građevinski bum, koji pogađa gotovo sve vodotoke u regiji.
 

„Oko 3.000 malih centrala u planu ili već u izgradnji”

Ulrich Eichelmann, iz bečke organizacije za zaštitu prirode Riverwatch, nastoji zadržati pregled situacije: „Svake dvije godine provjeravamo u kojoj zemlji ih je koliko planirano, koliko ih se gradi, a koliko je već završeno. I tu se jednostavno vidi da je na potezu od Slovenije do Grčke oko 3.000 centrala u planu ili već u izgradnji.”

Rijeka u brdovitim predjelima balkanskih zemalja ima u velikom broju. Rijeke dijele zemlju, posuđuju svoja imena regijama, povezuju etničke grupe. Po tradiciji, ovdje su mostovi najvažnije građevine – mostarski Stari most, ili most na Drini, o kojem je jugoslavenski pisac Ivo Andrić napisao svoj poznati roman.

Ali rijeke imaju i privredni značaj – za starinsku neintenzivnu poljoprivredu, ili za ovčare koji još uvijek prelaze preko albanskih planina goneći velika stada. Ali prije svega za ekološki turizam, koji se još uvijek nije razvio kako treba, ali koji predstavlja jedini perspektivan resurs za taj kraj, oduvijek rijetko naseljen i pogođen iseljavanjem.

Ulrich Eichelmann kaže: „Ja smatram da je malo koji stanovnik srednje Europe u životu vidio pravu rijeku. Mi mislimo da znamo šta je rijeka. Ali to su zapravo regulirani vodotoci, dakle više kanali nego prave žive rijeke. Rijeka se stalno mijenja. Riječni je vodostaj čas visok, čas nizak. Rijeka malo erodira obalu na jednoj strani, pa onda na drugoj nasipa pješčane sprudove i šljunčane ade. I stalno mijenja tok. To se na Balkanu još uvijek u velikoj mjeri može vidjeti.”

Kao Kanada, samo toplije i bliže
 

Turizam je velika nada regije koja nudi malo znamenitih građevina i nema metropola, i čija se industrija nikad nije kako treba oporavila od ratova i kriza devedesetih godina. Netaknuta priroda, uz malo avanture i romantike kao iz knjiga Karla Maya, kajak na divljim vodama, mušičarski ribolov – kao Kanada, samo toplije i bliže.

„Kada pomislimo da je tamo bio rat, u Jugoslaviji, i da Balkansku rutu treba zatvoriti, začas počnemo sve to promišljati u negativnim okvirima. Ali ako bolje razmislimo, sve više ljudi želi vidjeti ovo plavo srce Europe, bar mi tako cijenimo. A i primjećujemo! Puno me ljudi pita gdje da odu na Balkanu, imam li kakav prijedlog.”

Sa izvora Sane vidi se mala pravoslavna crkva. Do crkve tri kuće. Ljubinka, žena pedesetih godina, napasa koze. Tiho je, tu žive samo ona, njen sin i muž. Svi ostali su davno otišli.

Naravno, njih troje ne žele centralu, a to je energična gospođa Ljubinka jasno rekla gospodi iz općine. „Ali ipak će je izgraditi”, kaže gospođa Ljubinka rezignirano. „Bilo ih je više”, kaže, „i bili su jači.”

Zadiranje u okoliš pravda se transformacijom energetskog sistema i zaštitom klime

„Ovdje se uništava velika vrijednost”, kaže Boro Janković, umjetnik i mali poduzetnik iz Beograda, koji iznajmljuje bungalove u bosanskim šumama. Jankovićev bijes usmjeren je prije svega na sitnu financijsku elitu njegove zemlje, koja se ne brine o prirodnim resursima, ali zato na njima dobro zarađuje.

„Već kod samih subvencija za izgradnju hidrocentrala udarili su nas po džepu kao građane. A onda i kao potrošače struje. Kod nas je struja prilično skupa, s obzirom na socijalnu situaciju. Na struji nas oderu, a sve za račun ovih kriminalaca.”

Ova zadiranja u okoliš, od kojih su neke ozbiljnih razmjera, pravdaju se prelaskom na nove izvore energije i zaštitom klime. Pod okriljem organizacije Energetska zajednica sa sjedištem u Beču, zemlje regiona, skupa sa članicama EU, odlučile su i obavezale se da će do 2020. godine zadovoljiti između 25 i 40 procenata svojih energetskih potreba iz obnovljivih izvora – a tu spada i voda, koja u pogledu okolišne održivosti kotira lošije nego solarna i vjetroenergija.

No, ipak je potrebno djelovati: 16 velikih, zastarjelih termoelektrana u regionu danas proizvode jednaku količinu čađi, prašine i onečišćivača kao 296 termoelektrana u cijeloj EU. Rješenje, čini se, predstavljaju hidroelektrane.
 

„Glavni pokretač je novac, a ne nestašica struje”
 

Međutim, američki hidroekolog Stephen Weiss, koji obavlja istraživanja u regionu, vidi potpuno drukčije motive za investiranje: kapital kojim velika elektroprivredna poduzeća raspolažu i za koji traže prilike za ulaganje.

„Radi se o novcu. Postoji investitorska klasa koja ima milijarde, i koja ne zna šta će s novcem. To je glavni pokretač izgradnje malih hidrocentrala, a ne nestašica struje, a pogotovo ne zabrinutost tih ljudi za okoliš.” (...)

Kako se u Alpama sve rijeke već maksimalno koriste za dobijanje električne energije, poduzeća iz vodama bogate Austrije razgledaju po susjedstvu. Te firme posjeduju znanje, imaju kontakte i ekonomsku moć. U konkurenciji s etabliranim vodoenergetskim lobijem, nove branše kao što su solarna i vjetroenergija nemaju nikakvih šansi.

Ulrich Eichelmann iz Riverwatcha kaže: „Energo-firma, građevinska firma i banke: to je dobar trokut, kod nas se on tokom ljetâ i desetljećâ pokazao i uigrao. A danas takoreći tutnji Balkanom, i tamo zatječe predjele i riječne sisteme kakvih kod nas nema već preko sto ili dvjesto godina.

U stvarnosti, iza eksplozije gradnje ne stoji nikakav veliki energetskopolitički plan. Većina novih ili planiranih malih hidrocentrala, kao i onih koje se već grade, jedva da će promijeniti katastrofalnu klimatsku bilancu balkanskih zemalja. S kapacitetom od petine megavata ili manje, one su premale da bi zamijenile makar jednu veliku termoelektranu u BiH ili na Kosovu.
 

Rijeke ostaju bez zaštitnih delti
 

No, dovoljno su velike da isuše potoke i manje rijeke u dužini od nekoliko kilometara, te da iz temelja izmijene krajolike. Prirodnim je i promjenjivim riječnim koritima u svakom slučaju odzvonilo. Kamen, koji rijeke nose u naročito velikim količinama, ostaje na ustavama hidroelektrana i uzrokuje probleme, kako objašnjava Christoph Hauer, bečki istraživač na polju vodoprivrede.

„Kada govorimo o razgranatim vodotocima, pod tim podrazumijevamo tokove koji čak i pri niskom vodostaju imaju više rukavaca. Zadržavanje sedimenta u ustavama i retencijskim bazenima brana dovodi do toga da rijeke više ne mogu teći samo jednim tokom.”

I na taj način postaju uske i ravne kao rijeke u srednjoj Europi. A tu je još jedan problem: na mjestu na kojem se rijeka ulijeva u more kamen obično zadržava morske valove, rijeka upire u more i gradi sebi zaštitnu deltu. To se ne može desiti kada rijeka ne nosi sedimente.

„To znamo po delti Dunava, koja svake godine sve više erodira. Znamo to i po drugim velikim rijekama, po Mississippiju, na primjer, čija je cijela delta nestala usljed sukcesivnog pregrađivanja i zadržavanja sedimenta, što je za posljedicu, na primjer, imalo razorne učinke uragana Katrina.”

No, masovna izgradnja hidrocentrala ne prijeti samo eko-turizmu, u koji se na Balkanu ulažu velike nade, već i primorskom turizmu – najvažnijem privrednom faktoru zemalja poput Albanije, Crne Gore i Hrvatske. Pošto nema sedimenata, nestaju plaže.

„Ima jedan poznat primjer, a to je situacija sa sedimentom na Floridi, gdje vode duž obale nose i sitni sediment, koji je također važan za nastanak plaža, a koje su neka vrsta prirodne barijere protiv oluja”, kaže istraživač Christoph Hauer.
 

Povoljni krediti za projekte izgradnje hidrocentrala

Centralu na izvoru Sane gradi firma Kelag, elektroprivredno poduzeće iz Austrije – domovine hidrocentrala. Firma u Austriji raspolaže većim brojem velikih postrojenja, a već nekoliko godina investira na Balkanu. Kelag, iza kojeg kao većinski vlasnik stoji njemačko elektroprivredno poduzeće RWE, upravlja velikim hidrocentralama i u Koruškoj, prije svega onom na rijeci Drau koja se na jugu Austrije pretvorila u jezero. No, na Balkanu firma gradi male centrale.

„Odluka je pala na male centrale, zato što je tu lakše procijeniti rizik”, objašnjava Ingo Preiss, šef inozemnih operacija Kelaga. Tu on ne misli na rizik po okoliš, već prije svega na ekonomski rizik: „Može doći do intervencija u sisteme podrške ili u tarife, a u nekim zemljama, ne svim, postoji i određeni valutni rizik, recimo u Bugarskoj ili Srbiji.”

Uz sve to, poduzeća na Balkanu mogu računati na povoljne kredite za projekte izgradnje hidrocentrala. Jedan od najvažnijih financijera jest Europska banka za obnovu i razvoj sa sjedištem u Londonu, poznati EBRD. Ona ima svoje vlastite smjernice, može se kod dodjele kredita odlučiti za određenu energetskopolitičku strategiju. No, kada neka balkanska država poput BiH ili Albanije dadne zeleno svjetlo za sveobuhvatnu gradnju hidrocentrala, ni EBRD, koju podupiru i financiraju vlade, ne može zaobići odluke donesene na državnom nivou. Smije se graditi tek ukoliko se ispoštuje formalna procedura. Dariusz Prasek, načelnik Odjela za okoliš pri EBRD, paušalno stavlja kreditna odobrenja svoje razvojne banke s onu stranu kritike.

„Što se tiče projekata koje financiramo i koji su u fazi provođenja, odgovor vam je sljedeći: ni zbog jednog se ne kajemo. Ali ako pitate jesmo li odbijali projekte u ranijem stadiju, onda odgovor glasi: da, odbili smo mnogo projekata, iz raznih razloga, i nakon ozbiljnog promišljanja.”

Po kojoj formuli EBRD odvaguje očekivani prihod od nekog projekta u odnosu na štetu po okoliš, iz ovog bankara se nije dalo izmamiti.

„Ne bih govorio o formulama, jer tu se zapravo manje radi o znanosti, a puno više o umjetnosti.”

Zaštitnici prirode se protive novim hidrocentralama

Brojne inicijative za zaštitu prirode formirane u zemljama Balkana žale se na neznanje kojim ih dočekuje država, ali dijelom i na prijetnje, te otvoreno nasilje.

U selu Gotuša u središnjoj Bosni seljani su se udružili da se usprotive gradnji nove hidrocentrale. Izgradili su eko-centar, okupljalište u središtu sela, i već gotovo godinu dana danonoćno stražare kako bi njihov potok ostao nedirnut. Zasad uspješno.

Glasnogovornik inicijative, Zdenko Miličević, kaže: „Imali smo mi ovdje već hidrocentralu koja niti je bila efikasna niti ekološki prihvatljiva, a sad se opet ide na eksploataciju i uništavanje prirodnih resursa, i to samo da bi se bogatile određene političke elite.”

Tu „određenu elitu” čini vladajuća nacionalna stranka bosanskih Hrvata koja, poput svojih pandana u bošnjačkim i srpskim dijelovima zemlje, čvrsto kontrolira politiku sve do nivoa mjesne zajednice.

Ko na projektu zarađuje, uvijek ostane zamagljeno. Ali ono što se ovdje gubi svima je pred očima: to su bašte i polja koje seoski potok navodnjava, i koje predstavljaju važan resurs stanovnicima Gotuše, gdje gotovo da i nema plaćenih poslova.

Ni u kom slučaju se ne smije desiti ono što se desilo u susjednoj dolini gdje je potok zbog hidrocentrale već nestao, mišljenja je jedan od demonstranata: „Vidjeli smo šta se desilo s borovnicama, šta s potočnim rakovima, šta s jezercetom, i nećemo im dopustiti da isto urade i s našim potokom.”

Borba hrabrih žena

Na kraju je borba „hrabrih žena iz Kruščice”, kako same sebe nazivaju, postala poznata u cijeloj zemlji. One se protive izgradnji planirane male centrale na obodu sela, tek stotinu metara od table koja označava vodozaštitnu zonu. Da zaštite potok u svom bošnjačkom selu od planova jednog lokalnog investitora dobro uvezanog u gradskoj upravi, pružile su otpor stotini policajaca.

Bilo je to prošlog ljeta, priča Džamila, mlada žena: „Sjele smo na most, uhvatile se pod ruku u lanac. Kad su došli, ja sam bila među sedam žena u prvom redu. Tri minute je to trajalo, a onda su udarili po nama. Zaudarali su na alkohol.”

Pokazali su, priča Džamila, stanovnicama sela sav svoj prezir, prijeteći se nadvijali nad žene i s nipodaštavanjem govorili o njima: „Kaže jedan drugom: pogledaj ih! Koja ti je najljepša, koja ti se sviđa? Izaberi jednu!“

„Kasnije smo saznale da su čak na okolna brda postavili pet snajperista, kao da smo mi teroristi“, kaže Ilduza Mujkić, glasnogovornica Hrabrih žena. No Žene su ipak postigle uspjeh: trenutno se na projektu ne radi.

Ipak, bitka Hrabrih žena teško da se može dobiti na lokalnoj razini. Potoka kao što je Kruščica ima po cijelom Balkanu, i to u dragocjenoj osami, kroz koju teku čak i veće rijeke, i gdje nema nikoga ko bi se mogao angažirati da spriječi gradnju. A investitora, s druge strane, ne fali; i male firme iz zemlje i inostranstva mogu se odvažiti da negdje u divljini grade hidrocentralu, ruše stabla i bagerima krče trase kroz šumu. Gdje god se nešto može zaraditi, lokalne vlasti ne predstavljaju nikakvu zapreku – naprotiv.

Riječni nacionalni parkovi kao zaštita od zadiranja

Očigledno je kako bi na Balkanu mogao izgledati prelazak na obnovljive izvore energije koji ide u pravom smjeru, misli Jelena Ivanić, ekologinja iz Banje Luke.

„Prvi korak morao bi biti razvoj energetski efikasnih zgrada. Ovdje je sve od fabrika preko privatnih kuća do javnih zgrada energetski jako neefikasno; u grijnim sistemima, primjerice, ima ogromnih gubitaka.“

Ali to su dugoročne ideje. Dok se one ostvare, može nići još mnoštvo hidrocentrala. Branitelji prirode sada žele pomoću nove strategije spasiti šta se spasiti može.

U Albaniji se ljudi angažiraju oko Vjose, rijeke koja izvire na grčkoj planini Pindos i vijuga kroz cijeli jug Albanije.

Prirodnjak Ulrich Eichelmann: „Želimo da Vjosa bude proglašena riječnim nacionalnim parkom. Cijelom dužinom toka. A kroz Albaniju ona teče u dužini od 200 km. Sa stopostotnom sigurnošću tvrdim da bi park privukao mnogo, mnogo ljudi. Onda ostaje izazov da te ljude navedemo da ne utječu negativno na prirodu, i da omogućimo lokalnom stanovništvu da ima nešto od toga.“

Taj koncept vuče porijeklo iz SAD-a, kaže američki hidroekolog Stephen Weiss: „U sjevernoj Americi imaju taj sistem koji su razvili 1960-ih i 1970-ih, gdje su nekih 50 ili 60 rijeka proglasili divljim pejsažnim rijekama, i rekli: ovdje nećemo ništa dirati.“

Preuzeto sa: http://www.deutschlandfunk.de/naturschutz-auf-dem-balkan-wasserkraftausbau-bedroht.724.de.html?dram:article_id=410561

Datum objavljivanja: 12/02/2018.

Lektura: M. Evtov