Ne zna se šta će biti sa Žutim prslucima sad kad je Macron najavio popuštanje. Njihova politička raznorodnost obično ne obećava dugovječnost pokreta, jer to ipak zahtijeva organizaciju, ali ovako silovit udar protiv sistema bitno mijenja sliku savremene Francuske i Evrope. Nakon godOKina nevidljivosti, na sceni je opet akter bez koga nema radikalne promjene: mase.
Objavljeno na: lundimatin#168
Protivno svemu onome što slušamo, nema nikakve misterije u tome što se bunimo; misterija je zašto to nismo uradili ranije. Nije abnormalno ovo što sad radimo, abnormalno je to što smo dosad trpjeli sve ovo. Može li iko poreći da je sistem omanuo u svakom pogledu? Ko još želi da mu oderu kožu s leđa? Da ga pljačkaju i svedu na prekarnost ni za šta? Ko će to proliti suzu zbog činjenice da sirotinja pljačka luksuzne kvartove Pariza ili zbog toga što buržoazija gleda kako im u plamenu nestaju sjajna nova vozila 4x4? A što se Macrona tiče, trebalo bi da prestane kukati s obzirom na to da nas je upravo on i pozvao da se vidimo s njim. Ne može jedna Država tvrditi da joj legitimitet počiva na lešu „slavne revolucije” a onda jadikovati zbog vandalizma kad joj se desi revolucija.
Situacija je jednostavna: narod hoće pad sistema. A sistem namjerava da se održi. Što situaciju definiše kao ustanak – to sad priznaje i policija. Narod ima brojnost, hrabrost, radost, inteligenciju i naivnost. Država ima vojsku, policiju, medije, lukavstvo i strahove buržoazije. Od 17. novembra narod koristi dvije komplementarne poluge: blokiranje privrede i subotnje napade na zgrade vlade u Parizu. Poluge su komplementarne zbog toga što je privreda stvarnost sistema, a vlada njegova simbolična reprezentacija. A da bi se sistem zaista srušio, mora se napadati i jedno i drugo. Ovo važi kako za Pariz tako i za ostatak zemlje: zapaliti lokalnu prefekturu i marširati na centar moći jedno je te isto.
Od 17. novembra, narod u Parizu svake subote maršira na unutrašnja svetišta vlade; to je cilj koji ih privlači kao magnet. Od subote do subote razlika se očituje prvenstveno u ogromnom porastu broja policajaca angažovanih da spriječe marš, a potom i u primjeni iskustva stečenog iz neuspjeha prethodne subote. Ako je ove subote bilo mnogo više ljudi s naočalama za plivanje i gasnim maskama, to nije zato što su „organizovane grupe nasilnika“ bile „infiltrirane u demonstraciju” nego naprosto zato što se narod prošle subote nagutao gasa te iz toga izvukao zaključke koje bi izvukao svako s dvije čiste u glavi: narednog puta dođi bolje opremljen. U svakom slučaju, ne radi se ovdje o demonstracijama, nego o ustanku.
To što su desetine hiljada ljudi prodrle u središnju parišku zonu Tuileries-Saint Lazare-Étoile-Trocadéro nije rezultat strategije uznemiravanja koju su odredile izvjesne grupe, nego rezultat kolektivne taktičke inteligencije ljudi suočenih s policijskim snagama angažovanim da ih spriječe u postizanju cilja. Okrivljavanje „ultraljevice“ za ovaj pokušaj ustanka nikoga neće zavarati: da je ultraljevica sposobna krenuti na policiju građevinskim mašinama ili uništiti naplatne kućice na auto-putevima, sigurno bismo znali za to; da je „ultraljevica“ ovako brojna, ovako dopadljiva i ovako hrabra, sigurno bismo znali za to. Takozvana „ultraljevica“ brine brigu u osnovi identitarne prirode i duboko je zbunjena nečistoćom pokreta žutih prsluka; istina je da ona nema pojma šta da radi i da je muči buržoaski strah od kompromitacije ukoliko se umiješa u to mnoštvo koje ne uspijeva smjestiti ni u jednu svoju kategoriju.
Što se tiče „ultradesnice“, ona je u sendviču između svojih navodnih ciljeva i načina ostvarenja tih ciljeva: tvrdi da želi red a stvara nered, proglašava svoju ljubav prema policiji i naciji a na nacionalnu policiju baca kamenje; zarad ljubavi za nepostojećeg kralja želi skratiti za glavu republičkog monarha. Prepuštamo ministru unutrašnjih poslova da nastavi s besmislenim naklapanjima o svim ovim pitanjima. Nisu ovaj pokret pokrenuli radikali, nego ovaj pokret radikalizira ljude. Ko će to povjerovati da se o uvođenju vanrednog stanja razmišlja zbog šačice huligana?
Svi koji pobune dižu samo polovično zapravo kopaju vlastiti grob. Kad smo dovde dogurali, uz današnja sredstva represije, ili ćemo mi srušiti sistem ili će on nas smožditi. Bila bi ogromna greška podcijeniti nivo ekstremnosti ove vlade. Ko god da se narednih dana postavi kao posrednik između naroda i vlade biće rastrgan: niko više neće da ga zastupaju, svi smo mi dovoljno veliki da govorimo za sebe, da prepoznamo ko pokušava da nas smiri, a ko da nas 'dozove pameti'. Čak i ako vlada uzmakne, to će samo dokazati da smo u pravu što smo učinili ovo što činimo i da su naši metodi ispravni.
Stoga je naredna sedmica odlučujuća: ili ćemo sljedeće subote u još većem broju uspjeti zaustaviti privrednu mašinu blokirajući luke, rafinerije, stanice, distributivne centre itd. stvarno zauzimajući vladina unutarnja svetišta i njene regionalne urede, ili smo izgubljeni. Nema razloga da nam se sljedeće subote na ulicama ne pridruže i marševi za klimu, koji polaze od principa da nas iz ove katastrofe sigurno neće izvući oni koji su nas do nje i doveli.
Samo nam dlaka fali da slomimo vladin aparat. Ili ćemo narednih mjeseci izvojevati neophodne promjene, ili će nas predstojeća apokalipsa pogoditi dvaput teže, žestinom neuporedivo većom od svih predviđanja na društvenim mrežama.
Pitanje je, dakle: šta zapravo znači srušiti sistem? Jasno je da ne znači izbor novih zastupnika jer je neuspjeh vladajućeg režima ujedno i neuspjeh zastupničkog sistema. Rušenje sistema znači preuzimati ga lokalno, zajednicu po zajednicu, cjelokupnu fizičku i simboličku organizaciju života, jer je u pitanju upravo postojeća organizacija života, sama po sebi katastrofalna.
Ne smijemo se bojati nepoznatog: još se nije vidjelo da milioni ljudi sebi dozvole da umru od gladi. Isto onako kako smo svi bili sposobni horizontalno se organizovati da blokiramo ceste, tako smo sposobni i organizovati razumniji način života. Rješenja će se iznaći lokalno – upravo onako kako je organizovana i pobuna. „Nacionalni“ nivo je samo eho lokalnih inicijativa.
Dosta nam je više da brojimo svaku paru. Vladavina ekonomije je vladavina bijede jer je to zapravo vladavina računa. Na cestovnim blokovima, na ulicama, u svemu što radimo ove protekle tri sedmice, lijepo je to što smo prestali računati jer smo počeli računati jedni na druge – a to znači da smo na neki način već pobijedili. Kad je u pitanju zajednički spas, pitanje pravnog vlasništva životne infrastrukture postaje samo nevažan detalj. Razlika između naroda i onih koji njim upravljaju u tome je što narod nije nezasita aždaja.
Preneseno sa: winteroak.org.uk
Datum objavljivanja: 3/12/2018