U aprilu prošle godine, kako su požurili prenijeti svi nacionalni mediji, Sud u Torinu (Tribunale di Torino) odbio je žalbu bivših dostavljača Foodore koji su ovu njemačku multinacionalnu kompaniju tužili zbog ugovora o djelu neusklađenih s postojećim propisima o radnim odnosim unutar te tvrtke, zbog nedostatka minimalnih mjera zaštite na radu i zbog nezakonite daljinske kontrole 'saradnika' preko GPS-a. To je bilo prvo suđenje u Italiji u vezi s “gig economy” (ekonomija poslića i poslova on demand). U odsustvu obavezujućeg presedana (jedini presedan predstavlja pobjeda koju su vozači Ubera u novembru 2017. godine izvojevali protiv kalifornijske kompanije pred Apelacionim sudom u Londonu), Sud u Torinu donosi duboko političku presudu koja je pravno više no diskutabilna. Pravilna primjena zakona o radu i radnim odnosima, te zakona o zaštiti na radu, u navedenim sektorima bi, zapravo, značila proširenje niza prava u korist radnika (od minimalne nadnice do prava na bolovanje) i značajno ugrožavanje profita velikih poslovnih platformi. Tribunal u Torinu odlučuje, dakle, stati na stranu platformi, protiv radnika, a zbog ideoloških pozicija i političke ravnoteže. To, štaviše, čini kukavički i s ambigvitetom upravo karakterističnim za profil koji sudija Marco Buzano održava tokom cijelog ovog slučaja. Suočen sa sudnicom prepunom dostavljača i ostalih koji se s njima solidarišu, okupljenih u velikom broju da bi iskazali istorijsku i opštu vrijednost ove presude, sudija odlučuje da sačeka da se sudnica isprazni: njegova pauza za ručak potrajala je nekoliko komotnih sati, a u sudnicu se vratio malo prije 18:00, e da bi pročitao presudu koja je, budući politička, vjerovatno bila već unaprijed odlučena.

O Foodori i poslićima, bez mistifikacija
 

Kompanija je opisujući posao svojih dostavljača upravo manijakalno insistirala na ponavljanju riječi 'poslić'. Svoju aktivnost Foodora, dakle, predstavlja kao 'poslić', dopunsku djelatnost koja studentima pruža priliku da, sjedeći na vlastitom ljubljenom biciklu, podebljaju džeparac koji im daju roditelji. A što kao dokazuju i fleksibilnost u organizaciji radnih smjena – što će reći da čovjek sam bira u koju će smjenu – i brzina kojom dostavljač zbog iznimnih okolnosti može među kolegama naći zamjenu – kroz interni chat kompanije. Kompanija je tako posebnu pažnju posvetila rekonstrukciji biografija svojih 'saradnika', sve da bi dokazala da su oni, radeći u Foodori, istovremeno studirali ili bili angažovani i na drugim 'poslićima'; izračunata je čak i oscilacija radne raspoloživosti nekih dostavljača u zavisnosti od njihovog univerzitetskog angažmana u vrijeme ispita. Studenska struktura i generacijski rad u Foodori, kao i sportsko-rekreativni aspekt tog rada, ukazuju na ideološku pozadinu s kojom njemačka multinacionalna kompanija posao želi pretvoriti u 'poslić' on demand, te tako javnosti opravdati mizerne plate (5 eura po satu ili 2,7 eura po isporuci) i osloboditi se svake odgovornosti prema dostavljačima. Stoga je nužno uložiti veliki kolektivni napor da bi se suprotstavilo ideologiji takozvane gig economy.

Prije svega, nije tačno – kako tvrdi odbrana Foodore – da dostavljači nisu obavezni poštovati minimalni sedmični raspored. Dokumenti sa suđenja dokazuju da se dostavljači pri zapošljavanju obavezuju na minimalno 20 sati rada sedmično. Nije važno da li onda dostavljač radi jednu, dvije ili pet smjena sedmično i ima li slobodu tražiti promjenu smjene. Prilično fleksibilnoj organizaciji radne snage, koju omogućava brojna 'rezervna vojska' dostavljača, korespondiraju elementi tipični za radni odnos – ne može se prvim dijelom ove relacije mistifikovati njen drugi dio. Tokom radnog vremena, svakom fazom radnog procesa dostavljača – od polazne točke, primljene narudžbe i isporuke koju treba obaviti, što će reći prelaska udaljenosti između početne tačke, restorana i primatelja – u stvari upravlja preduzeće – nije dopušteno ni najmanje odstupanje. Dostavljači su dužni poštivati radna vremena i mjesta koja im kompanija odredi i prenosi putem aplikacije na pametnom telefonu; dostavljači moraju biti stalno dostupni i spremni prihvatiti primljene narudžbe. A raspored smjena, za koji svaki dostavljač doduše iskaže svoje preference, na kraju ipak prihvata ili odbija preduzeće koje, prema svojim potrebama, to onda komunicira radnicima. Dostavljači u stvarnosti nemaju slobodu niti da biraju radne smjene niti da odbiju smjene koje im se dodijele: pri registraciji u aplikaciju za smjene, uputstvo za upotrebu jasno kaže da se u slučaju promjenu smjene svako sam mora pobrinuti da pronađe zamjenu među kolegama. Konačno, kompanija u svim domenima provodi menadžersku i disciplinsku moć: dostavljač mora slijediti sve naredbe kompanije, oni koji se ne pokoravaju bivaju sankcionisani, oni koji se bune zbog plaćanja po dostavi (bez obzira na utrošeno vrijeme) i zbog nepostojanja minimalnih zaštitnih mjera – dobiju otkaz, kao u slučaju šest tužitelja.

Postoje, dakle, svi elementi zaposlenja, te bi stoga bila neophodna i primjena stvarnih ugovora o radu, primjerenih satnica, propisa o sigurnosti na radu i o osiguranju od nezgoda. Ne postoji pojam 'poslića': posao je posao i kao takav mora biti prepoznat, plaćen i pravno zaštićen. Naš normativni sistem ne poznaje pojam 'poslić' ili usputni posao – to je hiperideološki konstrukt kojim se želi demontirati postojeći zakon o radu, te stoga u sudnicama jednog Tribunala ne bi smio imati nikakve vrijednosti. Koliko god da pokazuje izvjesne karakteristike organizacijske fleksibilnosti, rad koji se eksplicitno vrši u službi drugoga i za tuđu materijalnu korist, mora biti prepoznat, plaćen i zaštićen kao zavisni rad.

U svjetlu činjenica, povremenost i diskontinuitet – odlike koje radni odnos čine 'poslićem' za studente – čista su mistifikacija. Dostavljači, bar u Torinu, rade između 20 i 35 sati sedmično, iz sedmice u sedmicu, i mnogo se češće dešava da kompanija dostavljaču odbije dostupnost određene smjene, nego da dostavljač odustane od smjene ili zatraži zamjenu. Većini onih koji rade za platforme za isporuku usluga, taj rad ne predstavlja dopunsku, nego osnovnu djelatnost: socijalni sastav ovog radnog sektora čine studenti koji studiraju izvan mjesta prebivališta, prekarni i radnici na određeno vrijeme, nezaposleni, oni koji su ostali bez posla i migranti kojima bolji poslovi nisu dostupni. U većini slučajeva za koje znamo, ni slučajno se ne radi se o studentima koji povremeno odrađuju 'posliće' da dopune džeparac, nego o muškarcima i ženama koji su na ove poslove prisiljeni da bi preživjeli do kraja mjeseca, te shodno tome od kompanije traže što više smjena – ali samo dio tih zahtjeva biva zadovoljen. Prema rezultatima istraživanja Ilsole24ore, u Italiji 62 % radnika ovih djelatnosti nisu studenti, nego osobe starije od 30 godina, osobe koje već imaju posao, ali im je potreban dodatni prihod. Studenti čine samo 22% ove populacije.

Foodora je u svakom pogledu preduzeće koji pruža uslugu kućne dostave; ona ne samo da povezuje samostalne subjekte (ugostitelji, dostavljači i privatni korisnici), nego slanjem svojih dostavljača iz restorana do kupaca ostvaruje znatnu dobit. Prema našem Ustavu, ko god ostvaruje profit kroz rad trećih osoba, dužan je tim osobama osigurati ugovorenu nagradu, prava i zastupljenost. Mora da se zato Foodora odlučila tokom saslušanja ismijavati vlastitom profitu, prikazujući se kao malo početničko preduzeće, s niskim godišnjim prihodom, bez istorije ekonomske aktivnosti, te stoga nesposobno da tačno izračuna svoje kadrovske potrebe i troškove plata koje može podnijeti. S vremena na vrijeme, Foodora se u sudnici branila kao mala početnička firma s društveno korisnom vokacijom, tako nesebična da zapošljava zabludjele studente i ljubitelje biciklizma, čak i po cijenu vlastitih finansijskih gubitaka. A Foodora je zapravo multinacionalni gigant s vrtoglavim povećanjem prometa, gigant na popisu burze. Iako Foodora nikada nije otkrila svoj godišnji promet, nedavno istraživanje Ilsole24ore otkriva da je Foodora samo tokom jednog polugodišta 2017. godine, ostvarila 253,2 miliona eura (dakle 500 miliona godišnje), što u odnosu na prethodnu godinu predstavlja povećanje od 94,3 %.

Iskrenosti ovog lažnog samopredstavljanja uslijedio je dugi niz nerazumljivih brojeva u vezi s učinkom dostavljača […] Kompanija je tako pokušala pokazati da bundžije nisu trpjele disciplinske i kaznene mjera kroz pogrešan proračun mjesečnog prosjeka radnog vremena […] ali brojevi sasvim očigledno pokazuju privremene suspenzije upravo onih koji su 2016. animirali nemire i koji su kasnije izbačeni iz kompanije (kojima je, tačnije rečeno, uskraćen pristup aplikaciji).

Foodora je dotičnu aplikaciju (za dostavljače i dispečere) branila kao mjesto horizontalne i participativne rasprave, vješto prikrivajući dokaze da se zapravo radi o sredstvu za izdavanje naređenja podčinjenima […]

Konačno, možda najteža igra ogledala koju je primijenila odbrana, tiče se upotrebe satelitskih alata za praćenje (GPS) čija je funkcija potpuno pogrešno prikazana: alat kontrole i stalne geolokacije prikazan je kao mehanizam zaštite na radu. Uvijek aktivan, GPS – prema Foodori – omogućuje kompaniji da vozaču koji doživi nesreću pošalje ekipu za spašavanje. […] Ova tvrdnja je, da se ne lažemo, u najmanju ruku smiješna, jer dostavljači nemaju apsolutno nikakvu zaštitu na radu. Za godinu dana rada, uprkos velikom broju nesreća, kompanija dostavljačima nikada nije poslala nikakvu pomoć. Foodora od samog početka naglašava da ne preuzima odgovornost ni za jedan elemenat sigurnosti svojih radnika: od neophodnih ljekarskih pregleda dostavljača, preko remonta njihovih bicikala, do posebnih mjera predostrožnosti koje zahtijevaju atmosferski uslovi. I tom pogledu je Tribunal u Torinu odlučno stao na stranu kompanije. Kako je već rečeno, ova presuda je politička i potvrđuje pretpostavku odgovornosti Torinskog suda za ono što se može dogoditi dostavljačima hrane stalno izloženim opasnostima na cesti.

Političkoj presudi mora uslijediti snažna i kolektivna reakcija: kroz mobilizaciju i štrajkove dostavljača hrane, kroz ekspanziju samoorganizovanih kolektiva dostavljača, kroz solidarnost i uzajamnu pomoć ne samo dostavljača nego svih onih u podjednako nesigurnom položaju – eksploatisani i ucjenjeni; kroz ponovna suđenja – u sudnicama ćemo ponovo tražiti zadovoljenje.

To be continued…

Naprijed dostavljači!

Preneseno sa: https://www.dinamopress.it/news/foodora-sentenza-ingiusta/

Datum objavljivanja: 19/04/2018