S engleskog prevela: M. Evtov

Finska premijerka, socijaldemokratkinja Sanna Marin poziva na uvođenje šestosatnog radnog dana bez umanjenja plate, što bi Fincima omogućilo više slobodnog vremena i pravedniju raspodjelu zaposlenja. Sad kad nas pandemija prisiljava da iz drugog ugla sagledamo organizaciju radnog života, trebamo prihvatiti istorijske zahtjeve radništva za kraći radni dan.

Nije se nimalo lako otarasiti mita da su nordijske zemlje raj socijaldemokratije. Njihove nove političke reforme često se u međunarodnim medijima pogrešno prikazuju, prenapušu i pretvaraju u simbole „nordijske izuzetnosti“. Najočitiji je primjer finskog eksperimenta s univerzalnim osnovnim dohotkom (UBI) – ni slučajno tako obiman i ambiciozan kakvim su ga često prikazivali mediji engleskog govornog područja.

Danas Finska, uzdrmana COVIDom-19 kao i ostatak svijeta, ponovno privlači pažnju prijedlogom koji neki proglašavaju utopijskim: radikalno skraćenje radnog vremena. Ali ovog puta prijedlog nije ni izuzetan ni nedostižan.

Premijerka države Sanna Marin (Socijaldemokratska partija, SDP) već dugo zagovara uvođenje šestosatnog radnog dana. Kad je 24. augusta službeno izabrana za predsjedavajuću SDP-a, iskoristila je tu priliku da članovima stranke objavi da Finska treba „jasnu viziju i konkretne korake prema kraćem radnom vremenu, [što će] finskim radnicima omogućiti bolji kvalitet radnog života.“

Konferencija stranke je odbila njen prijedlog i nije prihvatila šest sati kao precizan standard radnog dana. Ali je premijerka – u saradnji sa sindikatima i drugim radničkim udruženjima – osnovala radnu grupu za pripremu konkretnih mjera za smanjenje radnog vremena bez smanjenja plata u naredne tri godine na državnom nivou.

Da bi ovaj plan uspio, Marin u njega mora uvjeriti i ostale četiri stranke u koaliciji finske vlade, što – zahvaljujući snažnom prisustvu stranke Lijevog saveza (Vasemmistoliitto) – možda i nije tako težak zadatak. Finski se socijaldemokrati – za razliku od kolega u mnogim evropskim zemljama, uključujući i njihove nordijske susjede – ne ustežu od uske saradnje s radikalnijim kolegama, koji sad zauzimaju nekoliko ministarskih portfelja. Među njima je i ministrica za socijalna pitanja i zdravstvo Aino-Kaisa Pekonen, koja je nedavno pozdravila prijedloge Marinove i pozvala na državni eksperiment šestodnevnog radnog dana, kao i četverodnevne radne sedmice.

Istorijski zahtjev

Zašto se Finska može ujediniti oko prijedloga koji se na većini drugih mjesta još uvijek čini nedostižnim? Neposredni katalizator poteza Marinove je seizmički pomak u globalnim obrascima rada nastao kao rezultat COVIDa-19. Kad radnici zaglave na sastancima preko Zooma ili riskiraju živote u bolnicama i trgovinama, postaje daleko teže progutati svetu neoliberalnu žvaku o dugim radnim danima koji su sami po sebi svrsishodni.

U tom smislu je dio odgovora da Finska zapravo i nije neki izuzetak. Skraćenje radnog dana zapravo je već dugo tačka oko koje se slaže ne samo ljevica nordijske regije, nego i širom svijeta. Radnički pokret je još od svojih početaka tražio da se radni dan od deset, dvanaest ili šesnaest sati smanji na „osam sati rada, osam sati sna i osam sati za ono što želimo“. Ako se ovo u doba Industrijske revolucije moglo smatrati ludim snom, radnici u nordijskim zemljama i drugdje izvojevali su ovo pravo krajem 19. i početkom 20. stoljeća (otud i Međunarodni praznik rada).

Kako su se narednih decenija ekonomije transformisale, a tehnologija napredovala, daljnja smanjenja radnog vremena činila su ne samo razumnim već i nužnim. Nordijske feminističke organizacije udružile su se 1970ih sa sindikatima i ostalim radničkim pokretima da skrenu pažnju na to da se radni dani žena rijetko svodi na osam sati, budući da ih kod kuće čeka i „druga smjena“ – kućni poslovi i staranje o porodici. Iako u nordijskim zemljama žene trenutno čine znatan procenat radne snage, jedan od najviših na svijetu, one daleko više rade povremene poslove ili na nepuno radno vrijeme – često iz potrebe, jer moraju ispunjavati i dužnosti brige prema porodici.

Skraćenje radnog vremena na kolektivnoj osnovi tako postaje prirodni neposredni politički cilj dugoročne vizije jednakog pristupa učešću u društvu i – potrazi za srećom svakog čovjeka.

Finski sociolog Paavo Seppänen formulisao je ove zahtjeve još 1967. godine, koncipirajući model podjele posla „6 + 6“ – koji i danas služi kao referentna tačka – u kojem se radni dan raščlanjuje na dvije naizmjenične šestosatne smjene. Neformalne grupe iz baze, sindikati i vladine komisije proučavali su i nadograđivali model „6 + 6“ razvijajući konkretne prijedloge za preispitivanje korištenja vremena u društvu koje se brzo mijenja. S jačanjem neoliberalizma, ti su prijedlozi – zajedno s pokretom za smanjeno radno vrijeme – naišli na snažan ideološki otpor i izgubili politički zamah. Ali se zahtjevi za šestosatnim radnim danom nisu izgubili iz stranačkih programa i sindikalnih platformi.

Finska je, prema Seppänenovom modelu, između 1996. i 1999. godine provodila probni program tridesetosatne radne sedmice. Rezultati ovog eksperimenta pokazali su porast ne samo prijavljene dobrobiti radnika, već i ukupne produktivnosti i efikasnosti. Sličan ishod zabilježen je u (ne tako obimnim ali zato visoko profiliranim) švedskim eksperimentima šestosatnog radnog dana u domovima penzionera – koji su, što nije nimalo nevažno, pokazali značajno poboljšanje zdravstvenog stanja i radnika i stanovnika dotičnih domova.

Gubitak kontrole nad radnicima

Ako su ovi eksperimenti toliko obećavali, zašto skraćeno radno vrijeme nije postalo cilj državne politike? Jedan od ključnih razloga je otpor poslodavaca kojima je u interesu da odrađeni sat plate što je moguće manje, a ne u skladu s produktivnošću. Šestosatni dan za platu od osam sati znači veću satnicu. A znači i gubitak kontrole nad radnicima – ne samo u smislu kraćeg vremena u kojem poslodavci svakodnevno kontrolišu aktivnosti zaposlenih, već i kroz implicitno priznanje da radnici moraju učestvovati u organizaciji radnog života. Takav prijedlog se kosi s ideološkim uticajem neoliberalnog sistema vrijednosti u kojem je rad predstavljen kao krajnji izvor samopoštovanja i cijena koju treba platiti za učešće u društvu. Naravno, nedavna inicijativa Marinove odmah je naišla na otpor desničarskih stranaka i poslovnih interesnih grupa. Tih snaga ima i unutar SDP-a – što objašnjava nespremnost ove partije da odmah prihvati sveobuhvatnu šestosatnu politiku.

Na putu šestosatnog radnog dana stoji i jedna jednostavnija prepreka: neposredni troškovi. Od 1990ih eksperimente kraćeg radnog dana u Finskoj provode i pojedinačne kompanije, ali s rezultatima ne tako ujednačenim kao u eksperimentima izvedenim uz podršku vlade. Pojedinačni eksperimenti obično se napuste čim poslodavci utvrde da su troškovi previsoki. I eksperiment u švedskom domu penzionera na kraju je napušten zbog visokih troškova koje je pokrivala samo lokalna opština.

Bez značajne finansijske podrške nema poticaja da manje organizacije i lokalne samouprave sprovode eksperimente ili u potpunosti primijene skraćeno radno vrijeme. Upravo tu je zamka – lokalizovani eksperimenti posustaju zbog nedostatka finansijske podrške ili političke volje, koja onda ostaje slaba zbog ograničenih dokaza o uspješnim inicijativama. Kako se desilo i s uvođenjem osmosatnog radnog dana, malo je vjerojatno da će univerzalni šestosatni dan postati stvarnost dok se ne postavi kao zakonski maksimum na nivou države. U protivnom će malo kompanija biti spremno da se odrekne konkurentske prednosti dužeg radnog vremena.

Neočekivano, COVID-19 bi se mogao pokazati kao ulje koje ponovo podmazuje ove zarđale zupčanike. U Finskoj je raspravu o skraćenom radnom vremenu oživjela kombinacija prijeteće ekonomske krize i kompletnog preuređenja radnih navika – uz činjenicu da je zdravstveno pitanje ponovo postalo opšti prioritet. Inicijativa Marinove jasno pokazuje da je pokrenuti političku volju za uvođenje šestosatnog radnog dana moguće ne samo u nekoj dalekoj budućnosti, nego ovdje i sada.

Koliko god takve inicijative bile impresivne, nema nam vajde od toga da nordijsku regiju gledamo kao čarobno kraljevstvo socijaldemokratije blagoslovljeno jedinstvenim okolnostima koje omogućuju tamošnje reforme. Društveni i politički faktori koji pokreću povoljne ili eksploatatorske ishode za radnike ove regije uglavnom su isti kao i u ostatku svijeta – posebno u doba koronavirusa. No Finska ostaje značajna kao inspiracija za ponovno promišljanje emancipatorske budućnosti rada.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 01/09/2020.