Evropska migracijska politika je čisti rasizam

Piše: 

Iriann Freemantle
Stavljajući migracije van zakona Evropska unija de facto ograničava slobodu nebijelih ljudi. Poručuje onima koji razmišljaju o iskoraku iz svoje situacije da smanje očekivanja i pristanu na manje. Baš kao i linč, cilja one koji teže ekonomskom i društvenom napretku.
Evropsko upravljanje migracijama odriče pravo ljudima da se sele da bi živjeli bolje. Pri tome je opravdanje to da se tako životi migranata štite od opasnosti migracijskih ruta – koje su same granične politike učinile opasnim.
I dok su oficijelne prakse u službi politike da crnima nije mjesto među bijelima, bijeli biznismeni, konsultanti i eksperti imaju punu podršku država da idu među crne i smeđe ljude i iz njihovih zemalja izvlače prirodno i društveno bogatstvo. @RiD

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Evropski pristup migracijama s globalnog Juga reprodukuje globalne hijerarhije koje crnim i smeđim ljudima uskraćuju jednak pristup mogućnostima i participaciji. Evropske migracijske politike ne samo da su „oblikovale rasizam“ – one jesu rasizam.

Kategorizirajući gotovo sve afričke migrante kao „ilegalne“, Evropa legalizuje, odobrava i omogućava da ti ljudi na putu budu izloženi ekstremnim oblicima nasilja. Ovo je savremeni rasni teror kojem je cilj da migrante odvrati ne samo od fizičkog kretanja, nego i od težnji da poboljšaju svoje živote.

Da bi „upravljale” kretanjem iz Afrike, evropske vlade i EU sarađuju s nizom aktera u različitim sektorima, uključujući humanitarnu pomoć, odbranu i produkciju znanja. Tvrde da veću kontrolu granica žele da bi spriječile „opasna putovanja”, da se zalažu za više mogućnosti u zemljama porijekla „tako da ljudi ne bi osjećali potrebu da rizikuju svoje živote“ i, tobože, više legalnih opcija za dolazak u Evropu.

Aktivisti i istraživači očajavaju da odgovor Evrope na migracije nije baziran na saznanjima iz prakse, da je uveliko prenapuhan i da potpuno zanemaruje ljudska prava. „Upravljajući“ migracijama, Evropa se zavjetuje da će štititi, a u stvari postiže upravo suprotno: veći nadzor i kontrola vidno pogoršavaju rizike migracija, i to ne samo u Evropi.

Povrh toga, zakoniti migracijski kanali još uvijek ne postoje – uprkos tome što se Evropa na njih obavezala. Afrički migranti se sele i, umjesto da budu „zaštićeni“, žive u opasnim i stravičnim uslovima. Duž migracijske rute često im se oduzima i posljednji trun dostojanstva i bivaju izloženi neizrecivom nasilju.

Istraživači i praktičari karakterišu ovaj naizgled kontradiktorni pristup, između ostalog, kao „halucinantan“, „samoporažavajući“ i „sljepilo“.

Neki smatraju da upravljanje migracijama vode korporativni akteri koji profitiraju od izgradnje zidova, snabdijevanja dronovima i upravljanja pritvorskim centrima. I nisu u krivu.


Ograničiti slobodu crnima

Moramo se zamisliti nad ovom ekstremnom dehumanizacijom koja se događa u ime „upravljanja“ migracijom. Ovo je očito daleko više od loše informisanog ili pohlepnog pokušaja kontrole mobilnosti.

Pakao putovanja „neregularnih migranata“ nije slučajnost, nego je plod namjere da se kretanje Afrikanaca kontroliše u prostoru i vremenu. Cilj je crncima usaditi ideju da ne smiju dalje ni od mjesta ni od perspektiva koje su im zacrtali bijelci.

Kad god evropske institucionalne strukture ne odgovore na pozive u pomoć, ignorišu zahtjeve da se migrantima dopusti iskrcaj iz brodova ili se pretvaraju da migranti u stvari nisu u Evropi, one zapravo pokušavaju utišati Afrikance kao aktere koji mogu zamišljati, kritikovati i zahtijevati globalnu budućnost.

Isto kao i linčovanje crnaca u SAD-u nakon građanskog rata, kriminalizacija migracije i radnje koje to omogućuju imaju za cilj da utvrde „granice crnačke slobode“. Baš kao i rasni teror u prošlosti, stavljanje migracije van zakona odnosi živote i tako uvodi oblik discipline koji se odražava na znatno širi krug, daleko izvan direktno uključenih pojedinaca. Poručuje onima koji razmišljaju o iskoraku iz svoje situacije da smanje očekivanja i pristanu na manje.

U mnogim slučajevima mora biti dovoljno i to što je čovjek uopšte živ.
I linč je često ciljao upravo one koji su težili ekonomskom i društvenom napretku, ili ga već dostigli.

Ovo nije sve. Dehumanizacija nije ograničena na svoje najvidljivije nasilne ekscese. Upravljanje migracijama, utemeljeno na društvenoj i pravnoj konstrukciji rasno profiliranog „ilegalnog migranta“ kome nedostaju i moral i razum, reproducira prostorne i vremenske oblike granica svojstvene rasizmu.

Ovaj scenarij se razvija na tri narativne matrice, uzajamno referentne, globalne i trajno rasističke: da su crnci nazadna, arhaična „ljudska bića bez ljudskosti”, da crnci za „napredak“ u budućnost trebaju bijelce, te da crnci i bijelci ne mogu napredovati i sigurno koegzistirati u istim prostorima.

Na tim matricama počivaju rasističke politike diljem svijeta. Mogu varirati, ali se dosljedno pozivaju na njih da bi opravdali segregaciju kao odgovor na percipirane prijetnje hegemoniji poretka utemeljenog na ideji rasa.

Ove matrice proizlaze iz dvije osnovne teze. Prvo, da segregacija nije potrebna (ili bar ne samo) zbog prirodne rasne hijerarhije, nego da je odvojenost bolja za sve. Drugo, da suživot crnaca i bijelaca ugrožava obje skupine, iako na različite načine. Bjelački supremacisti često sami proizvode i emituju opasnost u kojoj se Afrikanci „nađu“ kad „bez dozvole stupe“ u „bjelačka“ područja.

Baveći se „korijenom problema“ i aktivno kriminalizirajući kretanja migranata, Evropa proizvodi segregaciju između Afrikanaca i Evropljana. Upravljanje migracijama eksternalizira kontrolu i zaštitu izbjeglica. Učvršćuje granice. Velika većina „neregularnih“ migranata nema mogućnosti za legalno kretanje.

Upravljanje migracijama delegitimira mobilnost kao strategiju za poboljšanje nečijeg života i tvrdi da je ljudima sigurnije i bolje kod kuće. Upravljanje migracijama sistematski provodi segregaciju terorom.

Evropski pristup migraciji s globalnog Juga reprodukuje globalne hijerarhije koje crnim i smeđim ljudima uskraćuju jednak pristup političkoj i ekonomskoj participaciji, pa čak i samom životu.

Evropski pristup bazično podrazumijeva da su Afrikanci koji traže jednakost i fizički i simbolički – nepoželjni.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 18/11/2022.
FOTO: Paul Keller via Creative Commons

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

06/12/2022