S engleskog prevela: M. Evtov

Monetarne institucije proizvode novac koji po izuzetno niskim kamatama posuđuju najvećim korporacijama, a posebno velikim bankama – „kako bi prebrodile krizu“. Državni trezori uzimaju ogromne iznose na zajam ne bi li oslabljenu ekonomiju vratili u „normalu“ tj. stanje „prije virusa“ koje oni smatraju normalnim. Politike čelnika kapitalizma propadaju zbog njihove ideološke zaslijepljenosti.

Evo u čemu je problem politika čiji je cilj da ekonomiju vrate u stanje prije udara virusa: globalni kapitalizam je glavni uzrok vlastitog kraha 2020. godine. Kapitalizmu nikad nisu zarasli ožiljci od krahova pretrpljenih 2000. i 2008/2009. godine. Niske kamatne stope omogućile su korporacijama i vladama da sve svoje probleme „riješe“ neograničenim zaduživanjem uz gotovo nulte kamate. Sav taj novi novac koji su centralne banke upumpavale u privredu na kraju i dovodi do inflacije od koje se strahovalo – ali se ona uglavnom očituje na berzama čije cijene opasno skaču u odnosu na osnovne ekonomske vrijednosti i – stvarnost. Nejednakost dohotka i bogatstva dostiže istorijski maksimum.

Ukratko, kapitalizam je bio spreman za naredni krah – a kao okidač je moglo poslužiti bilo šta. Ovog puta to nije kriza internetskih kompanija (kao 2000-ih) niti kriza drugorazrednih hipotekarnih kredita (kao 2008/9. godine) nego – virus. A vladajuća ideologija se, naravno, fokusirala na okidač, a ne na vlastitu slabost. Stoga su i vladajuće politike usmjerene na ponovno uspostavljanje pred-virusnog kapitalizma. Čak i ako uspiju, to će nas vratiti u kapitalistički sistem čija će se akumulirana slabost opet urušiti s pojavom narednog okidača.

Privatizacija zdravlja

U svjetlu pandemije koronavirusa, kritiku iz nekoliko razloga fokusiram na kapitalizam i njegove akumulirane slabosti. Virusi su dio prirode i ljudska bića su im oduvijek izložena (i u novijoj i u starijoj istoriji) – ponekad i opasno. Španska gripa je 1918. godine u SAD-u ubila gotovo 700.000 ljudi, a u ostalim dijelovima svijeta – milione. Noviji virusi uključuju SARS, MERS i ebolu. Za javno zdravlje je najvažnija spremnost svakog društva da obuzda zarazu (zalihe testova, maski, respiratora; bolnički kreveti, stručno osoblje itd.). U SAD-u svu ovu opremu proizvode privatna kapitalistička preduzeća čiji je cilj profit. Budući da nije profitabilno proizvoditi i praviti zalihe medicinskih proizvoda, to se nije ni radilo, niti se sad radi.

Te medicinske proizvode nije proizvodila ni vlada SAD-a, što će reći da ih nije imala ni u zalihama. Službenicima na državnom vrhu SAD-a osnovni su cilj zaštita i jačanje privatnog kapitalizma. A rezultat je to da ni privatni kapitalizam ni američka vlada nisu izvršili osnovnu dužnost svakog ekonomskog sistema: zaštititi i održati javno zdravlje i sigurnost. Odgovor američkog kapitalizma na pandemiju koronavirusa i sad je isti kao u decembru 2019. godine: čini se premalo i stalno se kasni. Kapitalizam je neuspješan. U tome je problem.

Drugi razlog zbog kojeg se fokusiram na kapitalizam je taj što Trump, Republikanska partija, ali i većina demokrata odgovarajući na današnji ekonomski kolaps pažljivo izbjegavaju svaku kritiku kapitalizma. Svi oni raspravljaju o virusu, Kini, strancima, inim političarima, ali nikada o sistemu kojem svi služe. Tjerajući ljude da se vrate u crkve i na radna mjesta (iako tako izlažu riziku i sebe i druge) – Trump i ostali stavljaju oživljavanje urušenog kapitalizma ispred javnog zdravlja.

Treći razlog zbog kojeg se ovdje okrivljuje kapitalizam u tome je što alternativni sistemi – oni koji se ne vode prvenstveno logikom profita – mogu bolje upravljati virusima. Proizvodnja i stvaranje zaliha opreme potrebne za ograničavanje virusne pandemije nije profitabilno, ali je učinkovito. Bogatstvo dosad izgubljeno u ovoj pandemiji daleko premašuje troškove izrade i skladištenja testova i respiratora čiji nedostatak itekako doprinosi današnjoj katastrofi. Kapitalizam često ide za profitom, a na štetu gorućih društvenih potreba i vrijednosti. Po tome je kapitalizam krajnje neefikasan. Ova pandemija to sasvim jasno pokazuje.

Manjina odlučuje o većini

Društvene potrebe i ciljevi (kao spremnost za pandemije) mogli bi biti, a vjerovatno bi i bili preči od dobiti u ekonomiji baziranoj na radništvu – gdje radnici demokratski upravljaju preduzećima odlučujući šta se, kako i gdje proizvodi, te za šta se profit koristi. Radnici su u svim kapitalističkim društvima ogromna većina; njihovi interesi su interesi većine. Poslodavci su uvijek mala manjina; njihovi interesi su „posebni interesi“ te manjine. Kapitalizam toj manjini daje položaj, profit i moć da odredi kako cijelo društvo živi ili umire. Zato se sad svi zaposlenici pitaju i brinu koliko će još imati poslove, prihode, krov nad glavom i bankovne račune – ako već nisu ostali bez svega toga. O svim tim pitanjima odlučuje manjina (poslodavci) i većinu (zaposlenike) isključuje iz donošenja tih odluka, iako većina mora živjeti s rezultatima tih odluka.

Naravno, sad je osnovni prioritet na prvo mjesto staviti javno zdravlje i sigurnost. Stoga zaposlenici širom zemlje razmišljaju o odbijanju izvršenja zapovijedi za povratak na poslove u nesigurnim uslovima rada. Američki kapitalizam tako u današnji društveni program uvodi – generalni štrajk. Naredni prioritet je izvući nauk iz neuspjeha kapitalizma da se suoči s pandemijom. Ne smije nam se opet desiti ovako opasan i nepotreban društveni slom. Zato u današnji društveni program ulazi i – promjena sistema.

IZVOR: Counterpunch

Objavljeno: 06/04/2020.