S engleskog prevela: M. Evtov
 

Dana 4. jula, nakon burnog jutra unutar i izvan zgrade bivšeg Državnog kongresa [parlamenta, op.ur.], inauguralni sastanak čileanske Ustavne konvencije izabrao je za svoju predsjednicu Elisu Loncon Antileo. Lonconova, delegatkinja koja predstavlja domorodački narod Mapuche, ušla je u istoriju obraćajući se skupštini prvo na mapudungunu, svom maternjem jeziku, a onda i na španskom.

„Evo nas, braćo i sestre, evo nas zahvaljujući podršci više koalicija koje su nam ukazale povjerenje, uložile svoje snove u poziv naroda Mapuche da odaberu jednu Mapuche, ženu koja će promijeniti istoriju ove zemlje.”

[…]

Promjena političkih kalkulacija

Prošle su skoro dvije godine otkako je čileanski narodni ustanak 2019. godine raspršio iluziju o zemlji koja se pomirila sa svojom krvavom istorijom pod Pinochetovom diktaturom i neoliberalnim ekonomskim modelom koji je došao s njom. Pokret proizašao iz tog masovnog poremećaja „normale“ zahtijevao je obračun s ekonomskim naslijeđem iz doba diktature – prvo na ulicama, kasnije kroz narodne skupštine i na kraju na istorijskom plebiscitu 2020. godine, kad je rekordan broj glasača potvrdio da želi novi ustav.

Ovaj poraz bio je snažan udarac za već oslabljenu desnicu, čija je kampanja protiv pisanja novog ustava odjeknula samo među najbogatijim i najkonzervativnijim sektorima zemlje, dodatno naglašavajući čijim interesima u stvari služi status quo.

Desetine hiljada ljudi koje su ovu pobjedu proslavile uz cacerolazos (od: šerpa, šerperanje – lupanje loncima i poklopcima) i vatromet, izašle su na ulice sa sviješću da to nije kraj borbe. Predsjednik Sebastián Piñera još je bio na vlasti – svoju administraciju je uspio stabilizovati zahvaljujući dugim mjesecima pandemije. Bez pritiska masovnih uličnih protesta, činilo se vrlo vjerojatnim da će ostatak mandata odslužiti bez značajnijih posljedica zbog brutalne represije kojom je odgovorio na pobunu. U međuvremenu, žrtve tog nasilja – oni koje su oružane snage mučile, sakatile, pa čak i ubile – još čekaju pravdu.

I sam pokret se uveliko promijenio. Organizovani sektori pobune odmah su na početku pandemije pomjerili fokus na protokole javnog zdravstva kao na „još jedan način borbe“ i već izgrađene mreže počeli koristiti da prehrane svoje zajednice. Bilo je međutim nemoguće održati isti nivo aktivnosti nakon gotovo godinu i po dana u raznim fazama karantina. Faktor je bila ne samo prijetnja pandemije, nego i konstantno vanredno stanje u državi gdje se policijski čas provodi uz podršku vojske. Međutim, neke su snage uspjele ostati mobilizirane, pa čak i proširiti aktivnost.

Uprkos teškim uslovima, 2020. godine se zahuktao pokret za slobodu i amnestiju zarobljenih tokom pobune. Iako Piñera izjavljuje da „u Čileu nema političkih zatvorenika“, desetine njih su i sad u zatvoru ili u kućnom pritvoru zbog učešća u mobilizacijama tokom ili nakon pobune. Nekima su po novim zakonima već izrečene oštre kazne, a drugi svejednako čekaju na suđenje.

Aktivisti su u svim fazama pandemije postojano prosvjedovali ispred sudnica i zatvora, udarajući temelj širem pokretu koji je nastojao redefinisati strategiju nakon plebiscita. I zaista je predstojeća ustavna konvencija promijenila političke kalkulacije svih učesnika ovog procesa.

Šaroliki pokret koji je izrastao u pobuni bio je uglavnom ujedinjen u odbijanju Piñerove administracije i svih političkih stranaka koje podržavaju neoliberalni model sadržan u ustavu iz doba diktature. Međutim, 2021. godina je godina izbora i još uvijek aktivne snage društvenog pokreta morale su odlučiti kako će se uključiti u izbornu politiku i novi politički kontekst koji diskreditovane stranke pokušavaju preuzeti i iskoristiti za osvajanje (komada) vlasti. [...]

Pobuna je izazvala ozbiljnu krizu legitimiteta čitavog političkog spektra. Desno krilo je posustajalo pod teretom nepopularnog predsjednika. Ljevičarske stranke stajale su neznatno bolje, ali su ih demonstranti i dalje tjerali da plate za razne izdaje izvršene usred pobune. Ovo se posebno odnosi na slučaj koalicije Frente Amplio, čiji su pojedini članovi ne samo potpisali Sporazum za mir i novi Ustav – koji se generalno smatra pokušajem da se ustanak zaustavi a njegova energija vrati u politiku establišmenta – nego i dali kontroverzne glasove u korist strožih kazni za demonstrante uhapšene pri gradnji barikada ili uništavanju imovine.

Samo je Komunistička partija uspjela iz ovog razdoblja izaći uglavnom čistih ruku, što je u novom političkom okruženju strateška prednost.

Ustavna konvencija

Nakon izvjesnog reprogramiranja zbog ograničenja pandemije, prvi veliki izbori održani su u maju 2021. godine. Birači su tokom vikenda birali načelnike okruga, kao i delegate za Ustavnu konvenciju. Ovo drugo predstavljalo je prvu veliku bitku oko karakteristika i opsega procesa.

Društveni pokreti su prve pobjede izborili pritiskom na Kongres – za promjene u sastavu same Konvencije. Prva je bila uvođenje kategorije nezavisnih kandidata, što je značilo da se izbori neće vrtjeti isključivo oko već postojećih političkih stranaka. Ovo je otvorilo vrata progresivnim kandidatima bez tradicionalnog političkog pedigrea, kao i desničarskim kandidatima koji se žele distancirati od neuspjeha administracije Piñera.

Drugo, zahvaljujući aktivizmu feminističkog pokreta, Konvencija je u svijetu prva s rodnim paritetom. Konačno, još jednom pobjedom u Kongresu na Konvenciji je od ukupno 155 mjesta zagarantovano 17 za delegate autohtonih grupa – koje se u sadašnjem ustavu ni ne spominju, a koje će svoje kandidate birati zasebnim glasanjem. Iako pobuna nije uspjela postići cilj uspostavljanja ustavne skupštine po principima neposredne demokratije, stvorila je uslove za proces s većim demokratskim potencijalom.

Politička desnica, iako se još uvijek oporavljala od poraza na plebiscitu, imala je spremnu novu strategiju. Stranke centra i krajnje desnice formirale su izborni pakt Vamos por Chile („Idemo, Čile“) kako bi konsolidovale liste kandidata i povećale šanse za zastupljenost dovoljnu da osujete mogućnost dvotrećinske većine potrebne za raspisivanje referenduma o novom ustavu.

Desnica je čak i bez zastupničkih mjesta neophodnih za guranje svojih političkih planova mogla koristiti pravo veta na sve progresivne prijedloge, a Konvenciju koristiti kao javnu platformu za uznemiravanje, diskreditaciju i druge vrste sabotaže svojih političkih protivnika. S obzirom na fragmentaciju ljevice, Vamos por Chile je imao realnu šansu da torpedira cijelu stvar.

Etablirana ljevica je izbornih lista imala na pretek. Koalicije Frente Amplio i Chile Digno formirale su pakt za stvaranje liste Apruebo Dignidad (Podržavam dostojanstvo). [...] Osim ovih je bilo i mnogo manjih lista političkih stranaka koje ne učestvuju u većim koalicijama.

Snage društvenog pokreta ujedinjene pobunom bile su podijeljene u smislu strategije. Neki su podržali potpuni bojkot Konvencije, tvrdeći da bi učešće značilo ustupiti moć političkom establišmentu i de facto dati imunitet svima odgovornim za kršenje ljudskih prava. Drugi su dijelili ove strahove, ali se na kraju odlučili za pristup iznutra-izvana: održavanje vanjskog pritiska na Konvenciju putem ulične mobilizacije uz istovremeno jačanje vlastitih lista nezavisnih kandidata, koji bi se, ako budu izabrani, iznutra borili za što napredniji program.

Ovi kandidati su uglavnom bili aktivisti ili vođe društvenih pokreta, a znatan broj ih dolazi iz feminističkih i društveno-ekoloških pokreta. Mnoge od ovih kandidatura proizašle su iz demokratskih procesa u skupštinama ili organizacijama dotičnih kandidata – oni nisu samoimenovani niti članovi političkih stranaka.

Nakon nekoliko mjeseci bjesomučnih kampanja, došlo je do glasanja i rezultati su šokirali zemlju. Desničarski gambit nije uspio uprkos tome što je dobio najveći broj ukupnih glasova: Vamos por Chile osvojio je samo 37 mjesta – čak ni četvrtinu od ukupnog broja. To je bilo u potpunoj suprotnosti s napretkom koji su ostvarile ljevičarske stranke i liste društvenih pokreta.

Ljevičarski pakt Apruebo Dignidad dobro je prošao – osvojio je 27 mjesta, ali su regionalne liste progresivnih nezavisnih kandidata završile s ukupno 40 delegata. Zajedno s autohtonim delegatima koji popunjavaju rezervisana mjesta, snage koje žele unijeti duboke promjene u društvenu i ekonomsku strukturu zemlje osvojile su apsolutnu većinu.

S obzirom na to da je 155 delegata dobilo lične mandate [mandatom raspolaže sam kandidat, op.ur.] i da je već počeo novi krug koaliranja, nikakav rezultat nije bio zajamčen. Međutim, sam sastav Konvencije značio je da bi san o transformativnoj novoj povelji mogao doći do referenduma i da bi se konačno moglo srušiti neoliberalno naslijeđe koje je rodila diktatura i koje režimske stranke čuvaju 30 godina.

Garancije i potencijal raznolikog pokreta

Pobuna započeta oktobra 2019. godine otvorila je vrata političkom učešću mnogih Čileanaca koji dotad nisu ni pomišljali da izađu na ulice i zahtijevaju promjene. Istovremeno je stvoren prostor za širenje već postojećih pokreta. To se posebno odnosi na feministički pokret, kao i na stoljetnu borbu naroda Mapuche za samoopredjeljenje i suverenitet nad teritorijem. Zajedničko ovim borbama je to što obuhvataju i druge borbe, što se preklapaju i miješaju s brojnim društvenim pokretima – a to im je omogućilo da oko svojih ciljeva okupe više ljudi.

U godinama prije pobune, feministički pokret okupljao se oko antineoliberalnih parola i formirao moćne mreže koje uključuju studente, radnike, penzionere i migrante. Feminističke organizacije, poput Koordinacionog odbora 8. mart, uspješno su sazivale masovne demonstracije i okupljanja modelirajući direktne demokratske metode za razvoj svog političkog programa. U međuvremenu su male i srednje organizacije u cijeloj zemlji provodile inovativne intervencije.

Ukratko, pokazalo se da je feminizam imao katalitički učinak na aktivnost društvenog pokreta u cjelini, a pritom izbjegao kooptiranje u mainstream političkog establišmenta. Karakter i politička orijentacija trenutnog feminističkog vala na mnogo su načina predodredili i karakter i političku orijentaciju same pobune.

Za Mapuche i ostale autohtone narode ove teritorije, pobuna nije nužno predstavljala početak nečeg novog. Njihove kritike čileanske države potiču još od dolaska prvih kolonizatora i nije im nepoznat državni teror. Kad je Piñera uveo vanredno stanje koje mu je omogućilo angažman vojske i druge posebne ovlasti za kontrolu nemira, Mapuche su brzo podsjetili bijesne Čileance da je to svakodnevna stvarnost na teritorijama njihovih predaka, gdje su Mapuche pod stalnom opsadom ne samo čileanske države, nego i ekstraktivnih industrija.

Zastave Mapucha su usred masovnih skupova cvjetale kao poljsko cvijeće, pokazujući da je njihova vjekovna borba za oslobođenje isprepletena s onom koja se tek budi. Najprije su protesti, a na kraju i sama Konvencija, poslužili kao sredstvo za ostvarenje sna o višenacionalnoj državi u kojoj autohtoni narodi mogu uživati suverenitet, kulturno priznanje i punu zaštitu svojih prava.

Saradnja između borbi Mapucha i feminističkih borbi još je u ranoj fazi, uglavnom zbog ograničenog i akademskog načina na koji se feminizam često prakticira. Međutim, napornim radom i samorefleksijom, čileanske feminističke organizacije naučile su kako da u svoje strukture i analize uključe i prioritete onih koje mainstream pokreti oduvijek marginalizuju.

To je značilo prigrliti teritorijalne i društveno-ekološke borbe žena naroda Mapuche, zalagati se za ukidanje zatvora, te se direktno konfrontirati s rasizmom i ksenofobijom kojima su izložene crnkinje i/ili migrantice. Iako je povezanost ovih pokreta novijeg datuma, služi kao trajna osnova saradnje otkako je pandemija očistila ulice i u centar pažnje došla Ustavna konvencija.

Ovi bliski i srodni pokreti odlučili su učestvovati u Konvenciji bez iluzija: nisu vjerovali da će sistem igrati pošteno, ali su odlučili da proces „preplave“, koristeći njegov demokratski potencijal do krajnjih granica. Njihovi napori su mjesec dana pred održavanje Konvencije kulminirali formiranjem Vocería de los Pueblos, saveza delegata eksplicitno svrstanih uz pobunu i usmjerenih na njene ciljeve. Zajedničke imenitelje su pronašli u šest tačaka, uključujući slobodu za sve političke zatvorenike zarobljene u pobuni i u borbama naroda Mapuche, okončanje imuniteta od kaznenog progona za prošla i sadašnja kršenja ljudskih prava, te demilitarizaciju Wallmapua – teritorije predaka i današnje teritorije naroda Mapuche – između ostalih. [Uskoro je savez privukao i mnoge druge.] Sad, s četvrtinom Konvencije i potencijalom da privuče još više delegata, ovaj savez dobija poziciju značajnog igrača u budućim raspravama i političkim odlukama.

Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj!

[…]

Ljevica društvenog pokreta očito je dobro pozicionirana u Ustavnoj konvenciji: ima ogroman uticaj na sam tok, a desnicu drži pod kontrolom. Međutim, unutrašnja logika procesa i dalje je daleka i neshvatljiva mnogima koji polažu nade u novi ustav. Prije potpisivanja Sporazuma koji je pokrenuo aktuelni ustavni proces, svijet se okupljao u narodnim skupštinama i aktivno raspravljao o snovima o drugačijoj, boljoj zemlji – upravo onakvoj kakvu je Lonconova predočila u svom uvodnom govoru.

Taj je san, koji dijele mnogi, prevelik da bi bio obuhvaćen samo jednim dokumentom.

Međutim, uz neukrotivu moć onih koji su i dalje spremni izaći na ulice, možda je moguć drugačiji Čile.

IZVOR: ROAR

Objavljeno: 25/08/2021.