ČILE: Kako se ušminkavaju rudnici

Piše: 

Yasna Mussa
Ekosistemi, ali i društveno tkivo lokalnih zajednica trpe posljedice rudarenja tzv. ključnih minerala. Korporacije su naime dobro verzirane za prikrivanje štete po okoliš, što kampanjama po društvenim mrežama - što na terenu, praktikujući prije svega greenwashing – tj. zelenu šminku. Država ne čini dovoljno za siromašne zajednice, budžeti ne pokrivaju ni osnovne potrebe stanovništva i rudarske kompanije tu uskaču u ulozi dobročinitelja. Ne samo da time kupuju ćutanje zajednica o štetnosti rudnika, tako da bilo kakvi projekti za prirodu ni ne dotiču suštinske probleme, među kojima su i posljedice rudarenja, nego i diktiraju prioritete i interese zajednica. Njihove donacije su strogo uslovljene, ali i duboko problematične utoliko što u zajednice unose razdor i nejednakosti. Sve to već počinju živjeti ljudi i na ovim prostorima, u dijelovima BiH i šire. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Dotrajala željezna kapija širom otvorena. Unutra parkiran crveni kamion s pogonom na sva četiri točka. Dvije žene postavljaju transparent s natpisom SQM (Sociedad Química y Minera de Chile / Čileansko hemijsko i rudarsko preduzeće) i „rješenja za ljudski razvoj“ kojim se najavljuje skori početak radionica za žene. Prve učesnice već pristižu i okupljaju se na terasi i oko stolova za ovu priliku pripremljenih na prostoru koji pripada Fondaciji za vodu (Fundación del Agua).

Čini se da je rudarenje u ovom gradu dio pejzaža. Gdje god pogledaš, nailaziš na znakove pristustva rudarenja: zagađenje, zid na kojem piše Ekocid, posteri kojima se reklamiraju fondacije čiji su finansijeri ili osnovači rudarske kompanije, te blatom umrljani crveni kamioni tih kompanija koji posvuda kruže.

„Ovdje se ekstraktivizam ne dešava samo u smislu ekologije, nego i društva, kulturnog naslijeđa i teritorije“, otvoreno kaže lokalni poljoprivrednik Rudecindo Espíndola.

Svojim je očima vidio kako funkcionišu strategije rudarskih kompanija i kakve posljedice ostavljaju u zajednicama San Pedro de Atacame. „Kompanije regrutuju dvoje-troje ljudi iz gradova i pretvaraju ih u svoje terence. To jest, političke operatere rudarskih kompanija”, objašnjava Espíndola.

Manipulacija zajednicama

Radionice o recikliranju boca, jogi i govoru tijela. Program dopunskog obrazovanja. Bijenale savremene umjetnosti. Programi obuke koji zajednice pozivaju da uče o hidrogeologiji bazena Salar de Atacama, tehnikama monitoringa okoliša, tehnikama ponovne upotrebe vode, hidroponskom ili akvaponskom uzgoju biljaka (uzgoj bez tla, često na sintetičkim podlogama s korijenjem u vodi obogaćenoj hranjivim hemijskim otopinama), održivoj poljoprivredi, bioraznolikosti u poljima soli Atacama, urbanom navodnjavanju i kvaliteti vode. Sve su to posteri postavljeni na glavnom trgu, a na svakom stoji bijelo-zeleno-plavi logo kompanije SQM. To je kompanija koja rezerve litijuma u Salar de Atacama eksploatiše od 1993. godine i čije je kršenje okolišnih propisa – po nalazima čileanske razvojne agencije CORFO (Corporación de Fomento de la Producción de Chile) – dovelo do smanjenja vegetacijskog pokrova na istočnom rubu slane ravnice.

Dr Ingrid Garcés, inženjerka hemije i profesorica na univerzitetu Antofagasta, kaže da okoliš ovog osjetljivog područja slane ravnice trpi velike štete. Istočna strana slane ravnice podržava slatkovodna močvarna područja koja ne mogu preživjeti na slanim vodama, a koja omogućuju lokalnu bioraznolikost, uključujući floru i faunu čiji opstanak zavisi od tih močvara.

Ova istraživačica slanih polja smatra da održivo rudarenje ne postoji, jer je kontradiktorno govoriti o brizi za prirodu i istovremeno vaditi litijum u ovolikim razmjerama. „Održivost podrazumijeva i to da ljudi ne budu prepušteni sami sebi. Ovdje smo samo iskopali mineralni resurs, a zajednice od toga nemaju ništa i ne ostaje im ništa osim raskopanog tla”, kaže Garcés.

Kako potražnja za litijumom raste, povećava se i negativni učinak rudarenja. U izvještaju organizacije Prijatelji Zemlje kaže se da „ovo škodljivo rudarenje zajednicama u kojima se odvija nanosi sve veće štete i ugrožava im pristup vodi.“

Espíndola i ostali članovi lokalnih zajednica smatraju da je sve ono što SQM preduzima u zajednicama u stvari zelena šminka (greenwashing) – marketinška praksa usmjerena na stvaranje lažne slike o ekološkoj odgovornosti. Tim izrazom se prokazuju kompanije kojima je navodno stalo do okoliša, a djelima dokazuju suprotno i intenzivno zagađuju ovu planetu.

Taj fenomen nije nov, s tim što se sad kompanije za proizvodnju litijuma poput SQM-a ne profiliraju kao „zelene“ samo kroz reklamne kampanje od milion dolara i snažno medijsko prisustvo, nego i nastojanja da poboljšaju odnose i saradnju s lokalnim zajednicama.

Na televiziji se u udarnom terminu prikazuje emotivna reklama s ptičicom koja prelijećući ovu teritoriju, najprije sleti na mobilnu stomatološku ambulantu, pa pokraj žene koja uči da tka na radionici, pa na transparent Održivost i, na kraju, na hidroponski vrt. Za to vrijeme slušamo da „SQM donosi iskustvo, održivost, inovaciju i tehnologiju”, što se ponavlja i u radijskim i novinskim reklamama, čak i u onima koje litijum povezuju s mentalnim zdravljem, mada sa ovim aspektom litijuma SQM nema nikakve veze.

Oglašavanje u medijima samo je jedan aspekt njihove kampanje i korporativnog imidža. Usto u lokalnim zajednicama provode stalne rekreativne aktivnosti i pothvate bitne za svakodnevni život, a transparent SQM je sveprisutan.

„Ovdje je očito intenziviranje šminkanja imidža rudarskih kompanija, naročito tamo gdje je država odsutna“, kaže Rudecindo Espíndola.

Opisuje to slikom: kombi koji radi kao stomatološka klinika vozi kroz pustinju. Služi zabačenim područjima, dalekim mjestima koja su državne institucije zaboravile, tamo gdje bolest i patnja povećavaju tugu života u izolaciji, daleko od zdravstvenih ustanova. Kombi pripada SQM-u i isti je onaj koji se pojavljuje u njihovoj televizijskoj reklami.

SQM na svojoj internetskoj stranici navodi da njihova motivacija proizlazi iz programa koji je proširen na sport i zdrav život kad je 2019. godine kompanija uočila „poseban interes zajednica za rekreativne aktivnosti i njihovu posvećenost učešću u tim aktivnostima i sportovima raznih vrsta”. U svom programu SQM sugeriše zajednicama fokus u pogledu strategije odnosa i zajedničke društvene vrijednosti: obrazovanje i kultura, društveni i proizvodni razvoj, istorijska baština i zdraviji život. Upravo one aktivnosti opisane na posterima raširenim po gradu.

 

Začarani krug

Zavisnost lokalnih zajednica od resursa i pomoći rudarskih kompanija ogleda se – u manjem obimu – kroz, na primjer, donacije za specifične ciljeve poput studijskih putovanja srednjoškolaca. Ali se zapaža i na višem nivou. Uprkos preporukama čileanske agencije za reviziju institucija (Contraloría General de la República de Chile) koja je od opština tražila da ne primaju donacije od privatnih kompanija, opština San Pedro de Atacama primila je preko milijardu dolara od SQM-a i američke kompanije Albemarle, jednog od najvećih svjetskih proizvođača litijuma.

Nicolás Villalobos je sociolog u Nacionalnoj službi za prevenciju i rehabilitaciju ovisnosti o drogama i alkoholu (SENDA) koji po sporazumu s Opštinom radi u San Pedru de Atacama. Zna kako su rudarske kompanije uključene u donacije za razvoj programa zajednice.

„Ovdje odjednom nema sredstava za kampanju našeg programa, a problem alkoholizma je itekako prisutan. Ali nam nikad ne bi palo na pamet da, na primjer, tražimo novac od rudarskih kompanija. Svjesni smo kako teče proces eksploatacije i posljedica koje donosi ovom teritoriju”, kaže Villalobos.

To ilustruje scenom koja se u San Pedru de Atacama redovno ponavlja: gradski trg pun tendi s logotipom SQM koji vrši promociju razgovora o okolišu, a „upravo oni isušuju bazen slane ravnice i upravo će oni cijelo ovo područje koje toliko volimo konačno ostaviti totalno razorenim“, objašnjava Villalobos.

„Rudarske kompanije strateški rovare i popunjavaju pukotine u kojima država nema kapaciteta da pomogne ljudima. A ni državi to nije mrsko”, kaže Villalobos. Vidio je u mnogim prilikama da zajednice na kraju prihvate pomoć rudarskih kompanija jer im nedostaju osnovne komunalije poput struje ili bunara. No, mada novac koji dobiju od kompanija rješava materijalne i infrastrukturne probleme, istovremeno stvara druge: komšijske sukobe, konfrontacije, izdaju i nejednakost.

„Samo dvije zajednice ne dobivaju novac od rudarskih kompanija. Dakle, novac od rudarskih kompanija dobijaju opština, regionalna vlada i svi ostali” kaže Andrés Honorato, izvršni direktor Fundación del Agua. „U tome učestvuju čak i članovi zajednica koji će reći da sve to smatraju šminkanjem imidža”, kaže Honorato. „Dobit od litijuma dijeli se između kompanije koja upravlja rudarenjem i stanovnika ovog teritorija i možemo se samo nadati da će doći i do okoliša. Mada je to jedini koncept koji niko direktno ne brani. Zajednice o okolišu govore, ali u njega ne ulažu. Novac koji im daju rudarske kompanije, posebno SQM i Albemarle, nijedna zajednica ne koristi za brigu o okolišu” kaže Honorato. „Tvrde da od države nemaju ništa. Očito je tako, ali oni su cijelog života živjeli bez države. Sad kada postoje resursi, oni ih prihvataju.”

„Rudari se, naravno, posvuda. Rudarenje je postalo dio mentaliteta“, kaže Valerie Silvestre, članica Udruženja irigatora San Pedro de Atacama.

Ova majka dvoje male djece objašnjava šta znači živjeti tako daleko od velikih gradova i s tako ograničenim osnovnim uslugama. Ne čude je posteri kojima se najavljuje studijsko putovanje koje finansira rudarska kompanija. Kao advokat je iz prve ruke vidjela kako se to radi: tamo gdje nije prisutna država, uvijek je opcija novac rudarskih kompanija. Ako škola nema resurse da na kraju školske godine odvede učenike na more, oko 400 km od San Pedra, vjerovatno će se obratiti rudarskim kompanijama ili njihovim fondacijama.

SQM na svojoj internetskoj stranici uvjerava da programe provodi „u skladu s četiri pravca sudjelovanja u zajednicama. Ove radnje provodimo zajedno s našim susjedima, s kojima održavamo direktan odnos baziran na povjerenju.”

Rudecindo Espíndola vidi stvarnost bitno drugačije od onoga kako je prikazuje SQM. „Zbog pitanja okoliša, kulture i zajednice dolazi do nasilja između stanovnika koji brane SQM i onih kojima njihovo masovno crpljenje vode predstavlja problem”, kaže Espíndola.

„Neke zajednice su naprosto prihvatile to da rudarske kompanije ispunjavaju ulogu odsutne države. Najbliže što imamo je Opština, a i nje skoro i da nema, radi samo osnovne i minimalne stvari.”

Članak prvobitno objavljen u novinama El Ciudadano, zajedno s Fundación Tantí, prenosimo preko našeg člana OPSAL (Observatorio Plurinacional de Salares Andinos).

IZVOR (tekst i ilustracija): Yes to Life, No to Mining

Prvobitno objavljeno: 23/02/2024.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

24/06/2024