S engleskog preveo: M. Manojlović

Prije nekoliko sedmica, kada je kandidat neofašista Hose Antonio Kast (José Antonio Kast) odnio pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, izgledalo je kao da je čileanska pobuna protiv neoliberalizma iz 2019. godine doživjela poraz. No drugi krug je donio preokret: Gabrijel Borić Font (Gabriel Boric Font), kandidat platforme Apruebo Dignidad ("Biram dostojanstvo"), osvojio je 56% ili gotovo 5 miliona glasova, što predstavlja najubjedljiviju izbornu pobjedu u povijesti ove zemlje. Sa svojih trideset pet godina, Borić je i najmlađi predsjednik svih vremena.

Razlika u glasovima bi bila i veća da ministarka transporta Glorija Hut Hese (Gloria Hutt Hesse) nije namjerno uskratila javni prevoz najsiromašnijim naseljima, kako bi spriječila Borićeve glasače da izađu na izbore. Mediji su na dan izbora neprekidno izvještavali da ljudi širom zemlje, a naročito u Santijagu, čekaju na autobuse po dva ili čak tri sata. To je izazvalo opravdan strah da će izbori biti namješteni – no zahvaljujući odlučnosti siromašnih glasača, ova taktika je doživjela neuspjeh.

Prljava kampanja fašista – ali zalud

Kastova predizborna kampanja, koja je uživala podršku cijele desnice i najvećih medija – bila je jedna od najprljavijih u istoriji ove zemlje, i mnoge je podsjetila na "terorističku propagandu" koju su SAD organizovale i sprovodile protiv socijalističkog kandidata (i kasnijeg predsjednika) Salvadora Aljendea (Salvador Allende) 1958, 1964. i 1970. godine. Kastovi botovi su na društvenim mrežama širili najgoru antikomunističku propagandu, optužujući Borića da podržava teroriste i da namjerava u Čileu uspostaviti totalitarni režim. Kampanja je u malograđanskom sloju raspirivala strah da će narkomanija i kriminal uzeti maha ukoliko Borić postane predsjednik, insinuirajući čak i da se on sam drogira. Vladajući mediji su Borića salijetali perfidnim provokativnim pitanjima o Venecueli, Nikaragvi i Kubi, a ni on se nije proslavio svojim odgovorima.

No većina stanovnika je prozrela ove pokušaje, jer su bili svjesni da je glas za Borića jedini način da spriječe povratak pinočetizma na vlast. Bilo im je dosta predsjednika Sebastijana Pinjere (Sebastián Piñera). Znali su da je, u ovim okolnostima, poraz Kasta i njegovog otvorenog pinočetizma najbolji način da se ostvare ciljevi društvene pobune iz oktobra 2019. godine.

Kako je predizborna kampanja odmicala, Kast se odrekao nekih od svojih najekstremnijih ciljeva – ali svi su znali da uprkos tome u slučaju pobjede ne bi prezao da ih ostvari. Kast je, između ostalog, najavio da će kao predsjednik ukinuti Ministarstvo za žene, zabraniti istospolne brakove i pravo na abortus (koje je zakonski ionako već krajnje ograničeno); da će ukinuti finansiranje Muzeju žrtava diktature i Centru Gabrijela Mistral za promociju umjetnosti, književnosti i pozorišta; da će povući Čile iz Međunarodne komisije za ljudska prava i zatvoriti Nacionalni institut za ljudska prava; da će zatvoriti FLACSO (prestižni Latinoamerički fakultet društvenih nauka); da će na sjeveru Čilea, na granici sa Bolivijom i Peruom, iskopati rov kako bi spriječio ulazak ilegalnih migranata. Na koncu, obećavao je da će dopustiti da se ljude drži u pritvoru na mjestima mimo policijskih stanica i zatvora – što bi značilo povratak ilegalnim postupcima zloglasne Pinočetove policije.

Podjele na ljevici

Kastove namjere su jasno pokazale koji je jedini pravi izbor. Ipak, na moje zaprepaštenje, razni dijelovi ljevice su se zalagali za bojkot izbora, tvrdeći da, između ostalog, "nema suštinske razlike između Kasta i Borića". Još gori su bili oni koji su smatrali da je "dilema između fašizma i demokratije lažna" zato što je čileanska demokratija defektna. Moja zgroženost ovakvim principijelnim poziranjem pretvorila se u šok kada je na sam dan izbora novinar Telesura u Santijagu intervjuisao ljevičarskog aktivistu koji je napadao samo Borića; poruka emisije je bila: "ko god da pobijedi, Čile će izgubiti".

Činjenica ipak jest da je koalicija lijevog centra Konsertasjon (Concertación), koja je vladala zemljom od 1991. do 2021. godine i direktno je odgovorna za održavanje i jačanje neoliberalnog sistema, javno podržala Borića, marljivo lobirajući za njega u drugom krugu. Oni koji ne vide razliku između Kasta i Borića ne govore samo s krajnje lijeve pozicije, nego i po principu "s kim si, takav si", iako Borić još nije imao prilike da išta loše učini.

Novi ustav – udar u temelje neoliberalizma

[...] U Čileu nije u toku borba za vlast, nego za mase koje su decenijama navođene da, koliko god nevoljno, prihvate neoliberalizam kao neizbježnu činjenicu. Pobuna 2019. godine bila je prva masovna mobilizacija s ciljem ne samo suprotstavljanja neoliberalizmu, već i njegovog ukidanja. Vladajuća klasa je natjerana na značajne ustupke, uključujući referendum za sazivanje ustavotvorne skupštine sa zadatkom da donese novi antineoliberalni ustav – umjesto onoga koji je na snazi od 1980. godine kada ga je nametnuo Pinočeov režim.

U svom pobjedničkom govoru 19. decembra, Borić se javno obavezao da će podržati i sarađivati sa ustavotvornom skupštinom. Ovo predstavlja ogroman podsticaj naporima da se na ustavnom nivou zamijeni sadašnji neoliberalni ekonomski poredak.

Na referendumu u oktobru 2020. godine, prijedlog novog ustava je izglasan sa 78% glasova, a izbor ustavotvorne skupštine sa 79% glasova. U skupštini, desnica je dobila 37 mjesta od 155 – što čini jedva 23 posto – dok su pristalice radikalnih promjena zajedno osvojile 118 mjesta, ili 77 posto. Što je najvažnije, socijalisti i demohrišćani, stare partije udružene u koaliciji Konsertasjon, zajedno su osvojili sedamnaest mjesta.

Najveći problem i dalje predstavlja rascjepkanost novih snaga promjene. Uzete zajedno, one drže apsolutnu većinu, ali su podijeljene u pedeset različitih grupacija. Ipak, u duhu političkog konteksta, ove grupacije su se dogovorile da za liderku koalicije imenuju Elisu Lonkon Antileo (Elisa Loncón Antileo) iz reda starosjedilačkog naroda Mapuče, te da sedamnaest mjesta bude rezervisano isključivo za predstavnike koje biraju sami starosjedilački narodi – što predstavlja veoma značajan korak.

Pobuna iz 2019. je od vlade i parlamenta iznudila i druge ustupke, uključujući vraćanje pod javnu upravu 70% penzionih doprinosa koji su prije tri decenije prodati "privatnim penzijskim administratorima" (AFP), što Čileanci s pravom smatraju ogromnom prevarom. To je nanijelo jak udarac Čileovom finansijskom kapitalu. [...]

Na pomenute uspjehe je pala sjenka rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora, u kojem ne samo da je neofašista Kast izbio na prvo mjesto, nego su izabrani i zastupnici i senatori za dva doma čileanskog parlamenta. Premda je Apruebo Dignidad ostvario dobre rezultate, sa 37 zastupnika (od ukupno 155) i pet senatora (od ukupno 50), desničarska stranka Čile Podemos Mas bivšeg predsjednika Pinjere osvojila je 53 zastupnička i 22 senatorska mjesta, dok je koalicija širokog centra Konsertasjon dobila 37 zastupnika i 17 senatora.

Na ovakve rezultate uticalo je nekoliko faktora. U pogledu parlamentarnih izbora, radi se o tradicionalnim mehanizmima i klijentelskim odnosima, koji su iskusnim političarima omogućili da iskoriste lokalni uticaj kako bi sebi obezbijedili glasove.

Nasuprot tome, izabrani članovi ustavotvorne skupštine mahom dolaze iz šarolikog mnoštva grupa okupljenih oko nekog specifičnog pitanja od interesa za njih (privatizacija vode, cijene gasa, zloupotreba komunalnih preduzeća, odbrana teritorija autohtonih naroda, korupcija u državnoj upravi, itd.). Te grupe se nisu kandidovale na parlamentarnim izborima [tj. nisu imale priliku da odvuku glasove etabliranim strankama, op. ur.]

Šta pobjeda znači za čileansko radništvo?

[Pobjeda je ohrabrujuća, ali je izvojevana uz podršku snaga koje se ne žele sasvim odreći stečevina neoliberalnog režima. Op. ur.] Zato se čileanska radnička klasa sada mora pozabaviti nedostatkom političke strukture. Nedostaje joj organizacija poput Nacionalnog fronta narodnog otpora (Frente Nacional de Resistencia Popular, FNRP) koji se u Hondurasu borio protiv pučista. Taj front, sastavljen od raznih društvenih i političkih pokreta, evoluirao je u partiju Libre, koja je upravo izabrala Sijomaru Kastro (Xiomara Castro) za prvu ženu na čelu ove države.

Logičan put političkog razvoja bilo bi organizovanje opšteg državnog vijeća svih interesnih grupa zajedno sa svim društvenim pokretima i blagonaklonim političkim strujama, koje bi uspostavilo jedinstven Nacionalni front za antineoliberalni ustav.

Sve ove grupe se već dvije godine na ulicama bore protiv tlačiteljskog, zločinačkog i eksploatatorskog neoliberalnog modela. Sve je jasnije čime ga treba zamijeniti: sistemom koji bi omogućio nacionalizaciju čitave infrastrukture i svih prirodnih resursa, koji bi kažnjavao korupciju, koji bi poštovao tradicionalnu teritoriju naroda Mapuče, te koji bi svima garantovao kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i penzijsko osiguranje.

Put ka tome cilju neće biti lak, ali već smo pridobili podršku masa; sada, uz podršku blagonaklone vlasti, možemo pokrenuti transformaciju države, i izgraditi bolje Čile.

IZVOR: Jacobin
Objavljeno: 23/12/2021.
FOTO: Fernando Lavoz