Piše: Enrico Pascatti

S talijanskog prevela: M. Evtov

Hrvatski granični policajac koji je odlučio ostati anoniman uputio je pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović pismo u kojem postupanje prema migrantima na balkanskoj ruti naziva „nečovječnim“: „Svakodnevno ih vraćamo u BiH bez papira i bez procesuiranja bez obzira o kome se radilo; žene djeca, prema svima isto. Nema azila, to ne postoji – samo u iznimnim situacijama, i to ako je nešto medijski popraćeno.“ Zviždač nastavlja ukazujući na političke mandatore deportacija: „Po zapovijedi načelnika PGP, rukovoditelja i uprave, sve [migrante i izbjeglice] treba vratiti na područje BiH bez papira i bez procesuiranja, kako o tome ne bi ostalo traga, te im oduzeti novac i mobitele im razbiti ili ih zadržati za sebe.“
Pismo je objavljeno dva dana nakon što je hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović u intervjuu švicarskoj televiziji prvi put priznala da Hrvatska provodi masovne deportacije, što je zabranjeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima: „Razgovarala sam s ministrom unutarnjih poslova, ravnateljem policije i agentima na terenu i u više navrata su mu uvjerili da ne koriste pretjeranu silu. Naravno da je potrebno malo sile kad provodite pushback [nezakonito i nasilno protjerivanje stranaca preko granice].“ Ali anonimni graničar nije istog mišljenja. Prema njegovim riječima, nasilje je neopravdano, a politički kadrovi i agencije za provođenje zakona direktno omogućavaju da ova pojava postane sistematična: „U svojem su postupanju osobito okrutni policijski službenici koji su na ispomoći iz drugih policijskih uprava (…) koji tuku i otimaju i (…) rade što žele bez kontrole (…) uz blagoslov rukovoditelja iz policijske postaje i uprave. Tužno je, ali istinito da se to događa uz odobrenje šefova smjene lokalnih postaja i vlasti.“ Zatim slijedi detaljniji opis deportacija: „Svakodnevno deportiramo 20 do 50 osoba. Oni [migranti i izbjeglice] koje dovoze iz drugih uprava dolaze iscrpljeni, ponekad i pretučeni, ali ih tijekom noći prebacujemo na silu u Bosnu. Svašta se dešava, neki policijski službenici znaju posegnuti i za oružjem. Osobno sam tako noću deportirao oko tisuću ljudi.“ Da praksu policijskih snaga diktiraju njihovi čelnici dokazuju posljedice koje trpe oni koji odbiju sudjelovati u zlostavljanjima: „Ja nastojim biti što humaniji, ali da odbijem [zadatak], dobio bih otkaz.“
Organizacije prisutne na terenu već duže vrijeme ukazuju na ovu situaciju. To potvrđuje i Martin Depper, član nevladine organizacije Border Violence Monitoring [Praćenje nasilja na granicama] koja posjeduje bazu podataka o slučajevima nasilja koje se dešava na terenu: „Hrvatske vlasti do danas odlučno negiraju sve optužbe. Činjenice su poricane čak i kad smo u decembru 2018. godine objavili video-zapis o nasilnoj deportaciji. Vlasti su izjavljivale da je materijal prikazan u izvještajima lažan, da se migranti sami povređuju ili, kako je prošle sedmice izjavila predsjednica Hrvatske, da su ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede normalna posljedica provlačenja kroz takav teren. Riječi policajca su jedina potvrda koja nam je nedostajala.“
Već duže vrijeme je svjedočanstvo migranata dovoljno, i dovoljno koherentno, da prikaže vrlo precizan scenarij. Border Violence Monitoring ima značajan arhiv fotografija i medicinskih podataka koji potvrđuju upotrebu nasilja (podaci Ljekara bez granica). Naročito su evidentne povrede nanesene pendrecima. A intervjui s izbjeglicama provode se prema vrlo preciznoj metodologiji: pitanja nisu nimalo sugestivna, a tačnost i pouzdanost prikaza garantuju se poredbom raznih svjedočenja o istoj epizodi. Količina podataka koje je sakupila Martinova nevladina organizacija dovoljna je za prikaz opšeg scenarija: „Više od 500 izvještaja jasno ukazuju na postojanje procedure i sistematskog nasilja. To je dovoljan razlog da vjerujemo da se ne radi o prekršajima pojedinih službenika, već da se deportacije i nasilje koriste sistematski, što će reći da se sprovode po službenim naredbama.“
Po Martinu, svaki od tih izvještaja može predstavljati dovoljnu osnovu da hrvatske vlasti pokrenu internu istragu. „Ali, naprotiv: hrvatski ministar unutarnjih poslova potkopava istragu pravobraniteljstva uskraćujući im pristup potrebnim informacijama.“
Međutim, politička odgovornost ne leži samo na Hrvatskoj. Godine 2016. predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk javno je izjavio da se „nelegalni tokovi migranata na balkanskoj ruti moraju zaustaviti“. Zagreb je, između ostalog, u procesu ulaska u šengensko područje koje podrazumijeva veću unutrašnju mobilnost i jačanje vanjskih granica. Hrvatska vlast je dobro upoznata s vezom između slobode kretanja unutar EU i ograničenja ulaska u EU. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u maju je jednu epizodu kolektivne deportacije u BiH nazvao „akcija u skladu sa šengenskim sporazumom čiji je cilj sprečavanje ilegalne imigracije u EU“. Iz njegovih riječi postaje jasno da se svrha Šengenskog sporazuma, koji evropska srednja klasa smatra liberalnim, približavanjem granicama EU pretvara u kontrolu, sekuritizaciju i zatvaranje.
Tim više što na hrvatskom teritoriju još od prošlog ljeta djeluje Frontex, agencija za kopnenu i morsku kontrolu prostora EU, i što njeni agenti rade rame uz rame s lokalnom policijom.
Na trenutne evropske politike i riječi hrvatskog ministra unutarnjih poslova, prema kojima granična kontrola „odvraća“ migrante od pokušaja ulaska u Evropu, odgovara Mudassir, afganistanski izbjeglica koji je samo prije dva mjeseca prošao kroz Hrvatsku: „Upotreba sile neće nikome onemogućiti pristup Evropi. Pravi neprijatelj Evrope nisu izbjeglice, već uzroci koji ljude prisiljavaju da tamo traže utočište.“ U međuvremenu je u Srbiji i BiH nasukano više od 15.000 ljudi koji uporno čekaju priliku da im se priznaju ljudska prava.

IZVOR: DinamoPress

Objavljeno: 18/07/2019.