Priroda rada izmijenila se i u BiH, ali o tome se malo govori, osim u reklamama kojima se programi Evropske unije za likvidaciju radničkih prava prodaju pod krinkom rasterećenja poslodavaca i privlačenja investicija. Tad nam se obično kaže da ovo više nije socijalizam, što nam konsultanti žele predstaviti kao kraj sistema nerada, dočim je svima koji danas rade na tromjesečnim ugovorima, ili i bez ugovora, jasno da to znači nešto sasvim drugo. Svima koji rade bez garantovanog odmora ali s garantovanim neplaćenim prekovremenim jasno da to znači da o svom radu i produktima svog rada više ne odlučuju oni, nego onaj koji se od njihovog rada bogati.
Svojevremeno intenzivno diskutovani popis u BiH čak nije ni pokrio sve kategorije povremenih poslova: i za liberale i za konzervativce bilo je najznačajnije pričati o etničkim odrednicama, a to je uvijek dobar recept za prikrivanje egzistencijalne nesigurnosti i potpune podređenosti lokalnim i inim gazdama, što je ovdje svakodnevica većine ljudi.
Članak je ugodno otrežnjujući za sve one koji nasjedaju na priče o mirakuloznim start-upima, malim biznisima, malinama, freelancingu i slično. Zbog dužine ga objavljujemo u tri dijela.
Piše: Alessandro Brunetti
Odabrala i s talijanskog prevela: Mirjana Evtov
(...)
Ovim aberacijama (karakteriziranim lažnom slobodom koja skriva najviši stupanj neslobode) mora se i može suprotstaviti, ali nikad ne gubeći iz vida osnovni cilj i uvijek postavljajući u centar stvarne uslove rada i protivničku stranu – zahtijevajući zaštitu (...).
Na osnovu precizne instrukcije Ustavnog suda, koju je preuzeo i Kasacioni sud (vidi presudu 820/2007), radni odnos se zasniva kad se radnik konstantno nalazi unutar tuđe poslovne organizacije, obavljajući dio radnji u okviru predmeta poslovanja te organizacije – radne zadatke – koje mu odredi poslodavac.
U konkretnom slučaju mora se utvrditi sljedeće:
1. da li je radnik uključen u organizacionu strukturu preduzeća, tj. da li je pozicija radnika neophodna za obavljanje djelatnosti preduzeća;
2. da li radnik ima vlastitu samostalnu organizacionu strukturu ili obavlja poslove unutar tuđe poslovne organizacije;
3. da li djelatnost radnika obezbjeđuje proizvod koji odmah postaje vlasništvo i dio imovine poslodavca.
Ovome treba dodati da je zakonodavnim dekretom 81/2015, kojim je JOBS Act – između ostalog – ukinuo institut ugovora o radu, uveden sljedeći propis: „od dana 1. januara 2016. godine vrstom zaposlenja smatraju se i saradnički odnosi koji se ostvaruju isključivo kroz individualni angažman, koji je kontinuiran, a čije metode izvođenja utvrđuje poslodavac, kako u pogledu radnog vremena tako i u pogledu mjesta rada”.
Čudnim nizom raznorodnih razloga, taj propis se obično tumači kao modernizacija klasičnog koncepta radnog odnosa: zaposlen je čak i radnik kome – iako ima status samostalnog djelatnika – neko drugi određuje vrijeme i mjesto i rada, ali se ne smatra da taj neko njim upravlja, te radnik u svjetlu odluke ustavnog suda (iz 1996. godine) o dvostrukom otuđenju (otuđenju organizacije rada i otuđenju upotrebljivog proizvoda rada), paradoksalno preuzima ulogu protagoniste.
U ovoj situaciji totalne podređenosti, ad hoc zakon s minimalnim garancijama (minimalna plata i minimalno zaštitno osiguranje) čini se:
- potpuno neadekvatan prirodi, nivou ucijenjenosti i stvarnoj podjarmljenosti dostavljača, što će reći nosača plaćenih po broju dostava
- neće riješiti problem stabilnosti odnosa, bez koje je zaštita ma koliko minimalna teško naplativa u slučaju potpunog ili djelomičnog neizvršenja obaveza, upravo zato što je radnik neprekidno izložen ucjeni slobodnog raskida ugovora
- reificira odsustvo adekvatne zaštite od diskriminacije. Što ugrožava – kako je jasno pokazao slučaj Foodora – i učinkovitost borbe. Ako štrajkuješ, ostaješ bez posla.
U ovom slučaju radni odnos ne samo da opisuje materijalnost odnosa moći, nego je i jedina taktička pozicija koja omogućuje učinkovito ostvarenje sukoba. (...)
Da je ovo najvjerodostojniji prikaz na mapi potvrđuju i dvije najskorije presude, jedna Vrhovnog suda Kalifornije (Supreme Court of California), a druga londonskog žalbenog suda za zapošljavanje (Employment Appeal Tribunal – EAT).
U domovini rada kroz digitalne platforme radnici su pobijedili upravo po onoj osnovi po kojoj je Sudac iz Torina odlučio da moraju izgubiti: Vrhovni sud Kalifornije u odluci od 30. aprila 2018. godine (...) jasno je utvrdio uslove koji karakterišu nezavisni/samostalni rad:
- radnik mora biti slobodan od bilo kakve vrste kontrole i upravljanja onoga ko ga angažuje za izvedbu radova, kako po odredbama ugovora tako i u praksi;
- radnik mora obavljati poslove izvan osnovne djelatnosti preduzeća koje ga angažuje;
- radnik mora obavljati istu vrstu posla za različite klijente, i to kroz nezavisnu komercijalnu, profesionalnu ili preduzetničku registrovanu firmu.
U nedostatku tih elemenata, radnik se smatra zaposlenikom.
dokazivanja, za razliku od našeg pravnog sistema, leži na naručiocu poslova – koji mora dokazati da je radnik nezavisni izvođač radova; izostanak dokaza za postojanje gore spomenutih elemenata samo po sebi je dokaz da je radnik zaposlenik.
Londonski EAT je maja 2018. godine, primijenivši iste ove principe u identičnom sporu koji su pokrenuli dostavljači, presudio u njihovu korist. (...)
SVIJET KAKAV ŽELIMO
radni odnos nije i ne može biti cilj već, eventualno, polazna tačka. Već i u svjetlu mnogima dobro poznate činjenice da je zaštita koju pruža ova vrsta ugovora jako oslabljena. I tačno je da postojeći odnosi koji čovjeka vežu s mašinom „izvršavaju nove funkcije i otvaraju nove mogućnosti vlasničkog statusa”.
Stvar je u tome što ove mogućnosti ne mogu (ili je malo vjerovatno da mogu?) postati realnost osim sukobom u prekarnom radu, napadom na mehanizme subsumpcije i/ili imprintinga. Bez sukoba oko prekarnog rada stvarno je teško zamisliti da bi presude, koliko god napredne ili široko primjenjive, mogle postati dominantne i da bi, prije svega, mogle biti djelotvorne. I zato, opet podsjećajući na Fishera, tema suprotstavljanja kapitalu u osnovi je sama po sebi obuhvaćena samim kapitalom: „antikapitalizam je široko rasprostranjen u kapitalizmu (…) no taj gestualni antikapitalizam ne podriva kapitalizam, nego ga podržava”.
Sve to govori da se između dihotomije sadašnjosti (subordinacija i autonomija) i svijeta konačno oslobođenog rada, mora proći kroz srednji cilj u kome – na osnovu univerzalnog i bezuslovnog prihoda koji čini život vrijednim samim po sebi – pojedinac mora biti u mogućnosti da izabere hoće li raditi i koliko, te odlučiti o nivou vezanosti za preduzeće kroz dodatne uslove ugovora (i odredbe o naknadi). Ali sve je to na dugu štapu i teško se može smatrati realnim zahtjevom ukoliko ne bude popraćeno širokim i opštim napadom prekarnog rada radi ostvarenja dostojanstvenog života.
(...)
Ukratko, već danas kontraofanzivu omogućuju zakon – postojeći skup pravila i široko rasprostranjena sindikalna akcija, društvena, inovativna i samoorganizovana. Takva kontraofanziva – koju uvijek i prije svega pokreću društvena tijela i otjelovljeni subjekti – mora i može proizvesti daljnje, učinkovitije i obavezujuće instrumente s ciljem borbe protiv nejednakosti, diskriminacije i zloupotrebe u svijetu rada, s ciljem da sve to ostavimo iza sebe. Pravo se, dakle, može koristiti za prekid fikcije i prisiljavanje protivnika da izađe na megdan. A što se ostalog tiče, poslije će sve zavisiti od nas i naše sposobnosti izvršenja napada.
Preneseno sa: http://www.lavorovivo.it/lotte-diritti-nel-mondo-della-gig-economy/
Datum objavljivanja: 13/06/2018.