Priroda rada izmijenila se i u BiH, ali o tome se malo govori, osim u reklamama kojima se programi Evropske unije za likvidaciju radničkih prava prodaju pod krinkom rasterećenja poslodavaca i privlačenja investicija. Tad nam se obično kaže da ovo više nije socijalizam, što nam konsultanti žele predstaviti kao kraj sistema nerada, dočim je svima koji danas rade na tromjesečnim ugovorima, ili i bez ugovora, jasno da to znači nešto sasvim drugo. Svima koji rade bez garantovanog odmora ali s garantovanim neplaćenim prekovremenim jasno da to znači da o svom radu i produktima svog rada više ne odlučuju oni, nego onaj koji se od njihovog rada bogati.
Svojevremeno intenzivno diskutovani popis u BiH čak nije ni pokrio sve kategorije povremenih poslova: i za liberale i za konzervativce bilo je najznačajnije pričati o etničkim odrednicama, a to je uvijek dobar recept za prikrivanje egzistencijalne nesigurnosti i potpune podređenosti lokalnim i inim gazdama, što je ovdje svakodnevica većine ljudi.
Članak je ugodno otrežnjujući za sve one koji nasjedaju na priče o mirakuloznim start-upima, malim biznisima, malinama, freelancingu i slično. Zbog dužine ga objavljujemo u tri dijela.
Piše: Alessandro Brunetti
Odabrala i s talijanskog prevela: Mirjana Evtov
RAD U KAPITALIZMU PLATFORMI
Nov ili star, čini mi se da je rad preko digitalnih platformi primjer slučaja kako se eksploatator pokušava učiniti ektoplazmatskim i odgovornost za sve teškoće na koje smo prisiljeni prebacuje na (...) druge, ili na sam život (...), kako pokušava ugušiti sukob ili potencijalni sukob, a konture protivnika zamagljuje sve dok ga ne učini potpuno nevidljivim. Govori se o Sharing Economy, Gig Economy, Big Data Economy, Collaborative Economy, Crowdfunding Economy. Naravno da se ovi pojmovi odnose na skup različitih praksi koje se koriste u različitim sektorima proizvodnje, koje odlikuju podjednako različite organizacione i tehnološke metode. (...)
Da bi se sagledali realni procesi i njihovi efekti na živi rad uvijek je korisno riječ dati protagonistima, istinskim nosiocima živog znanja koje nadilazi tehnička znanja i vrijedi više od svake analize. Istraživanje objavljeno 1. novembra 2017. godine, a izvedeno u Brightonu među dostavljačima Deliverooa, opisuje interakciju između radnika i algoritamske platforme:
· „najvažnijim se čini inherentna priroda plaćanja po učinku, kao sistem koji uvodi žestoku konkurenciju među samim dostavljačima. Sistem vječne neravnoteže u raspodjeli isporuka, bez obzira na to je li neravnoteža stvarna ili nije, postaje važna tačka podjele jer utječe na potencijal zarade.”
- „Ovdje je karakteristično to da upotreba informacione tehnologije i algoritamskog upravljanja rezultira zamagljivanjem konkretnih odluka koje menadžment donosi o funkcionisanju sistema i prioritetima na osnovu kojih se dodjeljuju poslovi. Unutar tradicionalnih preduzeća za isporuku ciklus dodjele posla mogu remetiti individualne sklonosti dispečera i kontrola dostavljača. Međutim, Deliveroo ovim odlukama upravlja pomoću računskih algoritama, pa se odluke doživljavaju kao udaljene od ljudske intervencije i prepuštene operacijama hladne mašine.” (Gillespie, 2014, str. 182).
- Zbog ove asimetrične informacije dostavljači nisu u stanju vizualizirati ni shvatiti funkcionisanje algoritama, što dovodi do profitabilnog nivoa frustracije usmjerene na onoga koga se smatra korisnikom preferenci i izaziva žestoke podjele među radnicima. Žestoka konkurencija i velika brojnost dostavljača prevode se kao potencijalno manja dobit za pojedinca: krivica za bijednu nadnicu svaljuje se na samu zajednicu dostavljača, ograničava solidarno udruživanje i među radnu snagu unosi razdor (na primjer: dostavljači koji svojim radom izdržavaju porodice smatraju da zaslužuju više posla nego studenti i mladi koji žive s roditeljima).
- Ovaj neonadničarski sistem uspostavlja se i rasprostire gotovo nekažnjeno zahvaljujući tipu ugovora: bez obzira na sektor rada (od kućne dostave restoranske hrane – Foodora, Deliveroo – do rada naprednih digitalnih tehnologija, od Ubera do alternativnih platformi i coworkinga koji proizvodi start-upove), nije slučajno da se dominantni ugovorni oblik izuzetno sumnjivo zasniva na pravnoj instituciji samozapošljavanja.
U suštini se elementi koji karakterišu ovakvo zaposlenje sumiraju u tri tačke:
1. ne plaćaju ti gotovo ništa, ali to je svakako samo privremeni poslić dok ne postaneš poznati muzičar, kardiohirurg ili šta već želiš…
2. rad nudi slobodu, mogućnost da odabereš radno vrijeme, pa preoblikuješ parametar koji – kažu – odvaja vrijeme rada i vrijeme života;
3. eksploatator se skriva u aplikaciji pametnog telefona, u nekom softveru: lice mu nećeš vidjeti nikad.
(...)
Prihvataš, dakle, da zaradiš koju paru u periodu života koji se smatra prelaznim, prije „preokreta” koji se vjerojatno nikad neće desiti (ekonomija obećanja). Eksploatacija, koja je dozvoljena – sve po zakonu! podrazumijeva se – predstavlja se kao potreba za slobodama. Takav sporazum/ugovor neminovno percipira radni odnos isključivo kao način da ti sveže lanac oko vrata. Prihvatajući ga, ti si taj koji odbija povoljnije uslove za izvedbu napada na protivnika. Sarađuješ.
Očito da „rad” u uslovima društveno-ekonomske zavisnosti (bilo najamnog ili autonomnog rada) postaje prava patnja. Ovakvo stanje može promijeniti samo sukob.
Podređenost, dakle – budući da ovaj ugovorni oblik (nepostojanje radnog vremena i sloboda izbora da li ćeš uopšte raditi, i kada) – nije u suprotnosti sa zakonom i sudskom praksom i […] može predstavljati stratešku poziciju za nanošenje štete (...): na primjer pozivajući se na zaštitu protiv odmazde u slučaju štrajka, na naknadu štete u slučaju ozljede, na bolovanje i mnogo šta drugo. (...)
Igra gospodara sastoji se u tome – da posudimo nogometnu metaforu – da te natjera da vjeruješ da ne želiš u opasne zone igrališta. Tertium genus između podređenosti i samozaposlenosti – kakvi su recimo ugovori o „koordiniranoj i kontinuiranoj saradnji” [gdje saradniku rad koordinira poslodavac] – kapitalistička je izmišljotina, skovana s načisto neuhvatljivom svrhom: konstruirana radi stvaranja sive oblasti podređenosti prerušene u samozaposlenost, podređenost bez zaštitnih mjera i stoga potpuno podložnu ucjenama. I, u stvari, ako ti je posao koordiniran [što se odnosi na vrijeme i mjesto rada] – i još kontinuiran, ne može biti nego – podređen.
Zapravo, u nedostatku univerzalnog osnovnog dohotka i bezuvjetnosti koja radniku dozvoljava da slobodno određuje nedorečenosti ugovora a da pri tome ne biva podvrgnut mehanizmima nasilja usljed odnosa snaga, ili si samozaposlen ili si u radnom odnosu tj. podređen. A polariteti dihotomije identifikuju se jednim značajnim elementom ugovora: imaš li pravo sam organizovati proces rada i da li se plod tvog rada, tj. stvorena vrijednost, vraća direktno u tvoj posjed.
Bez obzira na sve ovo, neki pravnici, štaviše očito u skladu s jednim dijelom radničkih predstavnika, vjeruju da je primjereno pratiti ovakav model, smatrajući adekvatnom onu šačicu garantovanih naknada i osiguranja u slučaju nesreće, jer je bolje išta nego ništa… Na taj način se legitimnost ove vrste ugovora i dalje ozakonjuje, nastavlja se potvrđivati izmišljotina da se ovdje radi o samozapošljavanju, a u stvari smo i dalje izloženi riziku da dobijemo otkaz – čim, na primjer, zatražimo tu zaštitu, koliko god minimalnu, ili štrajkujemo da bismo je dobili (i jedan sudac u Torinu čak možda kaže da je to u redu jer je zakon na našoj strani).
Na stranu podvrste ugovora (i sve ono što je vrlo poželjno svakome s imalo zdravog razuma) naš pravni sistem je i dalje rigorozno dihotomičan: zaposlenje je ili samozapošljavanje, po 2222 talijanskog građanskog zakonika (g.z.) ili radni odnos po 2094 g.z. Činjenica da to i dan danas – konkretno – predstavlja jedini način pristupa ovim normativnim i platnim institutima (...) ili neki oblik zaštite stabilnosti ugovora, zapravo je potvrda da se radi o radnom odnosu podređene prirode.
Član 2222 građanskog zakonika, koji se danas koristi protiv prekarnih radnika, smišljen je 1942. godine, u vrijeme fašizma, a glasi ovako: „Kad se neka osoba obaveže da za naknadu izvrši neki rad ili uslugu, radom koji je uglavnom vlastiti i bez obaveze podređivanja naručiocu, primjenjuju se propisi ovog poglavlja” (koje sadrži sedam članova, završno sa članom 2228). Dakle, po propisima o samostalnom (obrtničkom, trgovinskom, uslužnom) radu, radnik se obavezuje da obavi uslugu i mora osigurati ne vrijeme, već rezultat, u zamjenu za neku naknadu, obračunatu ili po utrošenom vremenu ili po komadu. Član 2225 g.z. ostavlja slobodu određivanja iznosa koji se plaća za rad. Na taj način je visina naknade koja se plaća radniku određena isključivo odnosom snaga (...).
Dakle, u ogromnoj većini slučajeva preduzeće je moćni subjekt koji nameće slabijoj strani – radniku – ekonomske uslove, cijene i naknade. Ovo se dešava i autentično samostalnim djelatnicima osiromašenim društveno-ekonomskom zavisnošću (što je u savremenim uslovima uglavnom slučaj), a kamoli dostavljačima i ostalim lažno samostalnim radnicima kojima je naručilac poslova jedini izvor prihoda.
Član 2227 omogućava naručiocu poslova (u ovom slučaju platformi) da raskine ugovor bez prethodne najave, plaćajući radniku samo za rad obavljen do tog trenutka. Tako je Foodora, na primjer, odmah otpustila radnike koji su stupili u štrajk, brišućih ih iz mreže kontakata. S druge strane, samozaposlena osoba koja ne obavi posao – mora nadoknaditi štetu.
(nastaviće se)
Preneseno sa: http://www.lavorovivo.it/lotte-diritti-nel-mondo-della-gig-economy/
Datum objavljivanja: 13/06/2018.