Priroda rada izmijenila se i u BiH, ali o tome se malo govori, osim u reklamama kojima se programi Evropske unije za likvidaciju radničkih prava prodaju pod krinkom rasterećenja poslodavaca i privlačenja investicija. Tad nam se obično kaže da ovo više nije socijalizam, što nam konsultanti žele predstaviti kao kraj sistema nerada, dočim je svima koji danas rade na tromjesečnim ugovorima, ili i bez ugovora, jasno da to znači nešto sasvim drugo. Svima koji rade bez garantovanog odmora ali s garantovanim neplaćenim prekovremenim jasno da to znači da o svom radu i produktima svog rada više ne odlučuju oni, nego onaj koji se od njihovog rada bogati.
Svojevremeno intenzivno diskutovani popis u BiH čak nije ni pokrio sve kategorije povremenih poslova: i za liberale i za konzervativce bilo je najznačajnije pričati o etničkim odrednicama, a to je uvijek dobar recept za prikrivanje egzistencijalne nesigurnosti i potpune podređenosti lokalnim i inim gazdama, što je ovdje svakodnevica većine ljudi.
Članak je ugodno otrežnjujući za sve one koji nasjedaju na priče o mirakuloznim start-upima, malim biznisima, malinama, freelancingu i slično. Zbog dužine ga objavljujemo u tri dijela.
Piše: Alessandro Brunetti
Odabrala i s talijanskog prevela: Mirjana Evtov
FABRIKA SUBJEKTA
Takozvani novi poslovi često se i s pravom propituju s političko-teoretskog aspekta; kroz analize se pokušavaju iscrtati mape, što će reći shvatiti temeljne tendencije, istaknuti težinu situacije i moguće izlaze iz nje. Za svaku je mapu najvažnije da bude jasna i istinita. Da bi bila čitljiva, mapa mora imati objektivne koordinate – jer je mapa beskorisna ukoliko nije geometrijski precizna.
Oni koji su izloženi prekarnom radu i oni koji o njemu diskutuju i pokušavaju ga organizovati često smatraju da analitičke projekcije promjena u svijetu rada, a naročito mogućih 'izlaza', nisu neposredno izvedive. Dakle, iz same utrobe prekarnog rada – koja je gadna, prljava i loša – te analize promjene prirode rada izgledaju obezvrijeđene temeljnom konfuzijom: brkaju kompas i mapu.
Da bi mapa bila funkcionalna, potrebno je znati razliku između „gdje želimo stići” i „gdje se nalazimo”. Kad utičem na promjene prirode rada, moram reći kakvu prirodu rada želim i moram početi od istinite pretpostavke o njegovoj trenutnoj prirodi. A istina je da novi oblici rada po svojim osnovnim karakteristikama nisu subordinacijski u klasičnom smislu, već gotovo uvijek ropski. Radničke borbe koje čine vezivno tkivo zakona o radu cijelo se stoljeće nisu pomakle od ideje rada kao fordističkog, dakle onakvog kakvog smo ga upoznali: neljudski, muški, bijeli, repetitivan i zatvorski. Ali upravo zato što je rad prepoznat kao takav, tražene su opcije za ublažavanje procesa njegove dehumanizacije, i uvijek se polazilo od realne situacije. Dakle, svako zaslađivanje koje želju zamjenjuje s mapom, ako je servilno, rizikuje otvaranje autoceste do pripitomljenog idealizma.
Bilo kako bilo, zaslađivanje koje se često sreće u najoptimističnijim čitanjima dramatične krize koja je progutala rad i – očito – radnička prava, nije rezultat (samo) greške individualnih posmatrača, već i složenog procesa u kojem je kapital već izgradio kompletan sistem (novog) zdravog razuma koji djeluje isključivo u funkciji opstanka kapitalizma. Oči su nam već zamazane: mehanike eksploatacije toliko su odomaćene da se ni ne primjećuju. Stoga postoji rizik da se čak i kritičke analize – izgube. Taj rizik postaje veći što smo manje u svakodnevnom stvarnom kontaktu s konkretnim iskustvima, ili ako si ne zadamo cilj pravovremene intervencije u situacijama neravnoteže moći. (...)
Mark Fisher u Kapitalističkom realizmu kaže: „Kafkin je nenadmašni genij u tome što je ispitao negativnu ateologiju Kapitala: centra nema, ali ga ne možemo prestati tražiti ni prestati pretpostavljati da ga ima. ” (...) Fisher kaže da se u osnovi impulsa pobune 1960-ih uočava postojanje zloćudnog „Oca koji sebično – i besmisleno – čuva za sebe sve resurse kojima ima pristup” i proizvoljno uskraćuje pravo na dobrobit, ali da se „jedan od uspjeha sadašnje globalne elite sastoji upravo u tome što je izbjegla identifikaciju s figurom grabežljivog Oca” iako je pozicija mladih trenutno mnogo teža od one protiv koje su se bunili 1960-ih. Trenutno je – zaključuje on – „kapitalizam impersonalna i hiperapstraktna struktura koja ne bi postojala bez naše saradnje”. Fisher nam dokazuje da današnji antagonizam ne postoji samo svana, u konfrontaciji društvenih blokova, nego i iznutra, u samoj psihologiji radnika koji nije samo žrtva tog procesa naturalizacije, nego i njegov kreator. Ova kontradikcija nije ništa do proizvod činjenice da više nema „prepoznatljivog vanjskog neprijatelja” kome bi radnici mogli pripisati odgovornost za uslove pod kojima žive. Sada em patiš, em sarađuješ s nesvjesnim i nesavladivim ponavljanjem uslova zbog kojih patiš.
(...)
Radnik je tako priklješten između dva polariteta: želje za slobodom/ostvarenjem slobode u najneoliberalnijem mogućem režimu, i želje za afirmacijom rada u trenutku kad se rad lišava i najmanjeg privida identiteta, postajući puka bolest. Kako je moguće da se ova podjela ne pretvori u bolest? Želja za moć koja se pretvara u vakuum.
Nije slučajno da sve veći broj istraživanja upozorava na zdravstvenu opasnost novog milenija: mentalne poremećaje čiji se broj u zemljama takozvanog „prvog svijeta” ubrzano i sistematski povećava. Naročito vrtoglavo rastu svi psihološki problemi usko povezani s neposrednom okolinom datog subjekta (npr. depresija, anksioznost, hiperaktivnost, granični poremećaji ličnosti i poremećaj pažnje).
I Dardot i Laval se slažu da neoliberalna logika dopušta subjektu da želi tačno ono što mu sistem predlaže da želi: takav oblik „inteligentne” i „dobrohotne” moći koja ne djeluje direktno protiv volje podčinjenih subjekata nego direktno utiče na njihove želje. Ne govori Fisher bez razloga o „prekorporativnosti”, tj. planiranju i preventivnom modeliranju [želja, aspiracija i nada]. Ovo očigledno ne označava apokalipsu, ni potpuno odsustvo izlaza, niti poraz kao jedini horizont moguć nakon što se proizvede osjećaj ograničenja. Naprotiv. Sve to samo ukazuje na to da su mehanizmi eksploatacije teže uočljivi (...). Bez percipiranja protivnika kome se pripisuje društvena odgovornost za nedostojan život na koji smo prisiljeni, postoji rizik da se nađemo protjerani u vječno serijaliziranu sadašnjost zasićenu neposrednim potrebama koje je razdiru: ne samo da s mukom pokrećem sukob, nego – bez prošlosti i budućnosti – ne uspijevam iskusiti nikakve kolektivne veze. Ali to što ih ja ne doživljavam ne znači da one ne postoje, nego da ih ja mogu isključivo trpjeti. Dakle, željeni rezultat ovog „maskiranja” jeste inertan, monadski, izolovan i ranjiv pojedinac.
Zakon o radu, u ovom kontekstu, daleko je od pukog sekundarnog pomagala materijalizacije odnosa moći i potpuno gubi navodnu „prirodnost” za koju gospodari sanjaju da će postati „zdrav razum”. Zakon o radu može ili olakšati mimezu protivnika ili joj se suprotstaviti; olakšavanjem tih procesa može pomoći ili otkrivanju ili prikrivanju protivnika, može te procese ili usporiti ili otvoriti prostore za sukobljavanje.
Vizualiziranje protivnika uvijek podrazumijeva iskrenu pretpostavku o materijalnim uslovima koji ga čine protivnikom. Dakle, ako se rad skriva, dekonstruišući objekat eksploatacije, osnovni preduslov predstavlja preseljenje u normativni perimetar gdje se protivnik repersonalizira: da bih se borio, moram prepoznati protivnika, otkriti ga samom sebi. Višestruki su oblici rada, čitav kaleidoskop razlika s minimalnim zajedničkim nazivnikom – klicom pokreta koji je gotovo uvijek prisutan jer je cilj suprotne strane jedinstven: da te gurne u područje polja gdje si najbezopasniji.
Pokušajmo se fokusirati na ovaj pokret počevši od fronta koji se obično smatra „novim”.
(nastaviće se)
Preneseno sa: http://www.lavorovivo.it/lotte-diritti-nel-mondo-della-gig-economy/
Datum objavljivanja: 13/06/2018.