Intervju s Donijem Jonesom

S engleskog prevela: M. Evtov

Od objavljivanja videa gdje se vidi kako policajac Derek Chauvin gotovo devet minuta pritišće koljenom vrat Georgea Floyda dok ovaj izgovara svoje posljednje riječi: „Ne mogu disati“, protesti su eksplodirali u 18 zemalja i svih 50 saveznih država SAD-a. Krik Black Lives Matter podjednako odjekuje malim gradovima i velikim gradovima diljem SAD-a.

Postavlja se pitanje da li će organizovano radništvo sad prepoznati svoju kolektivnu moć i intenzivirati djelovanje da bi unaprijedilo radnički pokret? Kako to izgleda pokazuje primjer vozača autobusa u Minneapolisu organizovanih u sklopu sindikata Amalgamated Transit Union (ATU) Local 1005. Čim su izbili protesti, članovi tog sindikata su odbili prevoziti policajce i jasno dali do znanja da podržavaju radničku klasu.

S Donijem Jonesom, vozačem autobusa i predsjednikom crnačkog vijeća ATU-a Minneapolis, o radu policije i premošćivanju jaza između pokreta Black Lives Matter i radničkog pokreta razgovara Bianca Cunningham, organizatorica i redakcijska novinarka časopisa Labor Notes.

BC: Kako vam je ovih zadnjih par sedmica?

DJ: Potpuno smo iscrpljeni. Već smo imali vozače koji odbijaju voziti zbog COVID-a, a onda se od nas još očekivalo da prevozimo policiju. U jednom trenutku je policija ušla u naš autobus i jedan policajac je sebe snimao dok govori: „Mi smo kostolomci i idemo prebijati crnčuge.“

Mi smo sve to vrijeme vozili bez ikakvog doplatka za rad u opasnim uslovima. Zbog toga su tenzije dvostruko veće – od nas se naprosto previše očekivalo.

Sve to nas je navelo da odbijemo prevoziti policiju. Nadležne vlasti su nam odvratile da prevoz policije možemo odbijati samo u svoje slobodno ili vrijeme odmora. Iako je Gradsko vijeće, nadležno za gradski prevoz, dobilo od savezne vlade 226 miliona dolara za pomoć u vrijeme mjera protiv COVID-a, nama još uvijek nisu ništa platili iako smo ovdje na ulicama riskirali svoj život.

Sad kad više nema Nacionalne garde, nema policijskih autobusa. Dok ih je bilo, zauzeli smo stav i – odlučili iskoristiti svoje vlastito vrijeme.

[…]

BC: U govoru u kojem ste najavili da ATU Local 1005 više neće prevoziti policajce, rekli ste i da je samo jedna boja istinski bitna – boja novca, te da ni ne biste bili u ovom položaju da imate novca. Možete li reći nešto više o tome?

DJ: Meni je moj djed govorio: „Jedina bitna boja je – boja novca.“ Upozoravao me na to sve vrijeme dok sam odrastao.

Pod tim podrazumijevam da novac znači moć, a pošto mi novca nemamo, moć moramo osvojiti djelujući s ulice. Nas ima mnogo, ali za osvajanje moći bez novca treba vremena.

Mi u postojećim institucijama nemamo ni vlasništvo ni moć. Gledam, evo, slučaj Georgea Floyda: čovjek je ubijen zbog navodno lažne novčanice od 20 dolara. Uvijek se sve svodi na novac. Na koncu konca, svi imamo iste interese. Mi se sad protiv bogataša i moćnika borimo za goli život.

BC: U istom tom govoru zapitali ste mnoštvo: „Šta ćemo učiniti da održimo red u vlastitim zajednicama?“ Šta ste tim mislili?

DJ: Mislio sam naprosto na to da svojim zajednicama moramo vratiti poštovanje. Ne treba da nam policija ulazi u zajednice i tuče našu djecu; nama trebaju resursi da svoju djecu obrazujemo i zaštitimo.

Mi smo odrasli s idejom da „treba selo [da se odgoji dijete]“ ali smo se tog principa odrekli. Kultura je postala isključivo stvar individualnosti.

A trebamo se pitati kako da jedni druge podržimo i stimulišemo. Moramo se zajedno pobuniti i moramo se držati jedni drugih. Moramo početi smatrati odgovornim sami sebe i svoje izabranike: Amy Klobuchar je bila tužiteljica i nije osudila ni jednog jedinog policajca! Mislite da nju želimo za predsjednicu? Ni slučajno! Ona je dio sistema.

BC: Zašto je važno da se organizovano radništvo bavi pitanjima rasne pravde i policijske brutalnosti? Šta mogu učiniti sindikati, ne samo trenutno nego i inače, da bi se izborili za društvene promjene neophodne za zaustavljanje sistemskog rasizma?

DJ: Sindikati se moraju okrenuti radništvu kao takvom. Čim se prestanu praviti razlike između crnaca i bijelaca, postaje jasno da su i jedni i drugi podjednako siromašni. Sirotinja ostaje bez posla i gubi sve beneficije. Mnogo je bijelaca koji nikad ne bi marširali za odbranu života crnaca, ali moramo ih uvjeriti da siromašni bijelci imaju iste interese kao i siromašni crnci. To se odnosi apsolutno na sve. Svima nam treba zdravstvena zaštita, svima nam treba bolja plata, svima nam treba sigurnost posla.

Mnogi sindikati u Minnesoti su demonstrantima dostavljali hranu, vodu i ostale potrepštine. To je bazični način iskazivanja solidarnosti. Ali u našim sindikatima treba više političkog obrazovanja o tim pitanjima. Ljude obrazovanjem treba pretvoriti u aktivne članove.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 11/06/2020.