S engleskog prevela: M. Evtov
 

Zovem se Graciela, imam 54 godine i živim u gradu Paraná u Argentini. Cijelog sam života seksualna radnica. Počela sam u svojoj 23. godini da bih porodici pomogla da prebrodi tešku ekonomsku situaciju. Ne samo da sam uspjela pomoći porodici, nego i platiti dadilju, biti sama svoj gazda i birati radno vrijeme. I odlučila da tako zarađujem za život.

Iako cijelog života radim, ne mogu dobiti ni penziju ni socijalno osiguranje. To nije fer.

Usred ove globalne pandemije više no ikad osjećam ranjivost našeg položaja i neizvjesnost u kojoj živimo. Argentina se 20. marta potpuno zatvorila zbog COVIDa-19. Ovo mi je potpuno preobrazilo život. Uopšte ne mogu raditi.

Ja, moje četvoro djece i dvoje unučadi živimo u krajnjoj neimaštini, ali naši životi izgleda nisu bitni. Svi smo radnici bez formalnog zaposlenja i obično nas plaćaju ispod žita, tako da sad nemamo nikakvih primanja.

Moj posao seksualne radnice donosi polovinu porodičnih prihoda. Ovih dana nemamo novca ni za osnovne potrebe. Nemamo ni za hranu.

Nikada nisam radila u bordelima. Više volim da radim na ulici, uglavnom zato što smo tako u svojoj zajednici i imamo osnovne kodekse međusobne brige i poštovanja.

Izgubila sam sve kontakte s klijentima. Znam da su neke seksualne radnice počele raditi preko Interneta, ali ja nemam Internet na telefonu. Nazivam neke klijente, ali nemam načina da naplatim pošto nemam bankovni račun. Ne mogu pružati ni naplaćivati usluge virtualnog seksa.

Najviše me plaši neizvjesnost – koliko će ovo trajati? To niko ne zna.

Seksualni rad postoji otkada je svijeta i vijeka, ali mi nemamo nikakva prava ni status

Država oduvijek koristi manje prekršaje kao izgovor da nas zatvori, zlostavlja, siluje i svoje korumpirane džepove puni našim novcem. Mi trpimo kontinuirano nasilje, a policija skreće pogled.

Seksualni rad postoji otkada je svijeta i vijeka, ali mi nemamo nikakva prava ni status. Vlada je prekarnim i nezavisnim radnicima dala finansijsku pomoć, ali seksualne radnice nisu dobile ništa.

Prisiljene smo na razne rizike, a nemamo socijalnu zaštitu, sigurnost, ni zaštitu države. Ne možemo se registrovati u Ministarstvu rada, ne možemo plaćati porez i ne možemo plaćati socijalno osiguranje jer, po vladi, naša profesija ne postoji.

To nepriznavanje znači da nam je život krajnje nesiguran. Sad posebno shvatamo koliko je naše zdravlje važno. Kao seksualne radnice nemamo izbora: moramo ići u javnu bolnicu gdje nema odgovarajućih resursa, a čim se sazna čime se bavimo, trpimo stigmatizaciju, zlostavljanje i nasilje. Zlostavljanje je još gore za ženu mojih godina.

Ovih dana seksualne radnice preživljavaju zahvaljujući komunalnim bankama hrane. Konstantno tražimo hranu i donacije. Svakodnevno preživljavanje je izuzetno teško.

„I život seksualnih radnica je bitan“

Spašava nas naša mreža podrške. Prije dvije godine smo zajedno s kolegicama iz Rosarija, Chaca i Neuquéna pokrenule nacionalnu mrežu seksualnih radnica, s AMMAR Córdoba [Asociacion Mujeres Meretrices de Argentina je organizacija seksualnih radnica Córdobe koje se bore za svoja ljudska prava i pristup zaštiti na radu – prim. prev.].

Tokom pandemije se preko Interneta povezujemo s kolegicama u drugim dijelovima Argentine, kao i s onima u Brazilu i Čileu.

Ovo je ogroman izazov. Ali nas za vrijeme zatvaranja spašava ova mreža. Organizovale smo kampanje za prikupljanje sredstava za nabavku hrane i novčanu pomoć. AMMAR Córdoba počela je kampanju pod nazivom: „I život seksualnih radnica je bitan“.

Donacije su između ogranaka ove mreže podijeljene za kupovinu hrane i toaletnih potrepština za seksualne radnice. Prikupili smo novac i za podršku više od 300 porodica seksualnih radnica ove pokrajine, kao i pomoć za petnaest lokalnih organizacija.

Moramo nastaviti sa strategijom lokalnih organizacija. Moramo zahtijevati svoja radna prava i tražiti stvarni pristup pravdi.

Zahvaljujući ovoj mreži ja sam saznala da moj rad nije nezakonit, da i ja imam prava i da postoje zakoni protiv policijskog nasilja. Naučila sam kako da se branim i izbjegnem seksualno iskorištavanje.

Što je najvažnije, naučila sam da sam i ja dio društva.

[Svjedočenje zabilježila Marisa Fassi]

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 29/06/2020.