S engleskog prevela: M. Evtov

#stayathome/#ostanikući stvara bolnu dilemu desetinama hiljada radnika širom Evrope. Migrantski radnici se suočavaju s nezavidnim izborom: ostati na poslu, gdje su, najčešće kao njegovatelji, često najizloženiji virusu i riziku zaraze, ili se vratiti u svoju zemlju – gdje ih čekaju nezaposlenost i stigmatizacija.

Mnogi koji su, iskoristivši slobodu kretanja, došli iz najsiromašnijih evropskih regija, zatvaranjem granica su ostali na ničijoj zemlji: nema letova za repatrijaciju onih koji su izgubili slabo plaćene poslove, onih s mršavom ušteđevinom, onih koji – zahvaljujući specifičnim zakonskim odredbama – imaju ograničen ili nikakav pristup socijalnoj zaštiti. A one među njima koji se ipak uspiju vratiti kući često dočeka sumnja da sa sobom donose virus: „S velikom tugom molim Rumune u dijaspori: ne dolazite kući za Uskrs”, poručio je rumunski predsjednik Klaus Iohannis Rumunima koji žive u inostranstvu, a kojih ima pet miliona. [...]

Uprkos strogim mjerama za zaštitu javnog zdravlja u Rumuniji i Bugarskoj, iz obje te zemlje desetine hiljada radnika lete na Zapad radi nisko plaćenih sezonskih poljoprivrednih poslova. Njemačka vlada je u cilju spašavanja dragocjenih usjeva bijele šparoge ukinula odredbe o zapošljavanju, pa njemački proizvođači hrane ne moraju plaćati nikakve doprinose za socijalno osiguranje migranata pod uslovom se ovi vrate kući u roku od 115 dana. Austrija za to vrijeme krši mjere o zatvaranju granica organizovanjem čarter letova kojima iz Rumunije i Bugarske stižu stotine radnika za rad u 24-satnim službama za brigu o starijim i ranjivim osobama. U Beč je samo jednim takvim letom iz Temišvara, grada na zapadu Rumunije, i Sofije, glavnog grada Bugarske, stiglo više od 200 ljudi, mahom žena. Putnici izjavljuju da tokom putovanja nisu imali mogućnosti za fizičko distanciranje, te da su im odmah po slijetanju u Austriju i smještaju u državni karantin – oduzimani pasoši! Sve dok ta priča nije osvanula u lokalnim medijima.

U Austriji već oko 40.000 Rumuna rade kao 24-satni staratelji za starije osobe; i to u naizmjeničnim smjenama od po dvije i četiri sedmice. Po ugovorima su oni samozaposleni – što će reći da ih pandemija suočava s vrlo neizvjesnom budućnošću. Rumunija je nakon proglašenja vanredne situacije (16. marta) zabranila interna putovanja i većinu internacionalnih letova.

Mnogi njegovatelji su se nakon zatvaranja granica našli u škripcu – jedni u domovima svojih pacijenata, a drugi u Rumuniji, bez ikakvih primanja. Svi oni po ugovoru pola mjeseca provode u domovima pacijenta u Austriji, a pola mjeseca u Rumuniji. Uglavnom rade preko posredničkih agencija i mahom zarađuju manje od 11.000 eura godišnje – jer se iznad tog praga prihodi moraju prijaviti austrijskim poreznim tijelima. Iako su državljani EU, mnogi od njih nemaju nacionalno zdravstveno osiguranje, a u Austriji nemaju čak ni bankovni račun, što će reći da ni po kojem osnovu ne ostvaruju pravo na pomoć ni u Austriji ni u Rumuniji.

„Odriču nas se obje ove države”, kaže Marinel Dagadita, njegovateljica i aktivistkinja za prava njegovatelja. Neki od onih koji su se našli u Austriji, a želji se vratiti kući i djeci u Rumuniji, morali su skupo platiti taksi do granice koju su onda prešli pješke. Većina ovih žena ni ne pokušava da ustanovi svoja prava jer su dezinformisane, slabo govore njemački i/ili ne poznaju austrijske zakone i dinamiku vlasti, a žive u izolaciji tipičnoj za njegovatelje na dužnosti po 24 sata.

„Ako mogu organizovati letove kojima njegovatelje dovode na posao, zašto njegovateljima koji završe smjenu ne pomognu da se vrate kući?” – pita Elena Popa, predstavnica jedne grupe njegovatelja. „Znaju oni koliko im vrijedimo. Nadamo se da će ova zdravstvena kriza skrenuti pažnju na posao njegovatelja i pokazati koliko vrijedimo.”

Popa se nada boljoj regulaciji sektora i povoljnijim ugovorima o radu. Ali njena kolegica Gianina Culda nije tako optimistična. Culda, koja od februara neprekidno brine o pacijentu s teškom demencijom, a nema šanse da ode kući i vidi vlastitu kćer, kaže: „Političari nas vide samo kao instrumente za rad, vojnike na frontu, ali vojnike bez „oružja“ – mi nemamo nikakva prava, samo obaveze.”

[…] Teško je reći da li se istočnoeuropska dijaspora vraća u matične zemlje privremeno ili za stalno. „S obzirom na lošije sisteme medicinske i socijalne zaštite, zemlje istočne Evrope vjerovatno čeka teška ekonomska i socijalna kriza“, upozorava Marin Lessenski, direktor programa Otvoreno društvo sa sjedištem u Sofiji.[...]

Krizu u kojoj se nalaze migranti bez papira i tražitelji azila – radna snaga pozamašne sive ekonomije u Evropi – komplikuju i različiti odgovori na pandemiju. Smatra se da samo u Velikoj Britaniji ima milion ljudi bez papira kojima prijeti krajnja oskudica. Neke države su pragmatično odvojile zdravstveni od pravnog statusa. Portugal je svima koji traže azil ponudio privremeno državljanstvo, Španija ublažila mjere imigracijskog pritvora, Njemačka suspendovala Dublinsku uredbu – kojom se određuje koja država EU odgovora za ispitivanje zahtjeva za azil, Irska obznanila svima koji tokom pandemije zatraže zdravstvenu zaštitu ili usluge socijalnih službi da garantuje sigurnost – što će reći da niko ko nema papire neće biti prijavljen imigraciji ni policiji. Ukinute su i prisilne deportacije.

Ali su Grčka, Belgija, Holandija, Kipar i Slovenija privremeno ukinule mogućnost azila, a Mađarska potpuno ukinula pravo na azil zbog „rizika širenja virusa Covid-19”.

Izuzetno zarazna priroda Covida-19 stvara u javnom zdravstvu paradoks: ako migrantski radnici, s papirima ili bez papira, nemaju mogućnost medicinske ili socijalne pomoći, oni će nastaviti s radom i nakon što se razbole, te tako ugroziti zdravlje šire zajednice. „Da bi cjelokupnu populaciju održali zdravom, morate svima pružiti odgovarajuću zdravstvenu zaštitu”, kaže Jenny Phillimore, sociolog s univerziteta u Birminghamu, specijalistica za migracije i javno zdravstvo.

Dok EU pokušava uspostaviti zajednički pristup ekonomskim posljedicama pandemije i izlasku iz blokade, sve se glasnije traži i zalaganje za zajednički pristup prema migrantima.

„Nema opravdanja za ograničavanje prava na azil”, kaže Catherine Wollard, direktorica Evropskog vijeća za izbjeglice i prognanike. Velikim brojem ljudi u pravno, ekonomski i psihološki nesigurnim situacijama – što uključuje pritvor i krajnju oskudicu – ugroženo je cjelokupno javno zdravlje.“

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 16/04/2020.