BORBA U DOBA KORONE: Ideološka pobjeda Sandersove kampanje

Piše: 

Jedediah Britton-Purdy
„Ako u ovoj zemlji mora biti klasnog rata, krajnje je vrijeme da taj rat dobije radnička klasa.“ Ovo je prošle godine izjavio Bernie Sanders. Zahvaljujući njegovom radu i radu mnogobrojnih aktivista koji su iznijeli njegovu kampanju, politika klasne borbe u Americi u dva navrata osvaja milione glasova, a socijalizam postaje budućnost za koju je borba tek otpočela. Nikakva kompromisna kandidatura elite američkih Demokrata ne može vratiti točak unazad: bauk kruži Amerikom, bauk socijalizma – i definitivno osvaja glasove. Sanders se nije izborio za vlast u SAD-u, baš kao ni prije njega Corbyn u Britaniji, ali su obojica radikalno izmijenili politički horizont u svojim zemljama. (@RiD)

S engleskog prevela: M. Evtov


Demokratija podrazumijeva da biramo način zajedničkog života, a ne da hijerarhiju i granice u kojima smo rođeni prihvatimo kao sudbinu. Demokratija podrazumijeva da taj zajednički izbor vršimo poštujući jednakost svakog pojedinca i tako da svako uživa jednaku političku moć. Po tom jednostavnom standardu, SAD i nisu baš neka demokratija. Demokratiju je 2016. i 2020. godine pokušala učiniti stvarnom i suštinskom jedna kampanja koja je tako postala pokret i generacijska prekretnica za ljude koji su shvatili kako ih nejednaka i nedemokratska država ubija i uništava ono što vole. Takvo šta ne prestaje sa završetkom kampanje, mada nije izvjesno šta će potom postati.

Odustajanje Bernieja Sandersa od (koronavirusom uzdrmane) trke za demokratsku predsjedničku nominaciju označava, bar za sada, kraj vala socijaldemokratske energije i socijalističke imaginacije kakav u SAD-u nije viđen već sto godina. I to u trenutku kad događaji još jednom zorno dokazuju opravdanost Sandersovih zahtjeva za univerzalnu zdravstvenu zaštitu, ekonomsku sigurnost i snagu radništva, jer pandemija upravo hara zajednicama najugroženijih, najnesigurnijih i najnemoćnijih Amerikanaca.

Zapanjuje da su službeni mediji Sandersovu kampanju rutinski opisivali kao gnjevnu, ratobornu, čak i kao ljevičarski trampizam. A ko god se našao i blizu te kampanje, upoznao ikoga od ljudi koji idu od vrata do vrata i onih koji redovno daju male donacije – shvatio je da je to kampanja po duhu idealistička, po tonu optimistična, a u smislu mogućnosti koje pruža izuzetno plemenita. U stvari je dala glas onima koji ga nemaju i pokazala narodu mogućnosti kolektivnog djelovanja, te odbila prihvatiti eksploataciju i strah od ekonomske devastacije kao sudbinu miliona. Ta kampanja je modelirala nešto što bi se moglo nazvati patriotizmom za odrasle: patriotizam bez iluzija i budalaština o ekcepcionalizmu.

Sanders o SAD-u govori kao o normalnoj državi sa strašnim problemima, državi u kojoj ljudi eksploatišu jedni druge i naizgled stabilnim životima prijeti strah od siromaštva i bolesti, a masovna hapšenja potkopavaju slobodu i demokratiju. Ali njegova kampanja je djelovala smislena samo onima koji i sami vjeruju da SAD još uvijek pruža pristojne mogućnosti, ali ne zbog nekog sudbinskog obećanja, ne zbog Deklaracije o nezavisnosti ni zbog Abrahama Lincolna, nego zato što demokratska većina ima moć da promijeni svoj zajednički život. Uvjerenje da su vaši sugrađani u stanju čuti istinu o svojoj zemlji, pa glasati za temeljne promjene, predstavlja stav kome je, za razliku od nacionalizma, teško naći premca po patriotizmu.

Gnjeva jest bilo, ali mahom gnjeva ljudi koji shvatili da se može i bez bankrota zbog troškova liječenja, zlostavljanja na radnom mjestu, bolesti koju osiguranje ne pokriva. To je gnjev koji nastaje kad se poniženje pretvori u odlučnost i solidarnost, što se događalo kad god Sanders otvori svoj skup i omogući spontana svjedočenja ljudi koji pričaju o svojim mukama.

Bilo je politike „mi protiv njih“, ali je pouka Sandersove kampanje i to da politika ne počinje traženjem konsenzusa, nego određivanjem pravca zajedničkog života, što podrazumijeva i utvrđivanje prepreka na tom putu. Javne osude „klase milijardera“ i „rasističkog krivično-pravnog sistema“ nisu milozvučne, ali demokratija i pravda ne počinju pretvaranjem da je sve u redu i da se svi slažemo. Oni koji su Sandersovu kampanju kritikovali zbog neumjerenosti iskazuju, u najboljem slučaju, političku naivnost, a u najgorem onu vrstu klasne predrasude koja više drži do intonacije govora nego do često nevidljivih života koje ova zemlja uništava.

Politička revolucija

Suština novog socijalizma ogleda se u dubokoj svijesti o razlici koja u SAD-u postoji između života kakav jest i života kakav bi mogao biti (ne u nekoj tehno-utopijskoj budućnosti, već upravo sada) i u uvjerenju da je svrha politike u tome da se taj jaz premosti. To je značenje „političke revolucije“. Ankete su pokazale da se solidnoj većini, a posebno velikoj većini demokrata i mladih, svidio svijet koji je dočarala Sandersova kampanja: zdravstvena zaštita za sve, porez na velika bogatstva, veća ekonomska sigurnost, više javnih dobara, zelena infrastruktura i put do planete pogodne za život.

Naravno, nisu svi željeli ovakvu budućnost, čak ni među demokratima; Sanders nije mogao preuzeti kontrolu nad strankom zato što birači sumnjaju da je američka demokratija u stanju izgraditi most u bolji svijet. Desnica već decenijama napada i pljačka državu, a liberali se mlako odupiru – prihvataju principe, a svađaju se oko specifične primjene i rezultata. Analitičari i vodstvo stranke vide političku mudrost kao rezignirano prihvatanje „činjenice“ da se ne smijemo previše nadati i da je politika sva od malih koraka i ideoloških kompromisa.

Teško je tražiti od ljudi da preskoče sve što im je rečeno da stoji između njih i života u čiju bi mogućnost željeli vjerovati. Još i teže kad je destruktivno predsjedavanje Donalda Trumpa postiglo to da se suštinski obrambeni stav američkog centra i ljevice bazira na otporu (#Resistance), a ne na transformaciji. Svima nam je poznato kako izgledaju loše političke promjene. Malo nas je iskusilo promjene dobre vrste.

S obzirom na sve to, Sandersova kampanja je postigla zadivljujuće rezultate. U zemlji u kojoj se socijalizam donedavno smatrao nemogućim, u doba kada su socijalizam proglasili mrtvim i pokopanim, Bernie je u svoju viziju uvjerio veliku većinu mladih i glasača južnoameričkog porijekla. Pobijedio je u Kaliforniji, prevladao u Nevadi i gotovo prevladao i u Teksasu. Ove pobjede oblikuju budućnost američke politike. [...] Čak se i kampanja Joea Bidena, bar nominalno, zasniva na političkim pozicijama daleko ljevičarskijim od onih koje su u posljednjih dvanaest godina zastupale kandidature Obama/Clinton.

Hoće li se pokret nastaviti i nakon završetka kampanje, kako je Bernie obećao u govoru kojim je oglasio kraj svoje kandidature? Postoje dobre šanse da se to desi. Bernie nikad nije išao na kult ličnosti, koliko god to njegovi kritičari nisu bili u stanju ili odbijali shvatiti. Njegova ikonografija je bila zabavna, i funkcionisala za osobu takve čestitosti i integriteta, ali kampanja je od početka bila značajnija od Bernieja. Kako je Bernie oduvijek i namjeravao. A njegova kampanja je proizvela određenu klimu mišljenja i čitavu grupu – čak i generaciju – koja sebe smatra demokratsko-socijalističkom ili socijaldemokratskom, grupu koju budući kandidati neće moći ignorisati. U svjetlu svega ovog, najlakše je reći da je sad sve do nas – demosa političke revolucije. A o tome se mnogo toga može reći.

Nema predaje

Ali, kako se dobro zna, uslove u kojima stvaramo istoriju ne možemo birati. Mnoštvo bi demokrata Sandersovu ostavštinu rado zaboravilo kao noćnu moru, kao kratki internetski hir u deceniji populizma. Mnoštvo će nacionalističkih pljačkaša Trumpove sorte preuzeti socijaldemokratsko shvatanje države koja ekonomiju formira na osnovu ljudskih potreba, ali će, odbacujući solidarnost i egalitarizam, etno-nacionalnim insajderima ponuditi određenu sigurnost u zamjenu za odriješene ruke s vladinim ugovorima i ostalim poklonima za odgovarajuću vrstu bogataša. Ljevica za izgradnju pokreta, održavanje duha i osnaživanje kapaciteta nema institucionalne platforme, osim u tom smislu sporne Demokratske stranke, što je dio razloga što se toliko energije ulaže u bitni ali ograničeni mehanizam kampanja. Pokreti se u doba krize i zbunjenosti lako raspadaju – naročito pokreti bez matične organizacije. Da su vrijeme i događaji bili imalo drugačiji, Sanders bi oko svoje kampanje mogao organizovati pristojan i hrabar pristup COVIDU-19. Ali se borba, u strahu i iscrpljenosti pandemijom, svela na spašavanje pokreta od raspada.

Ali razmislimo malo. Dogodilo se nešto prekrasno i zapanjujuće, koliko god grubo oblikovano, improvizovano i čudno. Pronašli smo način da svijet pozovemo na odgovornost. Zamišljali smo državu u kojoj niko ne živi od plate do plate, niko nije obespravljen, državu u kojoj su obrazovanje i zdravstvena zaštita besplatni i svima dostupni – državu u kojoj ne vladaju ovoliki strah i nejednakost i državu u kojoj se da nazrijeti život bez straha i nejednakosti. Sjetili smo se da ovu promjenu mogu izazvati samo solidarnost i moć.

Mnogima bi ove rečenice početkom 2016. godine bile nerazumljive, ali sad tačno znaju šta one znače. Mi – svi mi – previše smo dobri da bismo živjeli ovako kako živimo; u nama je i na nama da izgradimo drugačije načine života. To nije nikakva misterija, ali da je teško, teško je – i previše važno da bismo odustali. Kompromis i nekako, ali predaja nikako. I budimo zahvalni jedni drugima i senatoru Bernieju Sandersu.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 09/04/2020.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

17/04/2020