S engleskog prevela: M. Evtov

Sredinom marta me neko upitao hoće li COVID-19 potaći val sindikalizma. Prva mi je reakcija bila da kažem: Neće. Otkud sindikati uz sve mjere socijalnog distanciranja, kad se ljudi ni ne smiju sastajati u grupama? Mislio sam da će radnici biti toliko preplašeni užasima pandemije da o udruživanju neće previše razmišljati.

Bio sam kratkovidan. Nisam shvatio koliko će se radnici razgnjeviti zbog nebrige i čak bešćutnosti s kojom su ih kompanije tretirale tokom ove krize, zbog poslodavaca koji ni prstom nisu makli da nabave maske i sredstva za dezinfekciju ruku. Srditi radnici shvatili su da je kolektivno djelovanje najpouzdaniji način da poslodavce natjeraju da im osiguraju neophodnu zaštitu na radu. Takvo smo djelovanje vidjeli kod onih koji rade za Amazon, McDonald's, Domino, Instacart, Perdue Farms, Whole Foods i u manjim trgovačkim lancima kao MOM's (organska hrana) u Philadelphiji. Mnogi su svoje bitke vodili socijalno distancirani – stojeći razmaknuti dva metara dok su blokirali svoja radna mjesta. Drugi su automobilima blokirali, na primjer, McDonald's iz kojeg se hrana kupuje direktno iz vozila.

Da mogu, mnogi od ovih radnika nesumnjivo bi glasali da se sutra pridruže sindikatu, iako je Trumpov antisindikalno nastrojeni Državni odbor za radne odnose (National Labor Relations Bord/NLRB) privremeno obustavio sve sindikalne izbore do kraja marta. Ali zasad je nejasno hoće li ovoliki bijes i aktivizam nadahnuti koronavirusom rezultirati povećanim članstvom sindikata. Razlog zato nije ni nov ni nepoznat: kad god su u SAD-u sindikalni izbori, karte se naglo poslože u korist korporacija, a protiv radnika koji bi da se organizuju.

Zastrašivanjem protiv organizovanja radništva

Kate Bronfenbrenner s univerziteta Cornell u jednoj studiji navodi da kompanije često koriste zastrašivanje da bi osujetile organizovanje radništva. U studiji je Bronfenbrenner analizirala sindikalne izbore između 1999. i 2003. godine koje je nadzirao NLRB. Po njenim nalazima, 57% kompanija je prijetilo zatvaranjem pogona u kojima radnici izglasaju sindikalnu organizaciju, a 47% ih je reklo da će smanjiti plate i dodatke. Bronfenbrenner navodi i da je 34% kompanija ilegalno otpustilo pristalice sindikata, 28% ih se ilegalno pokušalo uvući u organizacioni odbor sindikata, a 22% ilegalno koristilo „mito i posebne usluge“ da radnike nagovore da glasaju protiv sindikata. Jedna druga studija (izbora 2016. i 2017. godine) navodi da su kompanije otpustile gotovo svakog petog stalnog radnika koji je predvodio sindikalne kampanje.

Sindikalno organizovanje još je više otežano činjenicom da savezno pravosuđe naginje konzervativizmu. Naime, poslodavci ne samo da mogu zahtijevati od radnika da gledaju videoiće protiv sindikata i slušaju šta protiv sindikata imaju reći konsultanti, nego mogu i sindikalnim organizatorima zabraniti da kroče na tlo preduzeća – zahvaljujući presudi Vrhovnog suda iz 1992. godine kojom su prava privatnog vlasništva postavljena daleko iznad prava i interesa radnika. Prema toj presudi, poslodavci organizatorima mogu zabraniti čak i da stavljaju letke na vjetrobrane auta na parkiralištu za radnike.

U borbi protiv sindikata mnogi poslodavci su tokom pandemije bivali podjednako agresivni kao i dotad. Amazon se debelo potrudio da sindikalcima da na znanje da neće tolerisati pokušaje sindikalnog organizovanja. Otpustili su Christiana Smallsa, koji je u skladištu na Staten Islandu predvodio štrajk radnika koji su smatrali da im Amazon ne pruža ni minimum zaštite od virusa. Otpustili su i Bashira Mohameda, vodećeg radnika-aktivistu u njihovom skladištu u Minnesoti, a u Seattlu su otpustili dva informatičara, inače žestoka zagovornika borbe protiv klimatskih promjena, koji su kritikovali sigurnost u Amazonovim skladištima. Podružnica Amazona Whole Foods kreirala je toplotnu mapu za koju koriste 25 vrsta mjernih podataka (uključujući nivoe raznolikosti i broj pritužbi na sigurnost) da bi mogli pratiti koje su im trgovine najviše izložene riziku od sindikalnih aktivnosti.

Izvršni direktor kompanije Trader Joe's šalje 31. marta svim radnicima pismo protiv udruživanja u sindikate, a radnik te kompanije u Louisvilleu kaže da je dobio otkaz zato što je na svojoj Facebook stranici izrazio zabrinutost zbog nedovoljne zaštite protiv COVIDa-19 [na radnom mjestu]. Sve se to dogodilo nakon što Google otpušta četvoro predvodnika radničkog organizovanja, a i tech miljenik Kickstarter iznenada otpušta nekoliko članova sindikalnog organizacijskog odbora (tvrdeći da nisu otpušteni zbog sindikalnog angažmana).

Iskra otpora

Nisu sumorni svi izgledi za udruživanje u sindikat. Eksplozija obustava rada i bolovanja u vezi s koronavirusom dolazi netom nakon najvećeg vala štrajkova od 1980-ih: štrajkovi #RedforEd 2018–19, kao i masovne obustave rada u General Motorsu, Marriottu i Stop & Shop. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da sindikati već skoro 50 godina nisu imali ovako visoku podršku. Iznenada je pokrenut i val osnivanja sindikata dopunskih univerzitetskih predavača, studenata, novinara digitalnih i štampanih medija, muzejskih radnika, bolničara, radnika u prodavnicama kanabisa i radnika neprofitnih organizacija.

Za radništvo je dobra vijest i to što su ovogodišnji predsjednički kandidati Demokrata iznijeli najambicioznije planove za obnovu sindikata u posljednjih nekoliko decenija, možda okončavajući poduži period tokom kojeg je ova stranka uzimala radništvo zdravo za gotovo. Demokratski kandidati kao da su tek sad, sve jedan za drugim, shvatili (ili se ponašali kao da su tek shvatili) koliko je značajno ojačati radnički pokret da bi se okončala stagnacija plata, da bi se smanjila nejednakost dohotka, te misle li Demokrati ponovno osvojiti Michigan, Pennsylvaniju i Wisconsin.

Teško je znati da li Joe Biden, [već nominovani, op.prev.] predsjednički kandidat, stvarno misli ono što govori o žestokoj borbi za obnovu sindikata, ali je sigurno da bi radnici imali koristi od demokratske većine u NLRB-u, koja dolazi s kontrolom nad Bijelom kućom.

Esencijalni su prije svega životi

Na snimci izlaska štrajkača iz skladišta Amazona u Chicagu, jedna hrabra radnica kaže: „Ovdje nije riječ o tome da su Amazonci neradnici. Mi želimo raditi. Želimo raditi u čistom objektu. Želimo raditi tamo gdje će biti sigurno i za našu djecu i za naše porodice. Kako možemo biti esencijalni radnici kad naši životi nisu esencijalni?“

Izrekla je esencijalnu poentu: u društvu u kojem se korporacije neumorno fokusiraju na maksimiziranje profita i produktivnosti, kolektivno djelovanje je daleko najdjelotvorniji način da radnici natjeraju poslodavce da zadovolje njihove potrebe. Većinu korporativnih rukovodilaca nije nimalo briga imaju li njihovi radnici glas na poslu. Na radništvu je ove države da natjera poslodavce da čuju njihov glas – jasno i glasno. To nikad nije bilo nužnije nego u vrijeme ove užasne pandemije kad mnogi radnici umiru jer njihove kompanije ne provode mjere zaštite na radu.

(Članak je dio sekcije posvećene pandemiji u izdanju Summer 2020)

IZVOR: dissentmagazine

Objavljeno: Ljeto, 2020.