S engleskog prevela: M. Evtov

Nedavni val pobuna kojima su građani pružili podršku globalnom pokretu Black Lives Matter (BLM) nama dvjema je, kao crnkinjama koje zajedno imaju preko 50 godina radnog iskustva u humanitarnom i razvojnom sektoru, značio da konačno možemo prodisati. U središte pažnje konačno su dovedena naša iskustva rasizma – i individualiziranog i sistemskog.

Ali kako da se odgovorom na ovaj prelomni trenutak u našem sektoru potakne svođenje računa, a da ono ne postane samo još jedna tehnokratska djelatnost nadzirana odozgo, što je očito neefikasan pristup?

Pozdravite se s „neutralnošću“

Svođenje računa prije svega podrazumijeva odbacivanje dugotrajnih pretpostavki o humanitarnoj pomoći. Sistem te pomoći izgrađen je na principu neutralnosti koji više vrednuje našu sposobnost za pružanje usluga nego našu sposobnost za spašavanje života i solidarnost. Da smo tokom genocida u Ruandi, recimo, djelovali kao humanitarni radnici, naša bi se uloga svela na posmatranje i pregovaranje pristupa, i ne bismo učinili sve u svojoj moći da intervenišemo i odbranimo narod od silovanja i ubijanja. Je li to principijelnost?

Neutralnost se više ne može koristiti kao izgovor za neaktivnost ili ozbiljno kršenje ljudskih prava. Kako protesti BLM jasno pokazuju, šutnja znači slaganje. Pasivnost institucija isto je što i strukturno ugnjetavanje.

Ukinite naš neuspjeli sistem globalnog upravljanja

[Nije slučajno to što je António Guterres nedavno UN-ovim radnicima zabranio da se pridružuju protestima Black Lives Matter.] Svođenje računa zahtijeva i utvrđivanje istorije osnivanja Ujedinjenih naroda i Institucija Bretton Woods – MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije – koje održavaju ekonomsku i političku hegemoniju imperija SAD-a i bivših kolonizatora. Finansijska, monetarna i trgovinska politika ovih institucija natjerale su siromašne zemlje u još veći dug, uništavajući im ekonomije, izazivajući socijalne nemire i huškajući na građanski rat.

Ovaj propali sistem globalnog upravljanja i međunarodnih finansija direktno utiče na našu sposobnost da pomognemo svojim zajednicama. Humanitarna i razvojna pomoć neodvojive su od politike i odnosa vlasti u ovom sistemu, a sve dok se ne pozabavimo tim stvarima, i dalje ćemo samo tapkati u mjestu. Krajnje prepreke za prelazak naših zajednica s pasivnih „primatelja pomoći“ na ravnopravne partnere produkt su promašenih sistema koje trebamo srušiti i nanovo izgraditi.

Od samog osnivanja UN-a nas indoktriniraju da UN igra ključnu i dobronamjernu ulogu u osiguravanju globalnog mira, sigurnosti i spašavanju života u zajednicama pogođenim krizom. Ali je ustrojstvo UN-a, a posebno Savjeta bezbjednosti, inherentno neravnopravno. Zločini protiv čovječnosti prolaze nekažnjeno ukoliko navodni počinitelj ima podršku neke članice s pravom veta (recimo u Izraelu i Siriji). Sankcije se primjenjuju na zahtjev članica s pravom veta, razarajući živote najsiromašnijih, ali ne donoseći nikakve značajne pozitivne pomake (recimo u Iranu i Venezueli). Vojne intervencije UN-a predstavljaju interese zemalja osnivača ove organizacije.

Uzaludni su pozivi na reformu institucija koje perpetuiraju nejednake i nasilne globalne strukture na kojima su i zasnovane. Ukidanje finansiranja i raspuštanje ovih institucija predstavlja najučinkovitiji korak ka izgradnji novog sistema, istinski utemeljenog na pravednosti i pravdi. Zemlje globalnog Juga mogu pomoći u stvaranju svima korisnih alternativnih institucija zasnovanih na solidarnosti.

Naglavce okrenite međunarodne nevladine organizacije (MNVO)

Da bismo pojam solidarnost sproveli u djelo i vlast istinski prebacili na lokalne zajednice, svođenje računa zahtijeva novo vodstvo odbora i viši menadžment koji predstavlja zajednice za koje MNVO i druge humanitarne organizacije tvrde da im služe. Finansiranje se mora postaviti kao prioritet, a sredstva u mnogo većoj mjeri dodjeljivati onima na prvim linijama borbe za socijalnu pravdu i izgradnju pokreta.

Ako je cilj međunarodne pomoći zaustaviti potrebu za pomaganjem, onda nevladine organizacije trebaju imati izlazni plan i razviti nova mjerila uspjeha za svoje organizacije fokusirane na prenos vlasti, novca i glasa na lokalne zajednice, organizacije i pokrete. Prenose li one ovim snagama svoje znanje i veze? Pomažu li im da jačaju kapacitete ili im odvlače sredstva, zasluge i ljudske resurse? Prepuštaju li „tržišni udio“ drugima ili ga, naprotiv, povećavaju uspostavljanjem nacionalnih subjekata u zemljama sa srednjim dohotkom na globalnom Jugu, naprosto kao strategiju za prikupljanje sredstava?

Sistem međunarodne pomoći izuzetno je dobar u monopoliziranju pažnje koju izazivaju krize i u zasjenjivanju većine humanitarnog i razvojnog djelovanja samih „pogođenih“ zajednica i njihovih lokalnih grupa. A esencijalno je s lokalnim zajednicama i organizacijama graditi odnose koji se temelje na međusobnom poštovanju.

Prvi korak je da se ljudi na globalnom Jugu smjesta prestanu prikazivati kao pasivni „korisnici pomoći“ kojima trebaju „bijeli spasitelji“. Ovaj narativ šteti i obmanjuje jer kontinuirano hrani i podržava iskrivljeni i uveliko neuravnoteženi globalni okvir moći i odnosa. Mora se prestati s omalovažavajućim i romantizirajućim predodžbama. Umjesto toga, prikupljanje sredstava MNVO-a treba zasnivati na osnaživanju dinamičnog rada samih naših zajednica.

Pokret BLM potiče imenovanje crnih žrtava da bi se spriječilo poništavanje njihove ljudskosti i njihovo brisanje iz kolektivnog pamćenja. Imena su bitna jer podrazumijevaju prepoznavanje pojedinaca.

Na profesionalnoj razini i u kontekstu industrije međunarodne finansijske pomoći, uvažavanje rukovodstava lokalnih organizacija i zajednica izuzetno je bitno kao dio temeljnog procesa društveno-ekonomskog vrednovanja koji oblikuje globalnu percepciju, odluke o investiranju i raspodjelu resursa. MNVO-e moraju imenovati lokalne organizacije kao dio novog narativa o saradnji. Snagu, predanost i snalažljivost zajednica i vođa na globalnom Jugu treba isticati, a ne držati skrivene od javnosti.

Ne dozvolite da nas novac ušutka

Uz još veći nadzor nas kao vođa organizacija globalnog Juga, svođenje računa znači i preispitivanje načina na koji održavamo integritet.

Dosad su zahtjevi za promjene fokusirani na to da osiguramo da što više dolara pomoći dođe direktno u lokalne zajednice i organizacije, bez brojnih postojećih slojeva posrednika.

Iako je ovo pitanje itekako važno, stanje naših zajednica neće se drastično poboljšati bez rješavanja strukturnih izvora ekonomskih i političkih nejednakosti. Svaka osoba u sektoru pomoći i razvoja mora krenuti od propitivanja vlastitog učešća u nepravednim sistemima koji ne snose nikakvu odgovornost prema lokalnim zajednicama. Kako kaže Arundhati Roy: „Dobročinstvo milosrđem gasi bijes... Dobročinstvo održava postojeće strukture.“ Moramo osigurati da naši glasovi ne budu ušutkani novcem. Ne možemo biti salonski aktivisti i one na ulici podržavati vodeći vlastiti ugodni život odvojen od njih. Odgovornost zajednicama kojima služimo započinje propitivanjem našeg vlastitog saučesništva u siromaštvu, nepravdi i obespravljivanju.

Okanite se ispraznih reformi

Svođenje računa zahtijeva od civilnog društva da se okani birokratije i izvrši revoluciju u svojim zahtjevima i pristupima. Možete li zamisliti da gradite pokret solidarnosti u kojem nevladine organizacije i ostale skupine civilnog društva s globalnog Sjevera i globalnog Juga koriste svoju moć da organizuju štrajkove kojima će glavne donosioce politika, donatore i međunarodne agencije natjerati da provedu ozbiljne reforme?

Zamislite da se složimo pa za vrijeme sljedeće Generalne skupštine UN-a organizujemo marš milion ljudi u New Yorku i po glavnim gradovima širom svijeta, zahtijevajući trajno restrukturiranje Savjeta bezbjednosti UN-a, uključujući i ukidanje moći veta. Zamislite da sve svoje resurse i paralelne pokrete napokon udružimo u borbi za pravdu i jednakost i da se zajednički borimo za strukturne promjene koje će kontrolu preusmjeriti zajednicama – možemo li takvo šta i zamisliti?

Previše se kostura globalnih inicijativa nalazi u ormaru međunarodnog sistema – od Milenijskih razvojnih ciljeva i Okvira iz Sendaija preko programa za temeljne promjene do Ciljeva održivog razvoja i inicijative Grand Bargain. Oni služe kao podsjetnici na prošle, neuspjele pokušaje laganih reformi. Nemamo više ni vremena ni strpljenja za programe koji nisu mnogo više od alata za prikupljanje sredstava.

Nije dovoljno govoriti o rasizmu. Nije dovoljno davati izjave o tome kako podržavate BLM. Nisu dovoljni polovični pokušaji lokalizacije. Mi si ne možemo priuštiti još 50 godina apatije prema ugnjetavanju koje se održava kroz sistem međunarodne pomoći.

Treba hrabrosti da ovaj trenutak pandemije i ustanka iskoristimo za svođenje računa koje bi učinilo da naše zajednice od pasivnih „primatelja pomoći“ postanu punopravni i ravnopravni akteri pokreta koji mogu donijeti promjene potrebne za ostvarenje univerzalne pravde i zajednički opstanak.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 19/07/2020.