BARCELONA: Stanovanje – pristupačno i zajedničko, a ne špekulativno

Piše: 

Stephen Burgen
Sužavaju se javni prostori i smanjuju javna dobra, čak i ona smatrana zajedničkim gotovo otkad je vremena i ljudi, kao što je voda. K tome, kad govorimo o javnom, ponekad zajedničkom, pristajemo na to da više nema kolektivnog ni društvenog. A jedan aspekt naših života, po mnogo čemu ključan koliko i hrana i voda, nestao je u tranziciji 1990ih, zajedno sa svim pričama o kolektivnom i društvenom vlasništvu: nestalo je stanovanje kao društveno dobro. Stanovanje je sad jedna od najcjenjenijih roba na tržištu. Da bi otplatili preskupe kredite za preskupe a upitno uslovne stanove, zaposleni radni ljudi robuju bankama i svojim gazdama. A nezaposlenih u toj priči uopšte nema.
Priča iz Barcelone, o stambenoj zadruzi i drugačijem konceptu stanovanja, pokazuje da alternative tržištu ipak ima. U trenutku kad u BiH cijena kvadratnog metra osrednjeg skupog stana probija plafon od 3.000 KM, a društvenih stanova gotovo i da nema, u najmanju je ruku potrebno otvoriti pitanje stambene politike i stanovanja za sve, a ne samo za bogate. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Barcelonska stambena zadruga, otvorena nepunu godinu prije no što je Španija uvela jedno od najstrožih pandemijskih zatvaranja u Evropi, osvaja prestižnu nagradu za arhitekturu nakon što je njen model zajedničkog života procvao tokom pandemije.

La Borda, projekat drvene konstrukcije od 28 stanova i nekoliko zajedničkih prostora, osvojio je prestižnu nagradu za savremenu arhitekturu Mies van der Rohe. Komisija za dodjelu nagrada opisuje nagrađeni projekat kao „transgresivan... model zasnovan na suvlasništvu i zajedničkom upravljanju zajedničkim resursima i kapacitetima”.

Stanari su tamo bili jedva godinu dana kad je došlo do zatvaranja [zbog pandemije], a tad je komunalni plan zgrade stvarno došao na svoje, kaže Cristina Gamboa, vodeća figura za aspekt održivosti i, zajedno s Polom Massonijem, glavna projektantica.

Kad se ustanovilo da nijedan stanar nema COVID, bilo je moguće koristiti zajedničke prostore – uključujući kuhinju-trpezariju, vešeraj, višenamjenski prostor, sobe za goste kao i otvoreno dvorište, parking za bicikle i terase – i tako je ublažena ona vrsta izolacije koju trpe ljudi u konvencionalnijim zgradama.

„Bila je privilegija ovdje živjeti tokom pandemije”, kaže Gamboa. „Pokazalo se da ovi prostori dopuštaju vrstu interakcije koja u konvencionalnom stambenom bloku ne bi bila moguća. Na primjer, pošto niko nije putovao, gostinske sobe se nisu koristile, pa su postale radni prostori.”

Za razliku od eksperimenata iz zajedničkog života u londonskim skvotovima kao St Agnes Place i Villa Road 1980-ih i 1990-ih, koji su se izvodili u porodičnim kućama, La Borda je dizajnirana s kolektivom na umu.

Otkako su ukinute restrikcije zbog COVID-a, oko dvije trećine stanara sastaje se svake srijede na večeri u zajedničkoj trpezariji.

„La Borda je uzor u smislu projektovanja za rad od kuće, što je u kolektivnom stanovanju rijetka stvar”, kaže Frances Holliss, arhitektica i autorica knjige Beyond Live/Work: the Architecture of Home-based Work (Više od život/rad: arhitektura kuća koje su i radno mjesto).

„Kuće se mogu proširiti radnim prostorom – na drugom spratu, ako želite. Ova zgrada je projektovana tako da se na svakom koraku povećava društvena interakcija i gradi zajednica, i tako smanjuje društvena izolacija – prokletstvo onih koji rade kod kuće.”

Projekat La Borda proizašao je iz kampanje da se napušteni industrijski kompleks Can Batlló u kvartu Sants obnovi i stavi u funkciju lokalne zajednice, što je opet iznjedrilo Lacol, kolektiv mladih arhitekata zainteresovanih za razvoj participativnih projekata.

Gambou i njene kolege u Lacolu inspirisali su koncepti stanovanja u Danskoj i Urugvaju, te arhitekti iz 1970-ih, kao Belgijanac Lucien Kroll.

Vodila su ih tri načela: održivost, sudjelovanje i zajedništvo.
„Naš je model za pristupačno, a ne špekulativno stanovanje, ali htjeli smo stvoriti i nešto što se lako replicira, a ne zatvorenu zajednicu”, kaže Gamboa, koja živi u ovoj zgradi.

 

Kao koral – za susrete i prirodnu klimatizaciju

Projekat, s velikim unutrašnjim dvorištem punim svjetla, podsjeća na koncept „korala“ uobičajenog u Madridu i južnoj Španiji, gdje središnji prostor služi i kao mjesto susreta i kao prirodni klima-uređaj.

Drvena konstrukcija omogućuje prilagodljivost stanova, a istovremeno poboljšava izolaciju i smanjuje negativni uticaj na okoliš.

„Ovo je pasivna zgrada s aktivnim učesnicima“, kaže Gamboa.

Zadrugari, od dvadesetogodišnjaka do penzionera, stanove ne posjeduju, ne mogu ih prodati ni proslijediti dalje. Troškovi kirije i života su oko 30-35% ispod tržišnih.

Solarni paneli opskrbljuju strujom zajednička područja, a zajednička praonica rublja smanjuje račune i oslobađa životni prostor.

Budući članovi plaćaju povratnu naknadu od 18.500 eura, ali na listi čekanja već ima 50 ljudi, pa Gamboa kaže da je jedino rješenje graditi više.

U javnom vlasništvu je samo 1,5% stambenog fonda Barcelone, a ostatak je sve teže dostupan većini, posebno mladima, te oko 80% mladih u dobi od 18 do 30 godina i dalje živi s roditeljima.

Gamboa kaže da ih je osvajanje nagrade Mies van der Rohe iznenadilo: „Divno je vidjeti da priznanja dobija i drugačije bavljenje arhitekturom“.

Dio novčane nagrade od 20.000 eura biće utrošen na slavljeničku večeru za stanare i ostale uključene u realizaciju projekta.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 02/04/2022.

Foto: Pierre F. Lombard/Wikimedia Commons

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

15/05/2022