BALKAN i EU: Zelena tranzicija, zlatna groznica?

Piše: 

Valery Perry
Rudna bogatstva Balkana, bar kad su neke rude u pitanju, ostaju izvor lijepe zarade i u zelenoj tranziciji. Ili pogotovo u zelenoj tranziciji. Pitanje je samo za koga: a) strane korporacije, b) evropske vlade, c) korumpirane političke elite regije ili d) stanovništvo Balkana i lokalne zajednice? Kako sad stvari stoje - zaradiće ovi pod a), b) i c), a običan balkanski narod će vidjeti poneku navodno dobrohotnu donaciju - na nivou milostinje. Projekti koje smo dosad imali prilike vidjeti i tok procesa koji su do njih doveli ukazuju na to da će lokalne zajednice od rudarenja imati samo štete, ma kako osavremenjeno bilo (ako bude), a da ih niko i dalje ni za šta neće pitati. Tekst koji donosimo sugeriše kako bi se to moglo izbjeći, ali ostaju pitanja koja postavljaju zajednice širom Balkana: hoćemo li mi obnovu ekonomije na rudarenju? Hoćemo li rudarenje uopšte? @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Zlatna groznica naših dana dešava se (i) u zemljama Zapadnog Balkana. Od načina na koji će ovih šest zemalja – i njihovi ključni evropski i američki partneri – iskoristiti šanse na raspolaganju zavisi hoće li ulaganja podržati očajnički potrebne političke i ekonomske reforme ili dodatno nagraditi i učvrstiti neliberalne režime. Potonji ishod će prevladati ako se ne postave tri osnovna pitanja i ako na njih ne bude zadovoljavajućih odgovora: Imaju li građani pravo na informisani pristanak za eksploataciju u svojim zajednicama? Postoji li funkcionalan zakonodavni i nadzorni mehanizam koji osigurava provođenje svih evropskih standarda? A gdje ide novac?

Nakon kraja Hladnog rata i otvaranja ovih zemalja demokratskom Zapadu i njegovom slobodnom tržištu smjenjivale su se plima i oseka obećanja o ekonomskim prilikama i obnovi. Desili su se početni priliv stranih ulaganja (uključujući potrošačima poznate brendove McDonald's, Microsoft i Benetton), djelimična i nesavršena privatizacija državnih i javnih poduzeća (sve od industrijskih objekata preko tvornica do hotela) i sticanje i prodaja nekretnina (primorskih, urbanih i planinskih).

Ovi ekonomski procesi nikad nigdje ne teku glatko ni lako – područja bivše Istočne Njemačke i danas vidno zaostaju za zapadnonjemačkim državama, a tu se radilo o dobrovoljnoj integraciji teritorija pod paskom demokratske i odgovorne vlade. Nasuprot tome, šest zemalja Zapadnog Balkana (ovdje definisanih kao pet bivših jugoslovenskih republika plus Albanija) nikad nisu imale takvu privilegiju dobrog upravljanja. Njihovu situaciju još je više otežala globalna ekonomska dinamika – deindustrijalizacija i premještanje proizvodnje s globalnog Zapada na Istok (osobito Kinu), finansijska kriza 2007-2008. godine i učinak automatizacije na radna mjesta.

Dugoročno gledajući, potreba za strateškim ili ključnim sirovinama za nove tehnologije i prelaz na zelenu energiju teško da ima premca kad je u pitanju trenutni i potencijalno budući ekonomski procvat. U toku je globalna pomama za tim materijalima, a zemlje i kompanije istražuju, iskapaju, otpremaju i prerađuju sve od litija preko magnezija do nikla i čega sve ne. (Traže se i iskopavaju i ostale rude – kao srebro i zlato – koje možda nisu strateške, ali ih je lijepo imati.)

 

Iza gladi za energijom i baterijama u koje se ta energija skladišti stoji uspon mobilnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i pomak ka zelenijoj tehnologiji: novi proizvodi zahtijevaju nove sirovine.

A s povratkom geopolitičke utakmice SAD i Evropa – da bi se što manje oslanjale na zemlje poput Kine i osujetile njihovu dominaciju – postaju sve više zainteresovane da zalihe ključnih sirovina osiguraju kod kuće, blizu kuće ili u „prijateljskim“ zemljama.

 

Lokacija, lokacija, lokacija

U poređenju s prostranstvima Kine, Brazila i Rusije, Zapadni Balkan je malen prostor. Međutim, blizina ostatku Evrope i Evropske unije, kao i status ovih zemalja (s izuzetkom Kosova) kao kandidata za članstvo u klubu EU čine resurse ove regije, ma koliko ograničene, izuzetno poželjnima.

Mada nijedan dio ove regije nije imun na požudne poglede investitora (osim možda ravničarske poljoprivredne Vojvodine na sjeveru Srbije), već i površni uvid ukazuje na to da bi Bosna i Hercegovina i Srbija mogle imati najviše potencijala. Registar minerala koji finansira EU već pokazuje šta je na jelovniku i korisno je organizovan po kategorijama: bazni metali (aluminij, boksit, bakar itd.), posebni i rijetki metali (npr. litij, kadmij), željezo i ferolegure, plemeniti metali (zlato, srebro), energetske sirovine (uran, ugalj, itd.), drago kamenje, građevinski materijali i tako dalje.

Velik dio toga ima veze s Evropskim zelenim dogovorom (European Green Deal) EU-a i širim naporima da se upotreba fosilnih goriva počne smanjivati identifikacijom i razvojem alternativnih oblika energije i njenog skladištenja i prenosa. Nije li onda najbolje da EU ostvarenje svojih ciljeva u vezi sa zelenom energijom osigura tako što će istovremeno jačati ekonomsku „povezanost“ s državama kandidatkinjama sa Zapadnog Balkana kroz, na primjer, Zeleni plan za Zapadni Balkan?

Na Zapadnom Balkanu se mogućnosti iskopavanja minerala istražuju već godinama, ali te inicijative generalno nisu privlačile veću pažnju javnosti – bilo zbog netransparentnosti rada vlasti, slabog lokalnog medijskog i poslovnog izvještavanja, diskrecije investitora ili kombinacije ova tri faktora. Posmatračima nije promaklo da je izvjesni napredak – nesretnim izborom trenutka ili sretnom slučajnošću – postignut tokom karantina zbog COVID-a, kad su javna okupljanja bila ili zabranjena ili strogo ograničena. Na primjer, 2012. godine jedan bh.-australijski biznismen kupuje malu bh. kompaniju koja postaje Eastern Mining, koju 2017. godine kupuje britanska kompanija Adriatic Metals koja 2020. godine dobija svoju dotad najveću koncesiju – za istraživanje i eksploataciju zemljišta s resursima koji uključuju srebro, cink, olovo i barit, a obuhvata oblast Vareša, udaljenog oko 25 minuta vožnje od glavnog grada BiH. Godine 2021. osniva se njemačka firma Magnezij za Evropu (MFE/Magnesium for Europe) koja – fokusirajući se na izvlačenje magnezija – odmah počinje s radom u Kupresu, bh. gradu s hrvatskom većinom, koji je od Sarajeva udaljen oko dva sata vožnje, a od hrvatske luke Ploče oko 2,5 sata vožnje.

Priličnu tišinu oko istraživanja i eksploatacije poremetili su snažno medijski popraćeni ulični protesti koji su vladu Srbije primorali da u januaru 2022. godine kompaniji Rio Tinto povuče dozvolu za iskopavanje litijuma nedaleko od granice s BiH. Ali ovaj projekat nije zaboravljen i ovog mjeseca je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nagovijestio da će ga njegova vlada sad odobriti na osnovu ekoloških garancija same kompanije i EU-a.

Usto su vlasti izdale i dozvole za traženje zlata, bakra i još mnogo toga na području planine Rogozna – između Novog Pazara, najvećeg grada u Sandžaku, jugozapadnoj regiji Srbije, i Kosova – što uključuje rudarski okrug Trepča na sjeveru Kosova. Obje su ove oblasti ekonomski nerazvijene i siromašne, s istorijom osjetljivih odnosa između manjine i većine, ali je naročito sjever Kosova stalno u žiži pažnje zbog političkog osporavanja i nestabilnosti.

 

Izloženost raste

U novije vrijeme nezavisna istraživanja novinara i istraživača otkrivaju više takvih napora i skreću pažnju javnosti na takve inicijative. U julu 2023. godine ugledni bh. Centar za istraživačko novinarstvo (pokrenut 2004. godine uz finansiranje Američke agencije za međunarodni razvoj) objavljuje jedan od prvih članaka u kojima se iznose fiskalne i ekološke nuspojave projekta Adriatic Metalsa u Varešu, a novinarska pitanja su očito iznervirala predstavnike ove kompanije (oko minut nakon početka snimka). Nakon prvih pomnijih istraživanja projekta Vareš i problema u gradiću Lopare u Republici Srpskoj, gdje se traga za litijem, uslijedili su i drugi istraživački izvještaji, uključujući one na njemačkim, francuskim (na njemačkom jeziku) i talijanskim portalima i medijskim kućama. Za građane ove regije svakako je najvažnije to što su se u izvještavanje i rasprave više uključili regionalni mediji.

Ovi problemi i akteri izlaze na vidjelo i kroz otvorenu promociju rudarstva u ovoj regiji koju vrše EU i njene razne privatne kompanije i udruženja koja nastoje iskoristiti prilike na Zapadnom Balkanu.

Nedavno održana internetska radionica u organizaciji privatnih i javnih lokalnih i subjekata iz EU-a oglašavana je kao prilika za „usklađivanje“ između kompanija željnih poslovanja i ljudi i mjesta ove regije koja nude mogućnosti. Ton i sadržaj čitavog događaja bili su u svojoj prezentaciji toliko „zapadnjački“ da bi čovjek pomislio da se raspravljalo o prilikama u zemljama poput Njemačke ili Švajcarske, gdje se osnovni elementi demokratske odgovornosti ne dovode u pitanje.
Teme poput korupcije, zarobljene države i kleptokratije bile su blaženo odsutne; jedna prezentacija u PowerPointu uključivala je slajd koji vladavinu prava u određenom dijelu BiH opisuje kao dobru, što su lokalni učesnici u online chatu i raspravi dočekali s podsmijehom.

Kompanije koje se bave rudarskim istraživanjima marljivo pokušavaju uglancati svoju reputaciju među različitim publikama. Lycos Balkan Metals daje donacije vjerskim zajednicama i stipendira studente u BiH. Adriatic Metals je u BiH bio sponzor diplomatskih prijema poput proslave zvaničnog kraljevog rođendana u rezidenciji britanskog ambasadora i godišnjeg prijema koji zajednički organizuju Danska, Finska, Norveška i Švedska. (Prednosti i mane korporativnog sponzorstva takvih događaja trebalo bi zasebno razmotriti.)

Neki posmatrači sve ovo smatraju dobrom i odgovornom društvenom odgovornošću, ali drugi ne mogu a da u tome ne vide određenu količinu pranja obraza i zelenog ušminkavanja.

Razumno bi bilo i vrijednost ovih ad hoc i ograničenih poklona uporediti s prihodima ugrađenim u koncesije i poslovanje. Kako sve više informacija o tim kretanjima prodire u javnost, veliko je pitanje šta će – ili šta može – donijeti ova osviještenost?

 

Dio koji nedostaje

U sistemu koji normalno funkcioniše i podrazumijeva odgovornost, ta vrsta ulaganja bi trebala poslužiti kao golema prilika da ljudi i zajednice svoja prava stečena rođenjem iskoriste obnavljajući područja uništena trostrukim udarcem poslijeratne stagnacije (posljedice ratova iz 1990ih traju i danas), deindustrijalizacije i globalizacije.

Lokalnim liderima bi ovo trebala biti prilika da – umjesto što omogućuju ubrzani pad na dno – snagama udruženim unutar i između zemalja ispregovaraju ponude najbolje za svoje građane i budućnost. To bi trebala biti prilika i da se odluči ne samo koje će se rude iskopavati i izvoziti, nego i koja se vrsta obrada može obaviti u zemlji, budući da upravo faze obrade omogućavaju solidne dobro plaćene poslove, te obrazovne, istraživačke i kulturne mogućnosti koje pruža jedan zdrav ekosistem.

Ali ovaj ambiciozni životni ciklus mogućnosti naprosto ne postoji u većem dijelu Zapadnog Balkana – zbog nedostatka dobrog upravljanja, odgovornosti i transparentnosti koji se u ovoj regiji očituje već decenijama. Takva situacija odgovara lokalnim političarima kojima nije u interesu da mijenjaju pravila igre na kojoj već dugo profitiraju.

S obzirom na dokazani obrazac iz protekle tri decenije, ne treba se iznenaditi što obećanje profita ne predstavlja podstrek za čistiju upravu ili političke ekonomije ove regije. Političke igre su očigledne, a ključni lideri znaju pravila.

Politički ekonomista, profesor i bivši političar Dušan Pavlović u svojoj knjizi Mašina za rasipanje para: pet meseci u Ministarstvu privrede u kojoj prikazuje to sjajno i sažeto objašnjava, prikazujući kako je Vučić usavršio ekstraktivnu moć svoje stranke – a time vlade i države – kroz političku ekonomiju zasnovanu na kombinaciji pokroviteljstva javnog sektora, lukavih transakcija stranih investitora i privatizacija državnih preduzeća koje nikad ne bi prošle inspekciju iole odgovornijih računovođa. (Ova knjiga bi trebala biti obavezno štivo za sve međunarodne zvaničnike na Zapadnom Balkanu, jer u suštini nudi dekoder za cijelu regiju.)

 

Zažmiri na oba oka?

SAD, EU, Velika Britanija i druge države odavno se žale da za radom u takvom okruženju vape države nesputane vrijednostima kao što su odgovorno upravljanje, borba protiv korupcije i transparentnost (npr. Kina, Zaljevske države i Rusija, kako detaljno objašnjava Pavlović).

Međutim, i kompanije iz EU-a i njenih saveznika sve spremnije posluju u tom istom okruženju, zatvarajući oči pred nedostatkom vladavine prava i istinskog savjetovanja s građanima, neuravnoteženom raspodjelom prihoda itd. – kako su, kad smo već kod toga, decenijama činile i u Rusiji.

Pavlović napominje, na primjer, da javne subvencije koje održavaju strukture vlasti u Srbiji često idu u korist evropskih kompanija – recimo njemačkih, francuskih i talijanskih – što znači da srpski narod subvencionira ove kompanije iz EU.

Rezultat su sve ciničnija društva Zapadnog Balkana koja primjećuju da uzvišenost govora o vladavini prava i reformama neophodnim za pristupanje EU potpuno oprečna realnoj praksi upravo tih vlasti i njihovih privatnih investitora.

Ono što se troši za podršku civilnom društvu koje radi na projektima odgovornog upravljanja smiješno je u poređenju sa stotinama miliona eura vrijednim poslovima koji se za to vrijeme sklapaju. Procvat rudarenja će potaknuti ovu kontraproduktivnu – pa čak i destruktivnu – dinamiku u regiji koja se navodno priprema za buduće članstvo u EU.

Ovdje se možda radi o klasičnom kapitalističkom profitiranju: koja to švajcarska, njemačka, britanska ili bilo koja zapadnjačka kompanija ne bi htjela povoljan koncesijski ugovor kakav nikad ne bi mogla sklopiti na svom domaćem terenu? Ko to ne bi želio da iz regije gotovo isključivo povezivane s ratom izvozi rudu koju bi mu kod kuće obrađivali radnici na dobro plaćenim poslovima?

Ali što se više takva ekstrakcija događa u okruženju bez pravila, to je manje vjerojatno ostvarenje bilo kakve vizije sveobuhvatne kontinentalne evropske sigurnosti, a još manje demokratske i prosperitetne budućnosti navodno namijenjene tim zemljama.

Ovaj potencijal neće biti protraćen jedino ako se ugradi u viziju političke ekonomije i društvenog ugovora koji koriste građanima ove regije. Ovo se ne može desiti na razini elite, od vrha prema dole. Šanse za uspjeh postoje samo ako se smislen i svjestan angažman odozdo prema gore dopuni smislenim i svjesnim pritiskom odozgo prema dole – tu dinamiku pritiska Vijeće za politiku demokratizacije (eng. DPC), u kojem sam viša saradnica, naziva „sendvič“ (pressure sandwich). Moj kolega Kurt Bassuener artikulisao je tri pitanja koja treba postaviti i na koja treba dati zadovoljavajuće odgovore, o čemu govori i Lippman:

  1. Da li ljudi u datoj zajednici imaju mogućnost i pravo za informisani pristanak na sve predviđene i započete projekte – u smislu odobravanja ili zaustavljanja projekta u bilo kojem trenutku?

  2. Da li postoji jasan zakonodavni okvir i prateći režim implementacije i provođenja zakona koji reguliše takve aktivnosti i osigurava usklađenost, i da li je taj okvir barem jednako dobar kao i oni uobičajeni u okviru EU kojoj zemlja navodno teži, naročito u vezi s pitanjima nadzora životne sredine i javnog zdravlja?

  3. Kuda ide novac, koliko ga po zakonu obavezno ostaje u zajednici/državi i kako se taj novac onda koristi?

 

Budućnost utemeljena na dostojanstvu – i ove regije i EU-a

Ovo ne treba smatrati pustim snovima.

Preusmjeriti raspravu tako da prilike i potencijalno bogatstvo dođu direktno u ruke naroda u čijoj se zemlji resursi nalaze konačno bi ponudilo budućnost i viziju baziranu na dostojanstvu, a ne na humanitarnim darovima. EU i njeni saveznici trebaju se obavezati da će podržavati isključivo ulaganja i eksploataciju resursa koji zadovoljavaju standarde participacije, jasnoće i pravednosti.

To bi na čitavom Zapadnom Balkanu trebalo uključivati niz elemenata:

  • Posvećenost obaveznom, redovnom uključivanju građana od najranije faze projekta u razmatranja o tekućem ili potencijalnom rudarenju, koristima i rizicima koje ono donosi, kao i opcijama za smanjenje tih rizika.

  • Podršku načelnicima i opštinama radi razvoja lokalnih politika i uticaja na politike i zakonodavne okvire (o okolišu, tantijemama, itd.) viših nivoa kojim će se osigurati da lokalne zajednice ne budu ostavljene s mrvicama dok se milijarde izvoze.

  • Obavezivanje na podršku javno dostupniminformacijama o poslovima koji se sklapaju u cijeloj regiji, putem javno dostupnog portala/baze podataka, da bi građani dobili pouzdane informacije prije nego što projekat postane svršen čin.

  • Uspostavljanje nezavisnih građanskih odbora za praćenje, nadzor i izvještavanje o nadležnim domaćim institucijama i javnim finansijama u vezi s ovom industrijom.

  • Momentalnu primjenu mogućnosti koje nudi Evropski zeleni dogovor i svih njegovih standarda na šest zemalja Zapadnog Balkana, uz razumijevanje da bi te mogućnosti, pravilno provedene, mogle ubrzati reforme potrebne za pristupanje u EU.

Preuzimanje ovih obaveza bi konačno bila istinska potvrda – a ne samo prazna priča na radionicama/konferencijama/okruglim stolovima – da moć i djelovanje moraju početi i ostati u pogođenim zajednicama i da članstvo u EU-u nije samo za elite, nego ga treba graditi s ljudima i za ljude tih zemalja.

Još nije kasno da EU, SAD, Velika Britanija, Norveška, Švajcarska i drugi koji tragaju za tim rudarskim bogatstvima stanu na pravu stranu istorije i naroda. Evropski zeleni dogovor govori o moći. Kritične sirovine govore o moći. Vrijeme je da konačno obogatimo sve ljude Zapadnog Balkana i damo im moć koja im je decenijama bila uskraćena – zarad dugoročnog dobra buduće Evropske unije, cjelovite, slobodne, zelene i mirne.

IZVOR: Just Security

Objavljeno: 25/06/2024.

FOTO: EKO BiH Mreža

Obrada i priprema teksta: RiD

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

10/07/2024