Aveti tranzicije: od Ekoglasnosti do evropskog Zelenog dogovora

Piše: 

Tsvetelina Hristova
Bugarska je, kao i druge nekada socijalističke zemlje, na pragu još jedne tranzicije – zelene. Prethodna joj je, kao i nama, donijela privatizaciju resursa, deindustrijalizaciju, osiromašenje društva. Ova sad ih dovodi u kolonijalni položaj spram moćnijih zemalja Evropske unije. Autorica teksta zaključuje da put do zajedničke, održive i pravedne tranzicije ne može voditi preko pretvaranja svijeta u igralište za kapitaliste. Priča o Bugarskoj - a kao da je i o nama. @RiD


S njemačkog preveo: M. Manojlović

Evropska unija razvija svoju novu strategiju „Zeleni dogovor“> (Green Deal) koja njene članice treba da pripremi za prelazak na održiviju privredu, ali neke od njenih centralnih pretpostavki i mehanizama privrednog razvoja nužno će dovesti do ponavljanja, pa i pogoršavanja štetnih posljedica prethodnih tranzicija.

No ovi mehanizmi će prije svega produbiti transformaciju društva koja je na evropskom Istoku 1989. godine pokrenuta prelaskom na kapitalizam slobodnog tržišta.

Logika Tranzicije s velikim T
 

Pojam tranzicije uspostavljen nakon 1989. godine još uvijek snažno utiče na predstave koje određuju granice političkog djelovanja. Srećko Horvat i Igor Štiks govore o „pustinji tranzicije“ predstavljajući je kao čistilište koje treba preći da bi se dospjelo na drugu stranu. [...]

Tako gledano, prelaz, ili tranzicija, ne funkcioniše tek kao niz socijalnih, političkih i privrednih transformacija. Tranzicija funkcioniše kao tiranija jednog idealizovanog modela […] uspostavljenog uz pomoć novca, robe, ljudi, a u sve većoj mjeri i podataka. Štaviše, ovakav narativ tranzicije negira privremenost svakog političkog dogovora, zajedničkih horizonata i političkih programa, ukidajući mogućnost „prelaza bez telosa“ [unaprijed određenog cilja ili odredišta, op.ur.] u kojem su još mogući pregovori, osporavanja i borba.

Tranzicija kao briše i negira postignuća iz socijalističke prošlosti, a usto oblikuje i ograničava predstave o pravdi u postsocijalističkom svijetu, mobilišući avet „zombi-socijalizma“ kao strašilo i ujedno objašnjenje za sve neuspjehe novog režima.

Tako je još uvijek uobičajeno na socijalistički period gledati kao na period stagnacije, monolitni poredak u kojem su dominirali deficiti, oskudica i totalitarna vlast. Ovo gledište je opravdavalo neophodnost Tranzicije (s velikim T) – prelaza u politički okvir u kojem spoj liberalne demokratije i neoliberalnog kapitalizma predstavlja svetinju koja se ne preispituje.

Međutim, socijalistički period je bio ispunjen promjenama i samoobnovom, a pred svoj kraj iznjedrio mnoge temeljne postavke prelaza na kapitalizam : pojačanu trgovinu i saradnju s nesocijalističkim zemljama, uvođenje novih oblika privatnog vlasništva i upravljanja preduzećima, više prilika za politički pluralizam i izvjesne mogućnosti kritikovanja režima. Socijalizam u Bugarskoj je u svojoj završnici poprimao oblike „kapitalizma s ljudskim licem“ u kojem je država pokušavala spojiti privredne reforme sa zaštitom socijalnih prava radništva.

Važan dio interne kritike režima u povoju, uz umjetničke kritike otuđenja u industrijskim društvima i osude neravnomjerne raspodjele moći, bili su i ekološki pokreti.

Slom 1989. godine nije uništio samo infrastrukturu i institucije koje su održavale socijalnu sigurnost i zajedništvo, nego je u korijenu sasjekao i internu kritiku koja se u svojoj težnji ka socijalnoj, ekološkoj i političkoj pravdi pozivala na temeljne ideološke postavke komunizma.


Ekološka ostavština tranzicije
 

Socijalistički režim u istočnoj Evropi jest bio modernistički projekat industrijalizacije, sa svim posljedicama koje je to podrazumijevalo – eksproprijacija zemljišta, eksploatacija i zagađivanje životne sredine – no polako postaje poznato da je on na više nivoa uključivao i ekološko-političke mjere.

Zemlje istočnog bloka su kroz masovni odgoj i ekološke brigade razvile praksu svakodnevne zaštite prirode i okoline, koja se razlikuje od zapadnjačkih formi kapitalističke zaštite okoline. Da ni ne govorimo o etosu recikliranja, ponovne upotrebe i popravljanja koji je u socijalističkom svijetu prevladavao, a nakon 1989. godine potpuno iščezao, s uvođenjem jednokratnog konzumerizma.

Tokom 1980ih širom istočnog bloka ponikli su i brojni lokalni pokreti za zaštitu okoline, glasni kritičari istinske cijene industrijalizacije društva koji su postepeno gradili osnovu za politički pluralizam. U Bugarskoj se iz protesta zaštitnika okoline razvio pokret Ekoglasnost (prema terminu Mihaila Gorbačova „glasnost“ u značenju političke otvorenosti i pluralizma) koji važi za jednu od prvih opozicionih partija. U prvi višestranački parlament izabrano je 17 njegovih članova, što je činilo 4% zastupničkih mjesta, a taj procenat od tada nije dostigla nijedna ekološka partija. Barbara Jancar-Webster primjećuje da nakon 1989. godine prisutnost ekoloških pokreta u parlamentu stalno opada, pošto je siromaštvo natjeralo ljude da se usredsrijede na pitanja golog opstanka.

Ovo postepeno iščezavanje ekološke zainteresovanosti vidljivo je i u programskim tekstovima bugarske tranzicije. Na primjer, u Akcionom planu za Bugarsku, koji je po nalogu bugarske vlade izradio tim američkih stručnjaka, doslovno se navodi da će ekološka pitanja morati biti nekoliko godina ostavljena po strani, i da će ljudi u Bugarskoj svoju želju za ekološkom pravdom morati zatomiti sve dok zemlja ne razvije kapitalističku privredu. Savjetovano je da se odustane od ideje ekološkog javnog dobra i da umjesto toga politika zaštite životne sredine bude zasnovana na privatnom vlasništvu. Ovaj plan, čije je pojedinosti vlada većinom ignorisala, ipak je odredio ton tranzicione „šok-terapije“ koja je obuhvatala masovnu privatizaciju, pravosudne reforme, podsticanje mehanizama slobodnog tržišta uz ukidanje zagarantovanih socijalnih prava.

Kasniji izvještaji o stanju zaštite životne sredine pokazuju zabrinjavajuće tendenciju:. industrijsko zagađivanje je znatno opalo – kao posljedica uništenja državnih firmi i zatvaranja fabrika. No pojavili su se novi oblici zagađivanja i uništavanja životne sredine, u skladu s novim principima postsocijalističke privrede – primitivnom akumulacijom kapitala i krajnjom bijedom.
Prirodni resursi i zaštićeno zemljište konfiskovani su ubrzanim procesom privatizacije javnih dobara koji je opravdavan imperativom stvaranja privatnog vlasništva i podsticanja preduzetništva. Pored toga, siromaštvo je donijelo nov vid zagađivanja vazduha, dijelom starim automobilima, dijelom masovnim povratkom na loženje drveta, pošto je malo ko mogao sebi priuštiti da se grije na struju ili centralno grijanje.

Kasnih 2000tih novi ekološki pokreti počinju protestovati protiv ograđivanja zemljišta i uništavanja prirodnih staništa, no pitanje siromaštva ostaje odvojeno od pitanja ekološke politike. Novi kontekst razmišljanja o ekološkoj pravdi, zasnovan na primatu privatnog vlasništva i imperativu profita i slobodnog tržišnog nadmetanja, nije generisao interventne mehanizme.

Najčešća strategija ekološke borbe u Bugarskoj – sankcije Evropske komisije – imaju za efekat da društvo u cjelini plaća troškove, dok privatni profiti ostaju netaknuti.


Evropski Zeleni dogovor
 

Aktuelni diskurs o „zelenoj“ tranziciji pokazuje uznemirujuće sličnosti s hladnoratovskim dihotomijama: uspostavlja neoliberalni kapitalizam kao jedinu realističnu budućnost. Ovo je ideološki narativ koji svoj sadržaj besramno posuđuje iz mita o tranziciji lansiranog prije više od tri decenije.

Na geopolitičkom nivou, ponovo se progresivni Zapad postavlja naspram autoritarnog i regresivnog Istoka. Iako plan REPowerEU energetsku transformaciju Evrope povezuje s geopolitičkim pozicioniranjem protiv Putinove Rusije, postoje indicije da ovaj plan sadrži mnoge odrednice i izuzetke koji će naftnim i gasnim gigantima u EU omogućiti da nastave s uvozom ruskih fosilnih goriva.

Program ove najnovije, „zelene“ tranzicije i dalje je zasnovan na razvoju slobodnog tržišta i fantazijama o rastućoj kvalifikaciji radne snage. Najvažniji mehanizam za sprovođenje ovog programa još uvijek je Kohezioni fond EU, sistem preraspodjele kapitala koji je doprinio čvrstom spoju političke i ekonomske moći u postsocijalističkim zemljama poput Bugarske. Kohezioni fond, koji se smatra instrumentom za ostvarivanje pravedne tranzicije, čini ideološki i politički okvir za transformisanje teritorijalne strukture Evropske unije u različite kategorije regionalnih jedinica.

Politikom privilegovanja direktnih inostranih investicija, smanjivanja poreza i preraspodjele javnih sredstava na privatna preduzeća, najsiromašnije jedinice Unije pretvaraju se u nosioce prometa kapitala. Ova logika razvoja kroz privatni kapital etablirana je kao srž tranzicije u istočnoj Evropi.

Ironično je da su mehanizmi navedeni u planu za pravednu tranziciju već isprobani u praksi, uz opšti neuspjeh širom regije.


Ukrajina, čiste tehnologije i prisilno izmještanje poslova
 

Kakvo okruženje stvaraju ovi mehanizmi? Jedna od manje zapaženih posljedica ruske invazije na Ukrajinu jeste transformacija tržišta digitalnih usluga na istoku Evrope – branše koja je uvijek hvaljena kao bitan dio Zelenog dogovora.

Ukrajina je, sa svojom jeftinom radnom snagom i velikim rezervoarom visoko stručnih informatičara, spadala u jednu od glavnih meta outsourcinga (izmještanja proizvodnih i uslužnih djelatnosti u zemlje s jeftinijom radnom snagom, op. prev.) u regiji i cijeloj Evropi. Velike firme kao SAP, EPAM i Grammarly bore se da zadrže jeftinu istočnoevropsku radnu snagu nakon povlačenja iz Ukrajine. [...]

Tzv. autsorsing, slavljen kao sredstvo za direktna inostrana ulaganja u istočnu Evropu, u biti je ekstraktivistički poduhvat, kako pokazuje Kalindi Vora, zato što izvjesne društvene grupe pretvara u izvor životne energije za druge grupe [...]. Na ove prve, koji dolaze iz trećeg, a u sve većoj mjeri i drugog svijeta – gleda se kao na pomoćno, servisno i njegovateljsko osoblje za klijente i proizvodne pogone na globalnom Sjeveru.


Upskilling: Sredstvo „zelene“ tranzicije
 

Rad za kompanije iz inostranstva generiše ekstremne razlike u primanjima. Prosječna plata u bugarskom informatičkom sektoru, branši koja je zabilježila brz rast zahvaljujući projektima i preduzećima koji koriste autsorsing, ove godine iznosi otprilike 2.500 evra. Minimalac je u Bugarskoj 350 evra, a prema podacima jednog od najvažnijih sindikata, dvije trećine bugarskog radništva prima plate manje od prosjeka – pri čemu je taj prosjek tri puta niži od prosječne plate u IT sektoru.

Ova rastuća nejednakost sakrivena je ispod sveprisutne retorike humanog kapitala i visokokvalifikovanih radnika u evropskom Zelenom dogovoru i u nacionalnim privrednim politikama. EU porast kvalifikovanosti radne snage vidi kao sredstvo zelene tranzicije, no to sredstvo obećava nesigurnu budućnost onima čija radna mjesta važe za niže kvalifikovana i pozicionira Evropsku uniju u srce nove ekstraktivističke politike: politike koja se oslanja na privlačenje biokapitala (ljudi) s periferije i izvana.

Nastojanje da se privuku migranti iz takozvanih „trećih“ zemalja, kako bi se njima popunila visokokvalifikovana radna mjesta, jasno je uočljivo u programima EU, a preuzele su ga i njene članice.

U prvoj sedmici ruske invazije na Ukrajinu, bugarski savez softverskih kompanija, kako bi privukao kvalifikovanu radnu snagu, hitro nudi pomoć ukrajinskim softverskim inženjerima koji žele da napuste tu zemlju. U skladu s proračunatom logikom kapitala, ljudi iz Ukrajine, čak i u kontekstu ratnih strahota i solidarnosti koja prevazilazi granice, viđeni su kroz optiku poželjnih radnih sposobnosti. Ova logika reprodukuje geografske nejednakosti Evropske unije unutar postsocijalističkog prostora.


Podstiče li EU nejednakosti ili se protiv njih bori?
 

Dok je evropska strategija vrbovanja kvalifikovane radne snage iz trećih zemalja izričita i jasna, sudbina niže kvalifikovanog radništva ostaje nejasna.

Strategija EU konstantno obećava povećavanje udjela kvalifikovanih radnih mjesta u raznim branšama. Ipak, dosadašnja praksa Evropske unije pokazuje da njena razvojna politika daje prednost logici kapitala koja produbljuje jaz između dobitnika i gubitnika. Odvlačeći visokomobilnu niskokvalifikovane radnu snagu s postsocijalističkih prostora, ova politika je već podsticala i iskorištavala nejednakosti između Istoka i Zapada,

Već se javljaju bojazni o geopolitičkim posljedicama Zelenog dogovora u pogledu i trgovine i energije.

Strategija EU-a više iskorištava nego što pokušava iskorijeniti nepravdu i nejednakosti nastale usljed istočnoevropske tranzicije i globalnog kolonijalizma.

Uvoz kvalifikovane i marginalizovanje nekvalifikovane radne snage, po svojoj logici apsorpcije produktivne radne snage uz prebacivanje troškova i napora njene društvene reprodukcije na socijalnu i geografsku periferiju – jeste ekstraktivizam.

Ako želimo zajedničku i održivu budućnost, moramo se dati u potragu za alternativnim viđenjima prošlosti i modelima koji predstavljaju drugačiji okvir pitanja ekološke pravde, naime okvir koji će povezati zaštitu životne sredine, društvenu reprodukciju i suverenitet naroda u borbi protiv interesa ekstraktivističke kapitalističke politike.

Na ovom polju nam postsocijalistička iskustva nude važne lekcije, ne samo u smislu kritike narativa tranzicije, nego i primjera narodne ekologije, te kompendijuma osiromašenih prostora i uništenih života koje je potrebno izliječiti i njegovati na putu ka smislenom prelazu u bolju budućnost.

Napomena Berliner Gazette: Objavljeno u sklopu serijala “After Extractivism“/Nakon ekstraktivizma. Tekst je na engleskom jeziku dostupan na Mediapart. Druge naše sadržaje na engleskom jeziku možete pronaći ovdje.

Tekst je prilagođen za objavljivanje na RiDu.

IZVOR: Berliner Gazette

Objavljeno: 21/07/2022.

FOTO: Benjamín Núñez González/Creative Commons


 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

14/09/2022