Dobrobiti kapitalizma u kojem navodno postoji neograničena sloboda izbora – samo što za uživanje te slobode nema vremena, doprle su i do nas. Zagarantovan je jedino prekovremeni rad – najčešće neplaćen, a za odmor se ni ne pita – osim ako nije prisilni, kad treba napraviti pauzu između dva ugovora na određeno, e da bi se prevarila država, a radnicima uskratilo zdravstveno i socijalno osiguranje. Jedino je onima koji nadniče po granapima, trafikama, pekarama i (malobrojnim) tvornicama jasno da je u pitanju izrabljivanje, dočim je raznoraznim visokokvalifikovanim stručnjacima i karijernim aspirantima uspješno prodata priča o tome da je 24-časovna dostupnost online i sastančenje do kasno u noć nužan korak ličnog razvoja, na kojem poslodavcima trebaju biti zahvalni i, naravno, ne tražiti ni naknadu ni nadoknadu.
Piše: Lynn Parramore, Reuters
Prevod s engleskog: S. Asotić
Život srednjovjekovnih kmetova ni slučajno nije bilo lak. Živjeli su u stalnom strahu od gladi, bolesti i rata. Njihov način ishrane i održavanja lične higijene ne bi čovjek ni dušmaninu poželio.
Ali uprkos reputaciji ubogih nesretnika, imali su nešto na čemu im možemo pozavidjeti: odmor.
Oranje i žetva bili su mukotrpna rabota, ali kmetovi su imali od dva mjeseca do pola godine odmora.
Crkva je, vješta u sprečavanju narodnih pobuna, nametnula česte obavezne praznike. Vjenčanja, smrti i rođenja znala su se obilježavati sedmodnevnim pijankama, a kmetovi su očekivali slobodan dan kad god u njihovo mjesto pristignu putujući žongleri ili neki sportski događaj. Nedjeljom se nije radilo, a kmetovi su imali odmor i kad prođe sezona oranja i žetve.
Zapravo je ekonomistica Juliet Shor otkrila da su u periodima osobito visokih nadnica, npr. u 14. stoljeću u Engleskoj, neki kmetovi radili samo 150 dana godišnje. A današnje radništvo u SAD-u? Nakon jednogodišnjeg rada, u prosjeku dobiju osam dana godišnjeg odmora.
Povijest skraćivanja odmora
A nije trebalo ispasti ovako: čuvena je prognoza Johna Maynarda Keynesa, jednog od osnivača moderne ekonomije, da će napredna društva do 2030. godine postati dovoljno bogata da im glavna odlika života bude slobodno vrijeme, a ne rad. Kako stvari stoje, teško da će se ta prognoza obistiniti.
Šta se desilo? Neki tvrde da smo još uvijek na dobrom putu jer je nekadašnjih 70 ili 80 sati kulučenja prosječnog radnika u 19. stoljeću zamijenjeno modernim konceptom osmosatnog radnog dana i četrdesetosatne radne sedmice.
Ali Amerikanci su se davnih dana oprostili od četrdesetosatne radne sedmice, a Shor je istražujući režime rada otkrila da je 19. stoljeće iznimka u povijesti ljudskog rada. Kad se radništvo borilo za osmosatni radni dan, nisu traženo ništa radikalno ni neviđeno, već povratak na ono što su imali njihovi preci prije dolaska industrijskih kapitalista i pojave električne sijalice.
Pogledamo li 200, 300 ili 400 godina unazad, vidjet ćemo da većina ljudi uopće nije provodila mnogo vremena radeći. Osim što su imali duge odmore, srednjovjekovni kmetovi su i dobrano odugovlačili s dnevnim objedima, a nije im bilo strano ni poslijepodnevno drijemanje.
(…)
Posljedice neprestanog rada
Ironija je u tome što ovaj kult neprestanog rmbačenja zapravo ima suprotan efekt.
Brojne studije pokazuju da prekovremeni rad smanjuje produktivnost. S druge strane, radni učinak je veći kada se radnici vrate s odmora napunjenih baterija i bolje fokusirani. Što je duži odmor, to su ljudi opušteniji i svježiji kad se vrate na radno mjesto.
Političari skloni mjerama štednje koriste ekonomske krize kao izgovor za skraćivanje odmora, podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu i ukidanje programa socijalnog osiguranja i sigurnosnih mreža koje su trebale omogućiti da nam se život ne svede na rintanje dok ne crknemo. I u Evropi, gdje radništvo u prosjeku ima 25 do 30 slobodnih dana godišnje, političari poput francuskog predsjednika Francoisa Hollanda i bivšeg grčkog premijera Antonisa Samarasa, nagovještavaju kraj kulture dugih odmora.
Međutim, nema dokaza da kraći odmori donose ekonomsku dobit.
Podaci Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) pokazuju da najviše od svih Evropljana rade Grci, čija je ekonomija u užasnom stanju. Radništvo Njemačke, prave ekonomske sile, pretposljednje je po satima provedenim na poslu. Ali iako imaju više slobodnog vremena, po produktivnosti su osmi u Evropi, dok su Grci – koji stalno rintaju – po produktivnosti 24. na listi od 25 zemalja. (…)
Preneseno sa: http://www.businessinsider.com/american-worker-less-vacation-medieval-peasant-2016-11?IR=T
Datum objavljivanja: 7/11/2016.
(Lektura i redaktura: M. Evtov)