Priređeno po originalnom intervjuu: @RiD

Razgovor s organizatoricom i strategom radničke borbe Jane McAlevey o (ne)naučenim lekcijama o organizovanju otpora u slučaju da se desi krađa izbora u SAD-u, koju je predsjednik Trump u neku ruku i najavio.

JM: Svi smo gledali vijesti tokom izborne večeri [2000. godine, op.ur.] i vidjeli da je na Floridi nešto krenulo naopako. Prvo kažu da je pobijedio Al Gore, a onda – George Bush. I tu počinje haos. Ja sam tada radila kao viši organizator pri AFL-CIO (Američka federacija rada i kongres industrijskih organizacija, najveća federacija sindikata u SAD). […] Dobijem poziv da hitno idem za Floridu. A tamo – istinski haos. Tad se prvi put radilo ponovno brojanje na Floridi […] . Niko nije znao šta se zbiva i šta da se radi. Zato su i zvali organizatore, naviknute na organizovanje štrajkova, da prikupljaju afidavite [službene izjave] i o tome smo odmah izdali obavještenje – da će pravnici uzimati afidavite od ljudi koji su nehotice pogrešno popunili glasački listić [zbog problema s formatiranjem listića] u West Palmu. Uskoro su na hiljade ljudi stajale u redu da daju izjavu. Bilo je jasno da s izborima na Floridi nešto nije u redu jer su desetinama hiljada ljudi nekako zeznuti glasački listići. Ljudi su bili bijesni, ali niko ništa nije radio da ih organizuje. Organizatori su svake večeri na sastancima raportirali da su hiljade ljudi spremne izaći na ulicu, ali su im iz tima Ala Gorea uporno odgovarali da još uvijek ne žele proteste.

U međuvremenu su republikanci počeli s malim okupljanjima. Koja su rasla i uskoro republikanci drže sve veće i veće skupove na Floridi, s transparentima „Gore je gubitnik” i „Ne dajte da Gore ukrade izbore!” Oni su tako od samog početka dobili medijsku pažnju i kreirali narativ.

Bilo je jasno da zbivanja imaju političku pozadinu, ali su u Goreovom timu gajili nekakvu duboku vjeru u ‘pravni proces’. [Formiran je stav da ne trebamo izlaziti na ulice.] Onda smo čuli da će se pojaviti Jesse Jackson i održati veliki protest; to je bila ispravna odluka. Ali stavovi Demokratske stranke bili su tako ekstremni da nam je bilo zabranjeno da se pojavimo na tim protestima i da mobilišemo ljude u područjima s problematičnim glasanjem, iako su na hiljade njih već uveliko htjele izaći na proteste, gdje god da se dešavaju.

Organizatori su se bunili. Govorili smo kako moramo krenuti s direktnim akcijama, izvesti na ulice one desetine hiljada penzionisanih članova sindikata iz države New York […] . Ja lično sam tad došla pameti u pogledu sindikata – shvatila sam da će njima naređivati Demokratska stranka, a ne obrnuto.

Tako da je na tim izborima sama Demokratska stranka uradila sve što je mogla da ih izgubi – zato što je odbacila borbu na ulici i uzdala se u nešto što su nazivali pravnim procesom.

[…] Vi ste o tome pisali kao o razlici između političke i pravne borbe. Ali već ste istakli da je desnica shvatila da se mora boriti i na političkom terenu, ne samo po ćelijama pravnog sistema. E sad, prijetnje ljudima i zastrašivanje taktike su koje oni koriste, ali ih mi ne prihvatamo. No vi ipak smatrate da je 2000. godina bila test za ekstremnu desnicu, a da sad kuburimo s dugotrajnim posljedicama toga što su oni taj test položili. Kako to mislite?

Ako brzo premotamo film na 2018. godinu, rekla bih da nema dokaza da je Demokratska strana izvukla pouku iz izbora 2000. godine. Bilo je ozbiljnih neregularnosti tokom tri izborna ciklusa (guverneri država, Senat). Ja sam tad svima na Floridi govorila da se moraju pripremiti na razlaz s Demokratskom strankom jer nas ona neće podržati i – tako je i bilo. U pogledu naše saradnje s tom strankom, jedan od najvećih izazova je samo njihovo poimanje moći. U tome se, bar dijelom, ogleda razlika između ljevičara i liberala. Meni je, kao sindikalnoj organizatorici s terena na Floridi, bilo jasno kao dan da što prije moramo izvesti ljude na ulice, jer je u pozadini svake pravne odluke u ovoj zemlji – politika. Toliko je toga što se mora uraditi da se promijeni priča i dinamika moći u tim borbama. A mislim da to Demokrate ne razumiju.

Već je samo po sebi obeshrabrujuće i pomisliti šta bi se moglo desiti ako ishod ovih izbora bude doveden u pitanje. Šta vi smatrate, gdje je radnički pokret u svemu tome, hoće li slijediti stranku ili ne?

E tu ima nekih pozitivnih pomaka. U međuvremenu je narastao pokret nastao 2012. godine s Unijom prosvjetnih radnika Chicaga – koji je oživio štrajkove i vratio u praksu ideju kolektivne moći. Na svim nivoima je opšteprihvaćeno da se ne možemo osloniti na odluke iz državnog sindikalnog vrha, zato što se oko bitnih odluka vrh ne može tako lako razići s timom oko Bidena i Harrisove, s obzirom na duboku ukorijenjenost njihovih odnosa i na cijeli industrijski kompleks oko tih odnosa. Ali dosta se lokalnih sindikata i sindikalaca sprema na akciju. […] U toku je aktivno planiranje i ti sindikati bi mogli odigrati odlučujuću ulogu u događajima koji slijede.

Moguće je da Biden osvoji većinu glasova, ali da Trump u ponoć 3. novembra objavi da je on predsjednik na osnovu glasova koji će se tek brojati, a koji u pobjedu vode indirektno, preko glasanja izbornog kolegija koji čine članovi iz svake savezne države. Desi li se to, sve će se lomiti preko pet država: Wisconsina, Pennsylvanije, Floride, Michigana i Sjeverne Karoline. U većini tih država, ako ne i svim, već narastaju pokreti pobunjenika. Jer, na koncu, guverneri država [...] su ti koji odobravaju članove Kolegija. Mi mislimo da glasamo za predsjednika, a zapravo glasamo za te članove: prava vizantijska politika. U četiri od pet pomenutih država guverneri su iz Demokratske stranke, a zakonodavnu vlast drže Republikanci koji će, ako su naša predviđanja tačna, pokušati pritisnuti guvernere i preusmjeriti proces.

U tom slučaju lokalni sindikalisti i članstvo moraju izaći na ulice i boriti se, tako da – ako je većina glasova otišla Bidenu i ako je u toj državi on pobijedio – Demokrate budu primorane da se ponašaju kako su se, po mom iskustvu, do sada ponašali samo krajnji desničari iz Republikanske stranke i organizacije Tea Party – dakle, odlučno djelovati i potpuno ignorisati republikansku većinu u zakonodavnoj vlasti. Ali za to treba ogromna politička snaga, na državnom nivou, da bi se demokratski guverneri natjerali da urade ono što je ispravno. Ogroman broj ljudi mora okružiti zgrade institucija, i ne odstupati.

Meni zvuči kao da se već zakasnilo s organizacijom odlučnog sindikalnog otpora krađi izbora?

Ne bih rekla. Dosta se toga već isplaniralo, a radi se i dalje. Recimo u Kaliforniji, gdje ja živim u sindikatima prosvjetara žestoko se diskutuju planovi okupljanja. Puno progresivnih sindikata i njihovih članova razmatra kako se opremiti za 4. novembar, što će realno biti prvi dan masovne akcije ako Biden ne uradi ono što ovi ludi anketari misle da će uraditi – naime, premoćno osvojiti sve one presudne neopredijeljene države. Nije prekasno. Prosto je nevjerovatno da lokalni sindikati od svojih centrala zahtijevaju da već sad prekinu s Demokratskom strankom: donose se rezolucije, vodstvima pišu pisma da se raskrsti s dosadašnjom strategijom demokrata.

Lokalno se poziva na štrajkove, i to ne bih podcjenjivala. Iako već pedeset godina kidaju sindikalni pokret na paramparčad, još uvijek smo mi najjači progresivni politički subjekat u većini američkih država. Ne smijemo podcijeniti moć koju lokalni i državni sindikati imaju u stvaranju društvene klime koja Demokratsku stranku tjera da uradi ono što sama od sebe nikako ne bi uradila.

A zašto bi se socijalisti, sasvim razumljivo razočarani Demokratskom strankom i nimalo ushićeni idejom Bidena kao predsjednika, uopšte pridružili sindikalistima u eventualnim akcijama nakon izbora?

Da sam ja rangirala svih 29 miliona ljudi koji su se u nekom trenutku kandidovali za Demokratsku stranku, Biden i Harrisova vjerovatno bi mi bili zadnji na listi. Ali kao sindikalni organizator moram reći da je [sindikalna borba] sasvim druga priča kad se u Državni odbor za radne odnose imenuju fer ljudi. Poenta je u tome imamo li ili nemamo mogućnost da pomognemo desetinama i stotinama hiljada, milionima Amerikanaca – ukupno 67% onih koji su u anketama rekli da žele imati sindikate. U Filadelfiji, gdje smo za godinu dana organizovali sedam bolnica – od nule, isključivo terenskim radom i organizacijom samih radnika, te radnicima pomogli da se izbore za nevjerovatne ugovore koji su im doslovno promijenili život – sve to je bilo urađeno po fer izbornim pravilima koje je ustanovio Obama, doduše prekasno, pred kraj svog drugog mandata. Trumpova administracija je ta pravila poništila, pa u Državni odbor za radne odnose i Odjel za rad dovela ove užasne ljude.

Ako se ne vrate na snagu osnovna radna prava, nećemo izgraditi sindikalni pokret i nećemo ponovo izgraditi jaku ljevicu. Baš kao što smo rekli da društvena klima može oblikovati pravne odluke, moramo govoriti i o društvenim uslovima koji omogućavaju da protestujemo na ulicama, da štrajkujemo, da se borimo za univerzalnu zdravstvenu zaštitu i slično.

Nedavno sam, s još gomilom ljudi, učestvovala u ‘štrajkačkoj školi’ upravo zato što ćemo morati organizovati cijelu silu štrajkova da bismo Bidena i Harrisovu natjerali da išta urade. A to znamo jer mi na ljevici razumijemo moć. Mi Bidena i Harrisovu podržavamo samo zato da bi se [stvorili uslovi] za mobilizaciju [naših pokreta].

IZVOR: Jacobin

Datum objavljivanja: 02/11/2020.